Prvog januara 2006. godine, glasovima svih ključnih političkih aktera u zemlji, svih nacionalnih predznaka, formirane su Oružane snage BiH, čime je naša država dobila jedinstvenu vojsku. Izgledao je to uistinu kao hvale vrijedan i izuzetan podvig u zemlji u kojoj se samo deceniju prije vodio krvavi rat između tri vojske, od kojih su visoki oficiri i vojnici iz jedne od njih osuđeni i za genocid.
Upravo će se tri nacionalna kontigenta, sastavnice unutar OS BiH pozivati na naslijeđe tri vojske. „Nacionalni kontigenti“ bio je minimum ispod kojih srpski političari nisu željeli ići, što je bio vrijedan kompromis s obzirom da je, s druge strane, ukinuta Vojska RS.
REFORMA ODBRANE – NAJBOLJA U BiH
Ovo je bila nesumnjivo najkrupnija intergativna reforma koja se desila u postdejtonskoj BiH. Iz današnjeg ugla gledano, zvuči pomalo i nevjerovatno da su bh. političari uspjeli doći do konsenzusa po pitanju ukidanja postojećih entitetskih i formiranja jedinstvene vojske BiH.
Ipak, društveni kontekst prve polovine dvijehiljaditih godina bio je bitno drugačiji od političke situacije kojoj svjedočimo danas u Bosni i Hercegovini. Prve postratne godine u BiH pratio je žestok angažman međunarodne zajednice i provođenje reformi koje su išle u pravcu integracije države i jačanja državnog nova vlasti. Taj proces posebno je bio intenzivan u mandatima dva visoka predstavnika – Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna.
U mandatu prvog provedena je promjena Izbornog zakona koja je rezultirala ukidanjem dotadašnjeg monopola koji je HDZ imao nad hrvatskim mjestima u federalnom Domu naroda. U mandatu drugog desio se čitav niz reformi, od kojih su mnoge nametnute korištenjem bonskih ovlasti. Ashdown se, također, nije libio ni smjenjivati mnoge političare iz RS (mahom iz tadašnjeg SDS-a) koji su odbijali podržati reformski proces, ili su bili upetljani u finansiranje i pomaganje skrivanja haških bjegunaca, optuženih za najteže ratne zločine.
Ovaj snažan angažman međunarodne zajednice, koja se tada nije libila koristiti sve raspoložive mehanizme da se neke odluke – prijeko potrebne za funkcionisanje države – ako treba i nametnu, kreirala je političku atmosferu pogodnu za reforme i integrativne politike. Hrvatski i srpski etnonacionalni političari imali su jednostavan izbor – ili pristati da učestvuju i doprinesu ovom procesu, ili da se suoče s mogućnošću smjena i sankcija.
Foto: Raffi Gregorijan
U takvoj atmosferi bilo je moguće da ključne stranke jednoglasno prihvate i provedu reformu odbrane kojom su formirane OS BiH. Posebne zasluge za postizanje dogovora i formiranje OS BiH imao je Raffi Gregorian, tadašnji prvi zamjenik visokog predstavnika i američki diplomata s dugogodišnjim stažom u BiH.
SVE JE POČELO OBARANJEM APRILSKOG PAKETA
Do danas ovo ostaje najkrupnija državna reforma u BiH. Ipak, ona bi postala tek druga najveća reforma da te iste 2006. nije odbijen i Aprilski paket ustavnih promjena, u režiji tada velike Stranke za BiH i novoformirane HDZ-a 1990 (danas marginalnih partija), kojem su presudila samo dva glasa u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Jedan u to vrijeme prvog bh. “papka”, Mehmeda Žilića iz SDA.
I upravo će ta 2006. postati prekretnica u modernoj političkoj historiji BiH. Naime, pad Aprilskog paketa pratio je pad SDS-a s vlasti, čiju je nekadašnju huškačku nacionalističku retoriku u sve većoj mjeri počeo preuzimati Milorad Dodik koji se u tom trenutku nametnuo kao novi srpski nacionalistički lider. Nakon rušenja Aprilskog paketa došlo je do naglog smanjenja angažmana međunarodne zajednice u našoj zemlji, a nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. BiH je definitivno prestala da bude međunarodni centar pažnje na Balkanu.
Foto: Naslovnice novina u BiH nakon obaranja „Aprilskog paketa“
Novonastalu situaciju iskoristio je Dodik, koji je svoju predizbornu retoriku počeo provoditi u praksi. Prekinut je proces prenosa nadležnosti na državni nivo, državom je zavladala nacionalistička retorika, institucije su ciljano slabljenje, reformski proces je kočen, što je podrazumijevalo u sve većoj mjeri i pokušaj kočenja procesa pridruživanja NATO-u kojem se BiH obavezala reformom oružanih snaga.
U takvoj, novokreiranoj atmosferi koja se godinama samo pogoršavala, za BiH je bilo jako značajno što je sada imala jedinstvenu vojsku i što Dodik na raspolaganju više nije imao VRS kao dodatni adut.
I dok su OS BiH godinama bile jedan od rijetkih pozitivnih primjera funkcionalne institucije u BiH koja je odgovorno i profesionalno izvršavala svoje zadatke, poput mirovne misije u Afganistanu, Dodikovo destruktivno djelovanje prema institucijama ove zemlje, koje je od 2014. našlo i otvoreno savezništvo u Draganu Čoviću i HDZ-u, nije uspjelo zaobići ni OS BiH. Nekadašnja funkcionalnost i relativna nezavisnost OS BiH sve više je postajala erodirana zloupotrebom ili napadima na ovu instituciji i njene dijelove.
TEŠKE ZLOUPOTREBE ZAJEDNIČKE VOJSKE
Tako je na svečanosti obiljževanja neustavnog Dana RS 9. januara 2017. svoj performans imao i Treći puk Oružanih snaga BiH (koji baštini tradiciju VRS). Početkom ove godine na kasarnu Oružanih snaga BiH postavljena je tabla Vojska Republike Srpske. Krajem 2018. vojnicima OS BiH u konzervama s junetinom isporučena je svinjetina.
Foto: Treći puk OS BiH na proslavi neustavnog Dan RS 9. januara 2017. godine
Ukupni broj vojnih snaga smanjen sa 10.000 na 9.200 oficira, podoficira i vojnika, a aktivna rezerva sa 5.000 na 4.600 ljudi. Jedina istinski multietnička jedinica, Brigada taktičke podrške, je značajno smanjenja, ultimatumom, i to tako što su tri najvažnija elementa u toj jedinici, vojno-obavještajni bataljon, bataljon vojne policije i bataljon veze, stavljeni pod nadležnost Operativne komande. Također, došlo je i masovnog uništavanja naoružanja OS BiH. Sve ovo desilo se u mandatu Marine Pendeš, odanog Čovićevog kadra na mjestu ministrice odbrane BiH.
Tu je i nikad riješeni problem knjižena vojne imovine OS BiH jer vlasti RS godinama odbijaju da na svojoj teritoriji do kraja uknjiže imovinu Oružanih snaga, što je jedan od uslova NATO-a.
Smanjenje broja vojnika OS BiH, uništavanje municije, provokacije s tablama i korištenje vojnika u političke svrhe dešava se upravo u trenutku kad je Dodik pokrenuo procese snažnog naoružavanja i povećanja policijskih snaga RS, uz čak i (neuspješni) pokušaj uvođenja rezervnog sastava.
Sve ovo pokazuje da su i Oružane snage od najuspješnije reforme BiH u međuvremenu postale još jedna državna institucija koja je trpi ozbiljne posljedice čerupanja i napada od strane Milorada Dodika, uz aktivno asistiranje Dragana Čovića i HDZ-a i sve neskrivenije uvođenje paralelizama.
Foto: Dragan Čović i Milorad Dodik, glavni kočničari reformskih procesa i puta u NATO
Naravno, pri tome ne treba zaboraviti da su OS BiH rezultat direktnog angažmana i uspjeha zapadnih država u našoj zemlji, u prvom redu SAD-a, te da su kao takve u međuvremenu učestvovale u NATO-ovim misijama širom svijeta. Dodik, s druge strane, odavno već i ne krije svoje bliske veze s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i da zastupa njegove interese na Balkanu, pri čemu kočenje puta BiH u NATO predstavlja jedan od imperativa te politike.
U NATO PO SVAKU CIJENU
Time i atak na OS BiH i njihovo slabljenje ima i posebnu međunarodnu težinu i BiH upravo preko vojske dolazi pred ključni geopolitički i civilizacijski izbor: hoće li postati država integrisana u zapadni sigurnosni civilizacijski sistem, ili neformalna ruska gubernija.
Stoga, ne treba da čudi da se u kuloarima sve otvorenije špekuliše da bi u narednim mjesecima trebalo doći do daleko većeg angažmana SAD-a po pitanju utjecaja na Oružane snage BiH i za njih nadležne institucije, što je već primijetno, a što je, na neki način, nedavno u intervjuu za Inforadar najavila i generalica Marti J. Bissell, komandantica NATO snaga u BiH.
Foto: I komandantica NATO u nedavnom intervjuu za Inforadar priznala da je ponovo pojačan američki interes za BiH
Naravno, jasno je da Dodik po svaku cijenu sada pokušava da spriječi aktiviranje Akcionog plana za članstvo BiH u NATO (MAP), odnosno dostavljanje Godišnjeg nacionalnog programa, no reakcija probosanskih stranaka, u prvom redu SDA i DF-a u ovom slučaju je bila zrela: formiranje novog Vijeća ministara u koji bi trebao ući SNSD uvjetovan je aktiviranjem MAP-a.
Stoga je u trenutku sve otvorenijih nasrtaja Dodika (ali i Čovića) na državu i njene institucije, čega nisu pošteđene ni OS BiH, uz sve otvoreniju podršku Srbije koja ponovo nastoji otvoriti pitanje promjene granica na Balkanu, duboko miješanje Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH i pokušaje podmetanja terorizma našoj zemlji, te sve veći utjecaj Rusije, članstvo u NATO strateški prioritet BiH, kao trajni garant teritorijalne cjelovitosti i sigurnosti.
To je bitka koju probosanska politika, odnosno država, mora da dobije.
