Migrantska kriza nastavlja da trese Bosnu i Hercegovinu. Već smo u više navrata isticali širokogrudnost vlasti naše zemlje i vodećih političara, koji su, svi odreda, prihvatili bliskoistične migrante kao svoje najrođenije, pokaazujući cijelom svijetu demokratski kapacitet i humanu stranu svojih ličnosti.
Ipak, nekima je i dalje teško, drugi su se opet odlično prilagodili, a treći nastavljaju da liječe nostalgiju pismima. O tome više iz pera našeg saradnika.
Priredio: Nedžis HALILOVIĆ
Selam alejkum, draga majko,
evo pišem ti novo pismo, kako bi znala da ti pišem. Prije svega da ti kažem ono najvažnije, ja sam dobro. I dalje smo u Bosni i Hercegovini, smješteni smo u neki kamp nadomak njihovog glavnog grada, Sarajeva.
Hej majko, bio sam jučer radostan, jučer nam je u posjetu dolazio i gradonačelnik Sarajeva, Abdulah mu ime, a Skaka se preziva. Ne znam šta je čovjeku bilo, ali mene je bio zamijenio sa Sadamom Huseinom, a mog druga sa Gadafijem. Inače, malo je čudan i izgubljen, ali stvarno jedan fini gospodin koji nam je pričao da ga ovdje puno poštuju jer je i on, kao i starješina našeg sela u Afganistanu, majstor za ćune.
Bio je još jedan majstor sa njim, pa su zajedno obilazili po kampu da vide treba li koga sunetit, što nas je na kraju puno uvrijedilo jer nismo mi kao ovi njegovi što su prije imali te neke crvene knjižice sa petokrakama, a sada se samo bogu klanjaju kad ih drugi gledaju, pa više niko ne zna ni ko su ni šta su ni šta im je u gaćama, oprosti majko na ovim riječima ali moro sam ti reći.
ĆUNA MENI, ĆUNA TEBI
Još sam na kraju čuo sam da ga je gospodin Abdulah pit’o kako će dijelit pare od sunećenja, a ovaj drugi mu rek’o;
Ćuna meni, ćuna tebi…
A upoznao sam se i sa Ibrom, Bosancem koji radi kao stražar u kampu. Dolazi često kod nas, ponudi nas cigarom i počne da nam se jada. Nije ni njemu lako. Debeljuškast, srednjih godina, krezav, gotovo da je zaplako kad je počeo da nam priča da mu je umro najdraži pjevač, neki Sinan, i šta je sve žena obljubio zahvaljujući njegovim pjesmama.
A danas Ibro jedva sastavlja kraj sa krajem. Dvoumi se za koga da glasa na predstojećim izborima. Bio mu se valjda svidio neki Falatar, kojeg kaže da teško razmije jer priča ne nekom čudnom jeziku, ali je učio puno škole, pa zato. Pa se jada Ibro onako sav snužden da neće ni tog Falatara, jer je čuo da je taj Falatar slab na te neke njihove ovdje nacionalne heroje koji su mučili ljude po logorima, pa su onda postali heroji, jer Ibri je takvih preko glave. Eto, prošli put sam ti reko, čudaj neki narod.
Foto: Boriša Falatar
Znaš majko draga, ne znam jesam li ti pričo da je ovdje bio krvav rat između ovih naroda što žive ovdje. A Ibro, on ti je musliman, a voli sve ljude. Eto, čak bi htjeo da glasa i za Hrvata, al mu Hrvati ne daju. Ko sad, đe će Ibro birat njima predsjednika, a Ibru baš briga. Više ga pogodila Sinanova smrt nego što se Sebija nije kandidovala za njihovo Predsjedništvo.
Ne znaš Sebiju? Eeee majko, kakva ti je to žena, zmaj pravi! Da vidiš šta him je napravila od bolnice za nekoliko mjeseci, sve je neradnike rastjerala, dugove smanjila. Moja majko, kakav je to samo narod, i oni se nakon svega sada bune što nema ko da im radi u toj glavoj bolnici, i što im ne rade ti neki aparatići za liječenje raka?! A nije ih briga što Sebija štedi. Čudni ljudi.
I ona ti je majko, ta Sebija, ne znam dal znaš, ali žena od njihovog glavnog plemenskog vođe Bakira, ali ovdje ti majko nije ko kod nas. Ovdje Sebija naređuje, a Bakir sluša.
PEČENJA I KUPLERAJA
Ljudi su takvi ovdje, svako voli svoje i svako pljuje po svome. Mrze kad neko drugi zadire u njihovo. Tako je skoro jedno poznato piskaralo ovdje, Dežulović se preziva, počeo pisati nešto o Ramazanu, pa mu nisu htjeli objaviti pisanje, a on se naljutio i sve ih odjebo. Jer taj Dežulović nije musliman, pa da može čačkat oko Ramazana i Bakira, to se ovdje ne oprašta ni muslimanu, a kamoli vlasima.
Al’ Ibru boli briga, on glasa za kog hoće. Skoro nam je prič’o da razmišlja da glasa i za neku žensku Zeleniku iz ‘adezeja 1990 (to su ti ‘rvati). Viče Ibro da nema pojma ko je ona, al ima lijepo prezime, mada ja to ne kontam, a ne sumnjam da nećeš ni ti shvatiti, mati draga.
Foto: Diana Zelenika
Uglavnom, ovdje je politika najbolji zanat. Skoro im u koaliciju ušli esdepe i aesdea, a to ti je mati moja ko kad bi se Amerikanci u Afganistanu pomirili sa talibanima. Kaže Ibro, valjda sad obećaju malo veću platu pošto su u koaliciji.
Ovdje ti narodi zajedno i protestuju kad traže pravdu za maline, a ne mogu kad traže pravdu za ubijenu djecu. Kažem ti ja, nemere se ovdje sve ni shvatit, a ne znam dal’ ćeš ti ikako moći, a ni Ibro ne konta najbolje, al se on navik’o, pa mu lako.
Ima već neko vrijeme kako im se sve vodeće stranke dogovaraju o tom nekom zakonu za izbore, ali nikako da se dogovore. Ovaj neki ‘adeze ljut na sve što neće da prihvate taj neki zakon po kome bi oni mogli do kraja svojih života da vladaju. Eto takve su ti ove druge stranke, neće da iza ‘adezeu izađu ususret, čudni ljudi, kažem ti!
A evo baš ovih dana iz Evropske Unije okupljaju sve ove njihove glave, oprosti znam da nećeš razumjeti, hehehe, tako ih zovu, to su im glavni političari, doveli ih u Sarajevo u zgradu EU i silili ih da se dogovore, al’ džaba. Nema kod Bosanaca ništa na silu. Kaže Ibro, bolje da su ih odveli u neku kafanu i pečenjaru, a onda poslije u neki kupleraj, tamo bi začas pristali da se dogovore.
I tako, draga majko, mi eto i dalje čekamo kad će nas pokupiti u autobuse i poslat u Njemačku, al nemere se od tolikih Srba, Hrvata i Bošnjaka doći na red.
Hajde, da te puno ne zadržavam jer znam da sporo čitaš. Poselami sve kod kuće, reci sestri da ću joj poslati onu jaknu što hoće da joj kupim, a dajdži pare što mu dugujem. Ibro kaže da ću to začas zaraditi kad dođem u Njemačku. Ali moraš se majko strpiti još samo jedno deset godina dok mi dođemo na red od ovih njihovih.
