Migrantska kriza u našoj zemlji traje nesmanjenom žestinom, a naš junak iz Afganistana polako se miri sa sudbinom da bi mogao zaglaviti u BiH.
Bliže se i parlamentarni izbori, pa se i migranti sve više pokušavaju adaptirati na nove okolnosti, pojedinci čak participiraju u aktuelnim političkim i drugim događajima u zemlji. Neki, opet, žele glavom bez obzira da pobjegnu odavde, međutim hrvatska ih policija nekako batinama uspijeva da ubijedi da ipak ostanu u BiH.
Naš junak i dalje liječi nostalgiju pismima majci u Afganistan, a kako je to izgledalo u posljednjem njegovom pismu opet je pokušao da dočara naš saradnik Bosanski Bukvalista.
Priredio: Nedžis HALILOVIĆ
Selam Alejkum draga majko,
ovdje u Bosni i Hercegovini nema ništa novo, ljeto se polako završava, a nastaje jesen, mada ljeta i vrućina nije puno ni bilo. Barem ne ko kod nas u Afganistanu.
Vidi majko, malo me stid reći, ali moram pošto ovi Bosanci sebe smatraju Kazanovama i nekim velikim ljubavnicima jer evo stalno po društvenim mrežama vrte neku anketu za koju niko ne zna da li je lažna, a… hm… eto kao Bosanci imaju najveće “alatke” u Evropi. Znaš već šta majko…
Da, da….a kao za vrat im pušu tek migranti iz Afrike. I tako, kažem, Bosanci imaju najveće alatke, taklo barem u novinama piše, a hiljadu i po im manje prvačića u školama po kantonu.?
BAKIR SLAO BUREKE I TOPS
Ovdje djeca čim se rode, umjesto tata i mama prvo što kažu je passport i Dojčland, ali to nije pokolebalo Džaferovića i Čovića da posjete neku od škola kako bi im poželjeli sretan početak školske godine, mada se meni čini da su prije došli zaprijetiti i preostaloj djeci da će i njih protjerati po bijelom svijetu. Čović je eto, slučajno kao i uvijek, posjetio etnički čistu hrvatsku školu sa hrvatskim učenicima.
Kod Džaferovića su također sva djeca morala da znaju bismilu, a učitelji i učiteljice su morali u svako doba noći znati odgovoriti koliko su im komunisti nakon Drugog svjetskog rata djedovima oteli zemlje. Taj njihov naj naj političar Bakir Izetbegović nije mogao svojim prisustvom da uveliča ovaj važan događaj u životu svakog učenika, ali je, kažu, cijelom jednom razredu izbjeglica iz Pakistana poslao po burek i tops, uz obećanje da će im obezbjediti 100.000 bureka i 100.000 topsova ako nagovore svoje roditelje da glasaju za SDA.
Dok u ovoj Republici Srpskoj nema ništa novo, tamo ni table u učionicama nisu zelene boje i sva ona djeca koja nisu Srbi moraju znati recitovat Gori Fazlagića kula i Odža ridže na ravnom Cetinju, kako bi se upisala u prvi razred. Od skora se ovdje priča i o korekciji granica na Balkanu, pa Ibro još ne zna kakvu geografiju da kupi svom klincu.
Kad sam već kod te korekcije, da ti odmah kažem da to nisu isprazne priče. Srbi su nabavili nevidljive avione, a mogu i upravljat vremenom, pa će sasvim sigurno ponovo krenuti u prekrajanje granica po Balkanu, a Ibro kaže da to nije pametno jer kad se neka granica jednom pomakne onda se pomakne čitav Balkan. Znači, Srbi imaju nevidljive avione, Bosanci nevidljive autoputeve, a Hrvate nemereš ni vidjet kad su svi po Irskoj.
Tamo, u onoj Hrvatskoj, čak i turizam propada. Kažu da ako na Jadranu nećeš kupiti sladoled na plaži dođu neki ljudi i prebiju te prangijama, a i Ibro priča da će im sezona skroz propast ako se uskoro ne dogodi kakav teroristički napad u Turskoj ili Egiptu. Mada nije ni sve tako crno u Hrvatskoj, svi se pitaju kako bi im tek bilo da im HDZ nema časni sud koji loše ljude izbacuje iz stranke. Ibro kaže da takvi vjerovatno završe u Bosni i Hercegovini.
DODIK ISPITIVAO NOVINARE
Jeste ono da im firme poput Agrokora, Uljanika, Trećeg maja propadaju ili jedva spajaju kraj sa krajem, ali eto, imaju taj sud časti koji im kako tako još čuva obraz. Ne znam jesam li ti pričo da u Zadarskoj knjižnici u svako doba noći možeš pogledati remek djelo neke hrvatice slikarke u tehnici cijanid na platnu, a predstavlja hrvatskog junaka kako ispija otrov u haškoj sudnici uzvikujući nisam kriv, nisam kriiiiv…
Veliki su to heroji. Već su prebili par naših migranata koji su pokušali ilegalno da udju u lijepu njihovu, pa je među migrantima zavladao strah da slučajno ne ostanu u Hrvatskoj.
A eto, ovdje u Bosni je zatišje pred buru, ili bolje reći zatišje pred izbore. Dodik je neku noć pokupio par svojih novinara i doveo ih na televiziju pa se nije znalo ko koga tu intervjuiše. Ibro još ne zna za koga da glasa, niko mu još nije ponudio nikakve pare za glas, a on stalno ponavlja da će glasat i za Srbina ako mu dobro plate. A ovdje ljudi rade sve za pare. Radnici padaju sa skela, vozovi se sudaraju, zidovi obrušavaju, i niko se ne brine za obične ljude i njihovu sigurnost.
Kaže Ibro da se u Njemačkoj za mjesec zaradi više nego u Bosni za godinu, a opet, žao mi ovi ljudi ovdje. Žao mi i Srba, žao mi i Hrvata, žao mi i Bošnjaka. Žao mi i Ibre, prohuja mu život pred očima, a nemere, nemere bolje. Godišnje se jedan gradić iseli iz Bosne na zapad, a Ibro ostaje i kaže da još malo pa neće imat od koga da posudi cvaju do prvog…
A ja ću majko da ti opet pišem čim uzmognem, i reci sestri da ću joj kupit onu jaknu što joj se svđa, a amidži da ću mu poslat pare čim se zaposlim u Njemačkoj.
Allahimanet.
