Piše: Ozren KEBO
Nogomet je ponekad nastavak rata mirnodopskim sredstvima. A ponekad je i praznik sporta, mada mnogi elementi ratne simbolike i propagande nikada ne napuštaju njegovu medijsku teritoriju.
Tokom opsade Sarajeva, dva dječaka iz naselja Hrasno vodila su ovakav razgovor:
- Za koga navijaš?
- Je li u ratu ili u fudbalu?
Tako stvari stoje s nečim što su sportski novinari proizvoljno nazvali najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Kao kolateralni produkt suficita muških hormona, nogomet ponekad opasno podsjeća na ratne sukobe. Medijski prikazi fudbalskih susreta puni su ratne terminologije.
Tu se zaista može naći svega: od defanzivne taktike, preko ofanzivne strategije, odlučnog napada, topovskih projektila (slobodni udarci) i rovovske borbe (to je ono kad José Mourinho usavrši novi pravac u nogometu, zvani odbrana smrti), do najstrože kazne (kao da je riječ o streljanju a ne običnom jedanaestercu) ili Oluje svih oluja, kako je u navijačkom zanosu finale Svjetskog prvenstva nazvao jedan protivpožarni komentator.
NOVI HERCEGOVAČKI OBIČAJ – ZOLJOM
Zbog fudbala su se u svijetu vodili ratovi, o tome znamo ponešto. Zbog fudbala su kod nas ginuli ljudi i u miru. Mogli bismo to, tek da ne iznevjerimo komentatorsku tradiciju, nazvati „mini Bitkom na Neretvi“: u istočnom dijelu Mostara pamtimo dva smrtna ishoda nakon proslavljanja pobjede hrvatske reprezentacije u nekim ranijim ciklusima. Slaviti pobjedu snajperima i automatskim puškama, mostarski je običaj s prošlih prvenstava za koji smo mislili da će teško biti nadmašen sve dok ovog jula stručnjak iz zapadne Hercegovine u slavljeničkom zanosu nije potegao zolju. Svaki susret Hrvatske, a posljednjih godina i Turske, događaj je visokog rizika za našu Kaliforniju.
Navijačka Hercegovina tako je i ovog ljeta u javnost poslala nekoliko neponovljivih bisera. Jebem te Bosno, orilo se ulicama Širokog Brijega nakon još jedne pobjede Hrvatske i taj slučaj zaslužuje poseban osvrt. Pomenuti je igrokaz poslužio anonimnom komentatoru jednog portala bliskog HDZ-u BiH da oplete pravi naučni rad o opravdanosti hercegbosanske mržnje spram Bosne i „političkog Sarajeva“.
Uvijek je nezahvalno argumentirati takvu emociju pa nije ni čudo što je autor mudro odlučio ostati anoniman. Čudi međutim nešto drugo, što je skoro nezapaženom ostala izjava Mire Kraljevića, gradonačelnika Širokog Brijega. U usijanoj ratnoj atmosferi Kraljević je pokušao – nažalost, bez većeg efekta, što nije njegova krivica – smiriti strasti porukom da takvi navijači ne predstavljaju svoj klub te da je „Širokom Brijegu potrebno Sarajevo, kao što je Sarajevu potreban Široki Brijeg“.
Medijski naboj koji prati fudbal i koji je bio neizostavni dio atmosfere sistemski građene oko Svjetskog prvenstva, kao da nije podnosio tu mirnodopsku intonaciju i ovakav način razmišljanja. Kraljevićev pokušaj (evo da sad napravimo inverzivan manevar i u nabrijanu ratnu retoriku unesemo malo nogometnih elemenata) spuštanja lopte zato je programski izignoriran. Ostaje nam samo da rezignirano zaključimo – kad političari daju smislenije izjave od novinara, nešto onda nije u redu s društvom i njegovim kontrolnim mehanizmima.
S tim u vezi, postoji još jedan prešućeni momenat na koji se vrijedi osvrnuti.
Sve vrijeme fudbaleri Hrvatske imali su veliku podršku i masovne navijačke grupe po glavnom gradu BiH, ali i to i postpobjedničko slavlje na ulicama Sarajeva i drugih bosanskohercegovačkih gradova prošli su nezapaženo kao i Kraljevićeva izjava. Hercegovački mediji taj su momenat masovno prešutjeli (u onom nepotpisanom tekstu napisano je i to da „Sarajevo mrzi Hrvatsku“ zbog njenih uspjeha!) a hrvatski su o njemu izvještavali više nego škrto.
FENOMEN SLAVLJENIČKOG AUTOBUSA
Razlog? Vjerovatno isti kao i povodom načelnika Širokog Brijega. Te se mirnodopske slike i situacije ne uklapaju u aktivno podgrijavanu atmosferu nogometnog rata. Na miroljubivoj izjavi možete zaraditi nekoliko desetina lajkova i to je to. Lajk vam je isto što i komarac: voli krv više nego se hljeba najesti.
Genocid je drugi simbolički momenat iz zapadne Hercegovine koji je rasplamsao regiju. Govorimo o izjavi onog dječaka koji je jednu od pobjeda Vatrenih proslavio skandaloznim uzvikom NOŽ ŽICA SREBRENICA.
Uz dužno poštovanje svima koje je taj poklič uznemirio, ostaje neizrečeno nešto što se ipak jednom mora reći. Srebrenici, sa svim njenim kompleksnim značenjima i posljedicama, uopće nije mjesto u fudbalskom kaleidoskopu i navijačkim pričama, čak i kad je riječ o transparentnoj podršci. Tako se i desila ova medijska nakaza: uprkos brojnim navijačima Hrvatske koji su 11. jula odali počast srebreničkim žrtvama, jedan negativni primjer, sa zajapurenim dječakom u glavnoj ulozi, očas je zasjenio sve te pojedinačne iskaze poštovanja. I za obitelji žrtava i za društvo u cjelini bilo bi najbolje da Srebrenice nema na ovakvim dešavanjima.
Postoji jedan paradoks u priči o pobjedničkom timu Hrvatske o kojem će se još dugo pisati i raspravljati. Kao što je već s više globalno relevantnih mjesta napomenuto, Vatreni su bili najprijatnije iznenađenje ovog ljeta. Ne pamti se tako inspirativna ekipa ni na svjetskim ni na evropskim prvenstvima. Bila je to čista poezija. Ali momci čije je igre slavila planeta, koji su oduševili na travnjaku, iskazali su skandalozno nesnalaženje u fenomenu zvanom slavljenički autobus.
Luka Modrić i Zlatko Dalić ni dan danas ne mogu da se načude zašto bi Thompson nekome smetao i zbog čega pobjednička euforija izaziva takve reakcije. Kako stvari sada stoje, šanse da to nekad u dalekoj budućnosti shvate, minimalne su.
Zanimljiva je također i svojevrsna antišovnistička naslada koja je vladala medijskim sazviježđem Bosne i Srbije zbog inkriminiranog autobusa. Preko noći su zaboravljeni svi srodni ispadi s ovih prostora. Kao da je srbijanski fudbal oaza bratstva i jedinstva, a ne smrtonosna kombinacija šovinizma, narkotika i mafijaške infrasturkture bez presedana.
IZMEĐU LIJEVE I DESNE HRVATSKE
Mnogi od tih elemenata prisutni su i s ove strane Drine, od Premijer lige pa naniže, a ko god misli da je poklič Ko ne skače mrzi Bosnu sazdan od ljubavi prema bližnjem, onda je sve ove godine pogrešno iščitavao fudbal i njegova značenja. U bosanskom patriotskom-nogometnom vokabularu dale bi se iščitati pristojne količine šovinizma i o tome je već mnogo tekstova ispisano.
Teško je zaobići još jedan bitan sociološki momenat iz ovih slavljeničkih dana. Mnogi su komentatori nakon svega naglasili da su Vatreni pozivom Thompsonu propustili priliku da se ostvari toliko žuđeno jedinstvo Hrvata. Ko biva, lijeva i desna Hrvatska, šta god da to značilo, mogle su se konačno naći na istoj strani, pobjedničkoj, samo da nije bilo spornog pjevača.
Objektivno govoreći, to sanjano i nedoživljeno jedinstvo najgore je stanje u koje neka nacija može upasti. Jedinstvo je uvijek i isključivo rezultat velikog zla. Moderno društvo ne počiva na jedinstvu, nego na heterogenosti, disperzivnim svjetonazorima i opozitnim interesima, na sukobu mišljenja, stavova, emocija. Zbog specifičnog lokalnog iskustva ponavljamo još jednom: mišljenja, stavova i emocija, a ne snajpera, zolja i PAM-ova.
Mogli bismo na kraju zaključiti i ovako: fudbal nije rat, ali jeste njegov veliki poštovatelj. Rabi sličnu terminologiju, slijedi istu konfliktnu logiku, napaja se ratnom energijom, fasciniran je njegovim pokličima. Šta je fudbalsko slavlje bez ratne euforije? U boj, u boj…
