Više od dvije hiljade muškaraca, žena i djece iz Orašca, Kulen-Vakufa i okolnih mjesta ubijeno je u septembru 1941. godine kod Kulen Vakufa i Martin Broda. Ustanici iz ovih krajeva su u osvetničkom pohodu ubijali civile ovog kraja koristeći poljoprivredne alatke i na brutalne načine, iako nisu imali nikakve veze sa ustaškim pokretom.
Šokantno je da se o ovom zločinu decenijama nije smjelo javno govoriti, sistematski je ignorisan i potisnut, a spominjan je lokalno, blijedo i površno. Dok su se širom zemlje podizali spomenici žrtvama ustaških zločina, ovaj masakr je sistematski prešućen i ignorisan od strane tadašnjih vlasti. Iako su postojala i ranija rijetka istraživanja i članci o ovom zločinu, tek sa objavom međunarodno nagrađivane knjige kanadskog historičara Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ 2018. godine ovaj masovni zločin je postao međunarodno poznat. Javno i sveobuhvatno su izneseni šokantni detalji o ovom masovnom zločinu i o tišini koja je o njemu vladala za vrijeme komunizma.
Bergholz je proveo 10 godina u istraživanju tokom kojih je i živio u Orašcu, Kulen Vakufu i Martin Brodu gdje je pronalazio posljednje svjedoke tog događaja. Napisao je knjigu koja se čita u jednom dahu, u stilu historijske pripovijesti, ali pune nevjerovatnih detalja koji su na kraju doveli do neljudskog ubijanja i nasilja. Zločin u Kulen Vakufu nije počinjen od strane strane vojske, već od komšija i nekadašnjih prijatelja što ovu tragediju čini još težom.
Žrtve su u samo dva dana 6. i 7. septembra 1941. kasapljene poljoprivrednim alatkama, žene i djecu su ubijali i bacali u Unu, a oko 400 dječaka i muškaraca je zaklano i bačeno u okomitu jamu Golubnjača kod Martin Broda. Ljudi su ubijani i u zbjegu nadomak sela Prkosi. Autor je temeljno razotkrio jedan od najvećih masakra nad civilima u zapadnoj Bosni, koji se desio u svega 48 sati. Prema dokumentima i istraživanju tad je oko 50 posto stanovništva tog kraja ubijeno.
Komunistička vlast je zabranila sjećanje na ovaj zločin, nije se o njemu govorilo niti je obilježen. Tako je dolazilo do nevjerovatnih situacija, poput one da bivši vođa ustanika i učesnik zločina Nikola Karanović, (kasnije proglašen narodnim herojem i generalom JNA) pred preživjelima u pokolju, rodbini i djeci žrtava, bude glavni govornik na otvaranju spomenika poginulim kulenvakufskim partizanima 1981. godine. Karanović nije jedini narodni heroj koji je zasluge stekao zločinom. Živio je uz generalske beneficije i umro je u Splitu 1991. godine. Učesnici ovog masovnog zločina su bili poznati, ali nikad nisu sudski procesuirani. Ključni zagovorik i najodgovorniji za brutalnost i masovnost ubijanja, navodi Bergholz, bio je vođa ustanika Petar Đilas, koji kasnije postaje četnički oficir.
Pokolj je bio „osveta“ za prethodne ustaške zločine, ali su meta bili nevini civili tog kraja, žene i djeca.
Osim zločina lokalne ustaške grupe nad srpskim stanovništvom, povod napada su i niz ranijih događaja sa obje strane Une, o kojima autor detaljno piše u knjizi. Miroslav Matijević, predratni kafandžija iz Kulen Vakufa predvodio je ustašku grupu koja je provodila teror i pljačku, a potom i ubijala Srbe u okolnim selima, što je na kraju rezultiralo velikim pokoljem civila koji nisu bili odgovorni za zločine Matijevićeve jedinice. Bitno je istaknuti da je među ustanicima bilo i onih koji su zagovarali nenasilje i pokušavali spasiti stanovništvo od pokolja.
Za ovu knjigu je Max Bergholz dobio niz nagrada, između ostalih i nagradu „Herbert Baxter Adams“ kao najbolji istorijski prvijenac u zadnjih 200 godina. Ovu jako bitnu knjigu mnogi regionalni i svjetski pisci i historičari uvrstili su u najbitnije knjige 2019. godine. Iako objavljena prije šest godina, ovo je knjiga koja ima trajnu vrijednost, nemjerljivu važnost za sve u BiH i regiji, i koja će svaki put pri čitanju izazvati gorčinu, pa i fizičku bol – kako je u opisu knjige istaknuo pisac Miljenko Jergović.
Bergholz je napisao dokument koji zaslužuje mjesto u školskim kurikulumima i obrazovnim institucijama, ali nažalost ni u Krajini niti u BiH još nije doživjela institucionalno prihvatanje i širu dostupnost. Baš kao i „nevidljive“ žrtve Orašca, Kulen Vakufa i okolnih mjesta iz septembra 1941. o kojima se i danas govori tiho, lokalno i bez podrške državnih institucija i širokog javnog priznanja.
Niti jedna bitna državna, entitetska, kantonalna, pa ni bihaćka institucija, koje građani finansiraju kroz poreze, ni ovog septembra neće obilježiti ovaj događaj, neće inicirati izgradnju dostojnog spomenika, komemoraciju, ekshumaciju posmrtnih ostataka, utvrditi identitet žrtava. Lokalne inicijative za obilježavanje ovog zločina jesu pohvalne ali nisu dovoljne da se žrtvama vrati dostojanstvo i priznanje koje zaslužuju. Memoralizacija u Kulen Vakufu i pored jame Golubnjača bio bi prvi korak ka istini i javnom priznanju ovog zločina. Sve suprotno značilo bi svjesno ignorisanje i ravnodušnost prema žrtvama Ljutočke doline. Ima li ovo društvo kapaciteta i odgovornosti da to učini?
Sjećanjem na ubijene u septembru 1941. izrazili bi poštovanje prema žrtvama, doprinijeli bi istini i pravdi, ali i jačali svijest o pogubnim posljedicama mržnje koja je na sličan način opet zadesila Ljutočku dolinu 1992. godine.
Video priča autora i profesora Maxa Bergholza – “Šutnja u kamenu”:
