Piše: Nermin BISE

Rijetki su političari u Bosni i Hercegovini koji imaju tako živopisnu i kontroverznu karijeru kakvu ima lider HDZ BiH Dragan Čović. Ovaj političar, jedan od onih za koje se ponekad čini da su bili aktivni još prije pola stoljeća, i počeo je kao omladinac u Savezu komunista nekadašnje Jugoslavije, kada se i sam izjašnjavao Jugoslavenom, a svoj potpis je pisao – ćirilicom.

Dragan Čović je u to vrijeme bio jedan od najzagriženijih navijača mostarskog Veleža. Slavni klub iz grada na Neretvi osamdesetih godina prošlog vijeka bio je na vrhuncu slave, jedan od popularnijih sportskih kolektiva čak i u bivšoj Jugoslaviji, a sva ta popularnost već tada je kod mlađahnog Čovića proizvodila populistička čula, te on nije propuštao nijednu utakmicu svog voljenog kluba.

Kasnije će, po završetku agresije na BiH, Čović započeti svoj politički uspon, ali kroz jednonacionalnu stranku – HDZ. No, o tome nešto kasnije.

“IZNAJMLJIVAČ” BOŠNJAČKIH LOGORAŠA

Čović je inače rođen u Mostaru 20. avgusta 1956. godine. Trenutno je na funkciji člana Predsjedništva BiH. Na ovu poziciju Čović puca i na predstojećim izborima u oktobru ove godine. (Važno je napomenuti kako je i u periodu od 2002. do 2005. on bio na toj poziciji, ali ga je tada smijenio visoki predstavnik Paddy Ashdown zbog vrlo ozbiljnih razloga – finansijskih mavlerzacija i sumnjivih poslova u slučaju Lijanovići. Čak je bila podignuta i optužnica protiv njega, no kasnije su dokazi protiv Čovića “isparili”).

U periodu između 1975. i 1979. pohađao je Mašinski fakultet u Mostaru gdje je i diplomirao, a potom se zaposlio u preduzeću Soko Mostar. Ratnih devedesetih godina Čović je već postao direktor u Sokolu.

Tokom 1993. godine u vrijeme sukoba Armije RBiH i HVO-a Čović je, čemu svjedoče i pisani tragovi na dokumentima s njegovim potpisom, sudjelovao i izrabljivanju i prisilnom privođenju na rad ratnih zatočenika u koncentracionom logoru Heliodrom. Iz dokumenta koji je danas javan i dostupan vidljivo je kako Dragan Čović traži da mu bude obezbjeđeno deset zatvorenika s Heliodroma na prinudni rad u Sokolu, što bi se u svakoj normalnoj državi svijeta tretiralo kao ratni zločin.

Foto: Faksimil dokumenta o “iznajmljivanu” logoraša koji Čovića teško kompromitira

No, čakštaviše, Čović nikada nije odgovarao za ovaj postupak, niti se potezalo pitanje njegove odgovornosti! Tek nedavno logoraši iz Heliodroma su se javili i počeli govoriti o tome da će podnijeti tužbu, ali za sada nema nijednog konkretnog poteza u tom pravcu.

Odmah po završetku rata u BiH, dakle 1996. godine, Dragan Čović je postao član Kantonalnog odbora HDZ HNK, a dvije godine kasnije postao je i potpredsjednik HDZ-a BiH.

Na općim izborima 2002. ustoličen je u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali taj mandat, kako smo naveli, nije dočekao do kraja budući da je smijenjen odukom visokog predstavnika. Toj smjeni, dakle, prethodila je velika afera koja je rezultirala i podizanjem optužnice protiv njega.

Vrijedi podsjetiti, Posebni odjel Tužilaštva BiH za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju 2. marta 2005. podnio je Sudu BiH optužnicu protiv sedam osoba, među kojima i Dragana Čovića, braće Ivanković-Lijanović, te Mate Tadića, sudije Ustavnog suda BiH, kao i Zdravka Lučića, profesora na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Podignuta optužnica bila je rezultat istrage o poslovanju kompleksa tvrtki Ivanković-Lijanović koje se od 1999. bave uvozom mesnih proizvoda u BiH.

Čović je na kraju optužen da je kao ministar finansija Federacije BiH zahtijevao i primao darove od braće Lijanović, pri čemu im je zauzvrat pomagao nezakonitim vršenjem svojih službenih dužnosti. Čović je, prema optužnici, braći Lijanović “osigurao oslobađanje od obaveze plaćanja posebnih taksi i drugih zakonskih obaveza na uvoz robe, čime su Lijanovići ostvarili nezakonitu dobit, te tako zajedno nanijeli ozbiljnu ekonomsku štetu privredi BiH”.

SUĐENJA I POLITIČKI UZLET

Optužnica je Čovića teretila za tri krivična djela: zloupotrebu položaja ili ovlasti, nesavjestan rad u službi i supočinjenje u davanju dara i drugih oblika koristi. Njegovom smjenom 29. marta 2005. Ashdown mu je zabranio i obavljanje ministarske ili bilo koje političke dužnosti, što zapravo govori o ozbiljnosti cijele afere.

Također, ukinuta su mu i sva prava na naknadu, povlasticu i ostala prava koja su mu pripadala kao članu Predsjedništva BiH. Naloženo mu je da odmah mora napustiti svoj ured.

Foto: Dragan Čović na jednom od mnogobrojnih sudskih ročišta

Sud BiH je osudio Dragana Čovića na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina, čak je i uhapšen, ali je samo neko vrijeme on proveo u pritvoru. Budući da je presuda bila prvostepena, poslije žalbi koje su uložili njegovi advokati presuda je poništena – a Čović pušten na slobodu.

Paralelno s tim počinje njegov politički uzlet i učvršćivanje pozicije u HDZ-u u kojem je 2008. postao predsjednik stranke, kao prvi pravi i “legitimni” nasljednik bjegunca od pravde i pravne države Ante Jelavića (koji je krajem 2005. pobjegao u Hrvatsku prije izricanja presude od 10 godina zatvora zbog teških finansijskih malverzacija u predmetu Hercegovačka banka).

Nakon nove istrage i nove optužnice, novo procesuiranje Čovića uslijedilo je 2009. i on se opet našao u sudu. Ovaj put optužen je da je donosio odluke o utrošku sredstava za kupovinu stanova određenim osobama. U aprilu 2010. oslobođen je tih optužbi.

Treći put pred sudom Čović je završio u maju 2010., i to zbog zloupotrebe položaja. Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona teretilo je Čovića da je s ostalim članovima Upravnog odbora Javnog preduzeća Hrvatske pošte i telekoma (HPT) donio odluku da se dug od blizu 4,7 miliona maraka, koji je imalo to preduzeće, prenese na tri privatne firme. Kasnijom naplatom dugovanja, te firme su postale većinske vlasnici dionica Eroneta – najprofitabilnijeg telekomunikacijskog dijela HPT-a.

U vrijeme kad se to događalo Čović je bio ministar finansija FBiH, zamjenik premijera FBiH i predsjednik Upravnog odbora HPT-a. Vrhovni sud FBiH donio je odluku da je prenos duga nezakonit te je Eronet vraćen u vlasništvo HPT-a.

Jačanjem političke moći Dragana Čovića ishod svih ovih postupaka bio je da se predsjednik HDZ-a uspio izvući i proći nekažnjeno. To svjedoči i kakav je sistem u BiH, a još više da državno pravosuđe nikada nije reformirano i oslobođeno političkog “pokroviteljstva”, budući na najprostiju i golim okom vidljivu činjenicu da se politički moćnici direktno mješaju u rad pravosuđa. Negdje po ladicama sve optužnice protiv Čovića sakupljaju prašinu, a prema nekim informacijama, on je svojevrsni rekorder, jer ih ima desetak za vratom!

UZ DODIKA NA SVE ILI NIŠTA

Notorna je činjenica da je Dragan Čović jedan od onih političara koji godinama hodaju po rubu koji razdvaja politiku od organiziranog kriminala te zbog svega on apsolutno nije siguran kada bi se mogle aktivirati te optužnice (uključujući i onu o prinudnom iskorištavanju zatočenika logora Heliodrom).

Trenutno Čović sa svojim partnerom Miloradom Dodikom direktno kontroliše sudstvo u BiH, istovremeno radeći na obezvrijeđivanju i obesmišljavanja samih funkcija Tužilaštva i Suda BiH upravo iz straha od vlastitog procesuiranja – a njihovi ljudi u pravosuđu su im svojevrsni osigurač. Zasad.

Foto: Draga Čović i Milorad Dodik, rusko-ruska koalicija

Međutim, izgubi li Čović vlast više neće moći mirno spavati i više u bilo šta neće biti siguran. To je osnovni i jedini razlog svih njegovih silnih pokušaja da na mantri priče “o ugroženosti naroda” i “nužnosti rješavanja hrvatskog pitanja u BiH” izmijeni Izborni zakon na način koji bi HDZ-u osigurao vječitu vlast.

Sve su to razlozi zbog kojih se Čović ponovo kandidovao za člana Predsjedništva BiH, pogotovo imajući u vidu njegov dogovor sa partnerom Miloradom Dodikom, koji također očekuje ustoličenje u kolektivnom šefu države.

Zbog svoje ranjivosti on je sada najopasniji i sve više povlači poteze što oslikavaju njegovu nervozu; naime, Čović više i ne krije da je prikriveni igrač ruskih ekonomskih i političkih interesa na Balkanu, još manje krije vlastite emocije za fašističkim ideologijama poraženim od antifašističkih snaga u II svjetkom ratu.

Samo je jednako skandalozna ovoj činjenjenici ona druga – da ga u svemu tome brani Milorad Dodik, lider naroda nad kojem su u II svjetskom ratu izvršeni masovni pokolji od strane zagovornika ideologija koje su Čoviću neskriveno drage.

Sve su ovo razlozi zbog kojih Čović odsudno drži fotelju u vlasti, strahujući od pravne države koja će kad-tad imati zadnju riječ.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime