Kada je u samom vrhu Partije demokratskog progresa „eksplodiralo“ između Jelene Trivić i Draška Stanivukovića, logično je bilo za očekivati da se stranka i njen lider hitno oglase povodom ovog sukoba, tim prije što je Trivić na Stanivukovićev račun iznijela vrlo ozbiljne optužbe – o izdaji opozicije i saradnji s Dodikom.
Ali kao što je odavno poznato, logika ne stanuje u Bosni i Hercegovini. Pa umjesto da u duhu „kriznog PR-a“ gasi vatru koju je ovaj sukob izazvao, predsjednik PDP-a Branislav Borenović se – sakrio.
Tako više od mjesec Borenović po tom pitanju ne vadi glavu iz pijeska, nadajući se, valjda, da će ako ga uporno bude ignorisao unutarstranački skandal prestati da postoji. A pravilno računajući i na činjenicu da gro birača ima pamćenje na nivou zlatne ribice.
Kada se ovom doda skandalozni nastup PDP-a u izbornoj noći ishitrenim proglašenjem nepostojeće pobjede, postaje jasan stepen katastrofe u javnim istupima vrha ove stranke.
STANDARDI KOMUNIKACIJE
Profesionlno komuniciranje s javnošću vještina je koja, uz nekoliko izuzetaka, političkim liderima u BiH predstavlja ili nepoznanicu ili nužno zlo na koje uglavnom obrate pažnju uoči izbora. Ostatak vremena bosanskohercegovački političari komuniciraju onako kako su navikli i kako im javnost dozvoljava: hvalisavo, nespretno, bahato, nepristojno, diletantski, uvredljivo, botovskim jezikom mržnje…
Standarde je, barem u Republici Srpskoj, „betonirao“ prvi čovjek tog entiteta – Milorad Dodik.
Pokazna vježba kako to zapravo izgleda, podsjeća urednik Buke Aleksandar Trifunović, bio je slučaj od prije 12 godina kada je Dodik, tada predsjednik Vlade RS, gledaocu jedne privatne televizije koji ga je kritikovao uživo u programu odbrusio „Aj’ ne seri!“.
Urednik emisije je nakon ove Dodikove psovke rekao „Nije ni to problem“. Uvreda ili psovka u javnom prostoru, uz „blagoslov“ novinara – urednika, poslala je javnosti nedvosmislenu poruku koja glasi: političarima, posebno iz vlasti, sve je dozvoljeno.
„Dakle, onog trenutka kada dobiju kritički komentar, smatraju ga nebitnim ili neprijateljskim. Kada im se obraćaju mediji koji im podilaze i rade im čistu propagandu, onda je to milozvučno komuniciranje s obe strane, ali čim se tu pojavi neko od medija ko radi čestito svoj posao i postavi pitanje, automatski dobijate režanje, netrpeljivost, često i uvrede. I ljudi na kraju dobijaju i poruku šta se od njih očekuje – da ćute, slušaju i glasaju za vladajuće. To su jedini dozvoljeni oblici komuniciranja“, kaže Trifunović.
Za gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića komuniciranje s javnošću je jako bitna stavka političkog djelovanja. Na početku karijere Stanivuković je snimao svoje humanitarne akcije i kačio po društvenim mrežama, „čupao“ nekvalitetni asfalt golim rukama ismijavajući vlast, osmjehivao se kamerama u prvim redovima protesta „Pravde za Davida“, galamio protiv vlasti dok u fotelju iste, doduše na gradskom nivou, nije sjeo.
Potom se taktika odnosa s javnošću drastično promijenila: kritika SNSD-a i Milorada Dodika, zahvaljujući kojoj je i dobio povjerenje birača u Banjaluci, gotovo je zamrla.
Iako se u javnim nastupima značajno izverzirao, pa čak u mjeri da je na rigidne Trivićkine optužbe odgovorio blagonaklono i „s razumijevanjem“, po dolasku na mjesto gradonačelnika kritike je mnogo lošije podnosio.
„Prije je bio susretljiviji a sada postoji čak neka ljutnja ako se usudite postaviti pitanje koje mu ne odgovara ili tvrdnju s kojom se ne slaže“, kaže Trifunović i dodaje da je Stanivuković ispratio trendove odnosa s javnošću koji uključuju i botove na mrežama. Za urednika Buke nema velike razlike između njegovih i SNSD-ovih botova.
„Do sada sam bio žrtva SNSD-ovih botova, ali jednako su drski bili i botovi Draška Stanivukovića, jednako su me napadali ako bih kritikovao predmet njihovog obožavanja“, priča Trifunović.
ŠTO VULGARNIJE – TO USPJEŠNIJE
Savjetnica za odnose s javnošću i politički marketing Ivana Marić kaže da su u Bosni i Hercegovini preovladavaju dvije vrste političara: oni koji dobro rade svoj posao, ali ne govore o tome ili ne znaju kako da to prezentiraju javnosti, i oni koji ništa na rade, a samo pričaju, što im jako uspješno ide. Ovih drugih je mnogo više, kaže Marić, i ističe da je njihov najtipičniji primjer član Predsjedništva BiH Željko Komšić.
„Dok je sjedio u Predstavničkom domu PSBiH, za četiri godine Komšić se nije ni jednom javio za riječ. Nakon toga, a i prije toga, dobio je nevjerovatnu podršku građana, preko 200.000 glasova. Znači, apsolutno ništa ne morate raditi, samo ako se služite dobro populizmom, ako koristite strah kao motivator, prijetnje ili širenje mržnje, možete da ostvarite izvjestan rezultat“, zaključuje Marić.
Jedna od najmalignijih specifičnosti javnog prostora Bosne i Hercegovine je upravo jezik mržnje, koji je svakodnevnica u istupima domaćih političara. Ne postoji sfera u kojoj političari BiH nisu imali ispade: od uvreda prema političkim protivnicima, pripadnicima drugih nacija, preko mizoginije, pa do netrpeljivosti i mržnje prema pripadnicima drugačijih seksualnih orjentacija.
„Što grđa komunikacija, što ste drskiji ili vulgarniji, vi dobijate ovde izgleda veći broj pratilaca, zato što je govor mržnje ovde dozvoljen, pa čak se i tretira kao vrlina“, kaže Trifunoivić.
Ivana Marić podsjeća da se ranije u BiH često koristila negativna kampanja, odnosno, diskreditacija političkih protivnika. Ona, međutim, navodi da su istraživanja pokazala kako ova vrsta kampanje nije efikasna za one koji ju provode. Ono što je, pak, postalo golim okom vidljivo jeste da su se negativne kampanje preselile na društvene mreže.
Za političare je to postalo vrlo zgodno oružje obračuna u kojem se protivnici diskredituju na najprimitivniji način, a da sami lično ne prljaju ruke. Riječ je o plaćenim botovima koji za račun političkih partija šire jezik mržnje, targetiraju političke oponente koristeći se uvredama, a vrlo često i prijetnjama. Marić kaže da ih najviše koristi SDA i navodi najekstremniji primjer njihovog bota, Jasmina Mulahusića, koji živi u Luksemburgu. On već godinama na mrežama targetira političare, novinare i aktiviste, upućujući im najgore prijetnje i uvrede, a sve to do sada – nekažnjeno. Mulahusić, koji je u više navrata targetirao i glavog urednika Inforadara, zastupa najradikalnije šovinističke stavove uz beskompromisnu podršku SDA. I Tužilaštvo BiH sumnjiči ga za krivična djela širenja nacionalne, vjerske i rasne netrpeljivosti te protiv njega i dalje vodi opsežnu istragu.
U septembru prošle godine Mulahusić je uhapšen na graničnom prelazu kod Bosanskog Broda, ali Sud BiH pustio ga je na slobodu, nakon čega se on, bez određivanja bilo kakvih mjera zabrane, vratio u Luksemburg i nastavio botovske aktivnosti. Nejasne okolnosti ovog puštanja možda se mogu objasniti Mulahusićeveim fotografijama s Bakirom Izetbegovićem i Fadilom Novalićem.
Sumirajući nastupe predstavnika najznačajnijih političkih partija iz Federacije BiH, Ivana Marić kaže da SDA ima najviše propusta i da se njeni političari najmanje pripremaju. Primjer za to je cijela karijera Fadila Novalića, koju su obilježili brojni gafovi. Tako je npr. prije četiri godine Novalić rekao da su partizani bili „na putu borbe protiv antifašizma“, potom je ove godine pobrkao Dan državnosti i Dan nezavisnosti BiH. Pred kamerama se pojavio i krivo zakopčanog sakoa, a imao je i problemna sa stavljanjem zaštitne maske na jednoj pres konferenciji.
„I to su sve greške koje će on skupo platiti jer jednostavno kada se to stalno ponavlja gubite kredibilitet među narodom“, zaključuje Marić.
Za lidera HDZ BiH Dragana Čovića kaže da koristi strategiju „neizlaženja u medije“, a kada to ipak uradi, primjetni su brojni kiksevi. Čovića, smatra ova analitičarka, pripremaju dobro samo za intervjue.
AFERE I SKANDALI KAO NA TRACI
Za razliku od navedenih političara, lider NiP Elmedin Konaković ima dobar javni nastup, smatra Marić. Prema njenom mišljenju, Konaković pokazuje odlučnost i stoji iza svojih stavova bez obzira na optužbe druge strane.
„Suprotno od opozicije u RS koja se povlači u nekim situacijama da ih vladajući ne bi prozvali izdajnicima, Konakovića ljudi cijene jer vide da ima hrabrost da se usprotivi SDA i drugim strankama koje su znatno jače od njegove. Ljudi vole lidere, žele da ih vodi neko ko je odvažan i ko će ih na pravi način predstavljati“, zaključuje Marić.
Da li su političari i njihovi nastupi odraz naroda koji ih je izabrao ili su političari „vaspitali“ javno mnijenje koje je drastično spustilo svoje standarde, teško je reći, ali je zato lako zaključiti da namjanje na sedmičnom nivou svjedočimo cirkuskim performansima izabranih predstavnika vlasti.
Spomenimo samo nedavni slučaj na konstitutivnoj sjednici NSRS kada se poslanica SNSD-a Nataša Radulović, predsjedvajuće te sjednice, obratila opozicionom poslaniku Nebojši Vukanoviću riječima: „Nemoj ođe da se obadaš, sad ću te izbaciti napolje!“.
U civilizovanim državama građani bi se postidili i nedavnog nastupa Bisere Turković, odlazeće ministrice vanjskih poslova BiH, koja je primila „kolegu“ iz Islamske Republike Iran Hosseina Amira Abdollahiana. Turkovićevoj nije bilo dovoljno skandalozno da ugosti predstavnika države koju cijeli svijet osuđuje zbog najgrubljeg kršenja ljudskih prava, već je na pres konferenciji izvela performans sa pokrivanjem maramom ističući da „ljudska prava uključuju i prava odjeće“.
„Neka svako nosi šta hoće“, poručila je Turković, a sve to nakon nerazjašnjene smrti i protesta zbog Iranke Mahse Amini koju je policija za vjerske propise privela jer je nepropisno nosila hidžab.
Iako se afere, gafovi, neprikladni potezi i skandali smjenjuju kao na traci, a dio medijske javnosti vrlo kritički izvještava o tome, građanima oni, očigledno, ne igraju presudnu ulogu pri izboru onih koji će ih predstavljati.
„Milorad Dodik je jako dobar primjer svega lošega, istovremeno i nažalost, i svega uspješnog ovdje. On katastrofalno komunicira s javnošću, ali postiže rezultat. To govori da je publika s kojom komunicira zapravo ista kao on, ali to njemu baš ništa ne znači“, zaključuje urednik Buke Aleksandar Trifunović.
„Težina“ izgovorene javne riječi u BiH, ali i postupaka, tako može da stane u sada već čuveno „ja, i?“ lidera SDA Bakira Izetbegovića nakon što je upitan o stranačkom neprocesuiranju jedne od brojnih afera u koju je bio uključen donedavno njegov najbliži saradnik Asim Sarajlić.
