Migrantska kriza u Bosni i Hercegovini i dalje traje, a našem junaku iz Afganistana je sve bolje u kampu u Bosni.
Parlamentarni izbori u BiH sve su bliže pa se i migranti, koji su u našu zemlju stigli raznim putevima i kanalima, polako adaptiraju na nove okolnosti i pokušavaju da učestvuju u dnevnopolitičkim i kulturnim događajima u zemlji. Osim onih koji ne budu pretučeni na granici.
Naš junak i dalje liječi nostalgiju pismima majci u Afganistan, a kako je to izgledalo u posljednjem njegovom pismu opet je pokušao da dočara naš saradnik Bosanski Bukvalista.
Priredio: Nedžis HALILOVIĆ
Selam alejkum, stara majko.
Pišem ti i dalje iz Bosne i Hercegovine, ne znam jesamli ti pričo ali to ti je jedna lijepa zemlja na brdovitom Balkanu na kojem je još zemalja, a većina ih je nastala raspadom Titove Jugoslavije. A na se sjećam da si mi ti kao malom pričala o Titu koji bio poznat i u našem selu u Afganistanu.
I Ibro o Titu govori sve najbolje, Ibro ti je emotivac i uvijek zaplače kad se sjeti tih davnih vremena kad je svakog ljeta išo na more, imao stalan posao i zdravstveno, putovao u Trst po farmerke, spavao po parkovima i nikad nije zaključavo kuću. Poslije nikada nije uspio da shvati kako je Šaban (tako Ibro zove Tita) uspio svu tu slovenačkohrvatskosrpskobošnjačkoalbanskocrnogorskomakedonsku bagru da drži 45 godina u jednoj državi, a da se ne tuku prangijama i ubijaju.
ZA I PROTIV OLUJE PA ZAJEBAVAJU BOŠNJAKE
Evo, baš je neki dan obilježena još jedna godišnjica balkanskih stradanja, neke vojne operacije Rvata koju zovu Oluja i poslije koje je 200.000 Srba napustilo Hrvatsku. Rvati je slave, Srbi oplakuju. I ništa čudno, takav ti je Balkan. Čak i ove glavne političke face kod Rvata i Srba iz Bosne i Hercegovine odu, jedan da slavi Oluju, drugi na taj parastos, pa se poslije vrate u BiH, naprave koaliciju i zajebavaju Bošnjake. Ja sam to majko pokušavo da shvatim, to su ti onaj Čović i Dodik, možeš vidjet njihovih hiljade slika kad se dodiruju i ljube, vole se puno po i Bosni uvujek smiju jedan drugom, a govore protiv Bosne i Bošnjaka, i onda jedan ode u Rvatsku da slavi Oluju, a drugi u Srbiju da plače i proklinje Rvate. A narod ko narod, to gleda, a onda se vrate u Bosnu i prave se mahniti, nastave zajebavat Bošnjake, i nikom ništa, opet uzmimaju glasove na izborima.
Čudni narodi, ne znaš koji je gluplji, kažem ti, još čudnija zemlja.
Ali moram ti reći majko da meni ovdje u Bosni i Hercegovini postaje nekako lijepo. Dobar narod, dobra kuhinja i lijepe žene, pogotovo kad obriju brkove.
Eto Ibro me neku noć vodio na fudbalsku utakmicu u Sarajevo.
A Ibro –zovu ga pitar ili jufka – od malena navija za Sarajvo. Tu noć smo na nekom velikom stadionu koji je nalik na lavor gledali njegovo Sarajevo i nekakvu talijansku Atalantu. Ibro je dok smo putovali prema stadionu euforično ponavljo da će večeras pobijediti tu Atalantu i pjevo neke čudne navijačke pjesme. Čak je i mene bio zarazio pjesmama poput “Bolje drugi uz Allaha, nego prvi uz pomoć vlaha…”
I tako, Sarajvo je držalo konce u svojim rukama sve dok sudija nije odsvirao početak utakmice. Onda je počelo, jedan, dva, tri…..sedam, osam. Ibro se cijeli meč nije čuo. Kasnije su ga kolege u kampu pitali koliko je igro Torpedo 08, hoće li s njima gledati neki film Osmi putnik, jel mu amdiža iz nekakvih Osmaka, i onda sam shvatio da ga zajebavaju zbog utakmice.
IBRO ĆE PROMIJENIT PREZIME OSMIĆ
A jadni Ibro je poslije utakmice puko i od tada ne voli broj osam, preskače ga kako zna. Sutra ujutro je došao u kamp na posao u pola devet iako je stalno dolazio tačno u osam, planira da promijeni prezime jer se preziva Osmić, a rahmetli otac mu se zvao Osmo i Ibro kaže da mu neko vrijeme neće ić’ na mezar. Mada Ibri bude malo lakše kad mu kažeš da je i Željo izgubio, al ga opet brzo uhvati huja.
Naljutio se i na mene kad sam mu rekao da mi je rođendan 8.8., kasnije se pravdao da je Sarajevo igralo loše jer su Rvati počeli da grade most na Pelješcu, pa igrači nisu mogli igrat mirne glave.
A znao me onako grubo i upitat: “Znaš li ti kakav je strašan rat bio u Bosni i u Sarajevu?” I tako, danas je san svakog nogometaša Želje i Sarajva da karijeru nastavi u nekom velikom klubu, GOŠK-u, Siminom Hanu, a zagrizli su i za naš Afganistan.
Kod nas u kampu nema ništa novo. Skoro je Husnija što dolazi iz Sirije negdje pročito da neko mjesto u Hrvatskoj, Vrbovsko kod Rijeke, nudi svima koji se dosele u njega po 13.500 eura, pa se žestoko zajebo jer je došao na ideju da se maskira u Srbina i da prepliva preko Save u Rvatsku. A onda su ga rvatski graničari uhvatili i ubili hljeb u njemu prvo kad su vidjeli da je Husnija Srbin, a onda pride kad su skontali da ne zna ćirilicu i da od Srbije zna samo odglumit kako svečano otvara kućicu za vrapce. Tako da nas većina ovdje u kampu od straha još ne planira nigdje da ide jer ova balkanska policija udara gore nego naša u Afganistanu.
A ti se puno ne sikiraj za mene, nego reci sestri da ću joj kupit onu jaknu što joj se svidja, a amidži da ću mu poslat pare čim se zaposlim u Njemačkoj.
