Posljednjih mjeseci iskazivanje otvorenih pretenzija prema BiH, pokušaji vezivanja statusa Kosova za RS, otvoreno nipodaštavanje naše države, ponižavanje i već neskriveno koordiniranje aktivnosti s Miloradom Dodikom na slabljenju i disoluciji BiH, poput posljednjeg slučaja blokiranja slanja Oružanih snaga da osiguraju istočnu granicu BiH preko koje Srbija planski šalje stotine imigranata, i posljednjim zanesenjacima potvrdili su da se Srbija na čelu s Aleksandrom Vučićem i aktuelnim režimom u Beogradu nije puno promijenila od one Srbije iz 80-ih i 90-ih godina, samo što su okolnosti drugačije.

Ipak, simptomatično je da Bakir Izetbegović, predsjednik temeljne bošnjačke (po mnogima i bosanske) stranke, neformalni bošnjački i probosanski lider i donedavno član Predsjedništva BiH, o svemu ovome ne istupa u javnosti niti narodu kojeg predstavlja daje bilo kakve jasne smjernice i političke ideje kako se aktivno suprotstaviti sve otvorenijim pretenzijama naših susjeda, kako istočnih tako i zapadnih, prema BiH.

PRIJATELJSTVO S VUČIĆEM

Nešto agilniji Izetbegović je bio prije tri i po godine, kada je u emisiji Pressing ljutito i uzrujano branio Vučića kao novostečenog prijatelja od voditelja Amira Zukića, koji se usudio predsjednika Srbije upitati o značenju njegovih filozofskih poskočica da treba ubijati 100 muslimanima za jednog Srbina, i vikend posjetama topovskim izletištima iznad opkloljenog Sarajeva.

Bilo je to vrijeme odveć pokojne ideje “integracije zapadnog Balkana”, promovisane prvenstveno od njemačke kancelarke Angele Merkel, po kojoj bi ova regija, predvođena Srbijom, u međusobnoj kooperaciji i slozi zajedničkim snagama provodila reforme koje će je integrisati u EU. Izetbegović je ovu ideju i Vučića kao njenog predvodnika bez zadrške prigrlio. Međutim, EU je u međuvremenu, zabavljena o svom jadu, Brexitom, jačanjem radikalne desnice i nepredvidivim novim američkim predsjednikom, digla ruka od balkanskih utopija.

Foto: Druženje Izetbegovića i Vučića obilovalo je i poljupcima, uz uvijek prisutnog ruskog igrača Dragana Čovića

Vučić se nakon srušene ambicije da bude novi Tito posvetio onome što je srbijanskoj politici decenijama išlo najbolje od ruke: zveckanjem novim masovnim količinama oružja za vojsku Srbije i pokušajima prekrajanje granica na Balkanu, gdje se u pitanje rješavanja Kosova sve otvorenije trpa Bosna i Hercegovina i njen manji entitet.

U svom tom procesu albanska politika ide od Thachijevog pokušaja dogovaranja razgraničenja, preko Haradinajevih uvođenja žestokih carina na srbijansku robu, do ošrtih reakcija albanskog premijera Edija Rame. Istovremeno, crnogorski suveren Milo Đukanović nastavlja s uništavanjem velikosrpskog utjecaja i njegovih institucija u svojoj zemlji. Ali zato Izetbegović mlađi sve vrijeme šuti.

Od svih njegovih pokušaja “suprotstavljanja” Srbiji najupečatljiviji će ostati onaj kada je, mimo odluke Predsjedništva, preko bivšeg agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, izblefirao pokušaj pokretanja revizije tužbe protiv Srbije za genocid. Zahtjev koji je naišao na ekspresno odbijanje i priredio Bosni i Hercegovini svojevrsnu bruku.

I ovaj slučaj vjerovatno najbolje opisuje dosadašnju politiku Bakira Izetbegovića – kad bismo je u jednoj riječi trebali opisati, nazvali bismo je pogubljenom. A može i neodlučnom. A možda čak i licemjernom.

Bakir Izetbegović ističe potrebu očuvanja multietničkog duha i vrijednosti BiH. No, za njegovog mandata došlo je do marginalizacije i onih malobrojnih Srba i Hrvata u SDA koji su u prethodnim godinama najčešće iz prizemnih ličnih interesa pristupili ovoj stranci, dok njegovi stranački jurišnici sarajevsku kantonalnu vladu nastoje rušiti retorikom najcrnjeg šovinizma.

IDOLOPOKLONSTVO PREMA ERDOGANU

On zagovara evropsku budućnost i euroatlantske integracije BiH, no nakon dva mandata ugled i položaj BiH i bošnjačke politike nikad nije bio niži među zapadnim zemljama, dok istovremeno potpuno nekritički, gotovo s obožavanjem se odnosi prema turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, čija je vlast već duboko zagazila u sve žešću autokratiju, odbijanje zapadnih vrijednosti i sve čvršći savez s Rusijom, a da pri svemu tome BiH izvlači minimalnu korist za sebe.

Foto: Bakir je svojevremeno ponosno izjavio da je njegov otac Alija Bosnu i Hercegovinu ostavio Erdoganu “u amanet”

On predvodi stranku koja se brendira kao najsposobniji zaštitnik Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, no za njegovog mandata Dodik i Čović uspjeli su premrežiti gotovo sve ključne institucije ove zemlje svojim kadrovima, da ne spominjemo tek nedostatak bilo kakve smislene ideje kako odgovoriti na destruktivno djelovanje Srbije i Hrvatske prema našoj zemlji.

On u konačnici nastoji nastupati kao bošnjački lider i ujedinitelj, no bošnjačka politička scena vjerovatno u historiji nikad nije bila podijeljenija, uključujući tu i nekoliko raskola unutar same SDA.

Od pozitivnih stvari kod Izetbegovića treba istaći da je, nakon potopa svog prethodnika Sulejmana Tihića u borbi za Predsjedništvo 2006., uspio odnijeti pobjedu u dva mandata; porodično naslijeđe na glasačko tijelo je ostavljalo dojam. SDA je vodio do dvije prilično sigurne pobjede na izborima 2014. i 2018., no ti uspjesi došli su uz nemalo plaćenu cijenu.

Ako vratimo film 15-ak i više godina unazad, preuzimajući liderstvo nad SDA, Sulejman Tihić, kojeg je direktno Alija Izetbegović umjesto svoga sina odabrao za nasljednika, pokrenuo je sveobuhvatan proces modernizacije i liberalizacije, istinske reforme SDA. Od stranke koja je u svojim počecima bila pod žestokim utjecajem raznih klerikalnih krugova, s otvorenim islamističkim ideološkim tendencijama, Tihić je odlučio napraviti modernu konzervativnu stranku evropskog tipa, potpuno inkorporiranu u zapadni politički prostor.

Taj proces podrazumijevao je otvaranje SDA prema pripadnicima druga dva naroda, korištenje umjerenije retorike te tješnju saradnju sa zapadnim političkim faktorima.

REFORME POD TIHIĆEM

Naravno, u stranci se našlo mnoštvo nezadovoljnika takvom politikom, a neformalnim liderom “konzervativne” struje unutar stranke smatrao se upravo Bakir Izetbegović, koji mu je u utrci za predsjednika stranke izašao na megdan 2009. – i bio poražen. I pored ovog unutrašnjeg sukoba, Tihić je uspijevao stranku držati na okupu i spriječiti ozbiljnija osipanja, vješto balansirajući između interesa dvije struje i dajući svakom određeni dio kolača.

Ipak, Izetbegović je u konačnici preuzeo stranku 2014., nakon Tihićeve smrti. Iako je u svojim verbalnim istupima nastojao uglavnom biti pomirljiv i odmjeren, s pobjedom Izetbegovića desila su se najgora predviđanja i SDA ponovo je u dobroj mjeri skrenula u klerikalnu “proistočnu” desnicu.

Foto: Uvriježeno je mišljenje da je Tihić (na slici desno) bio dobar i mudar političar, koji je sve do svoje smrti stranku i sve njene struje uspijevao držati na okupu

Osim klasičnih interesdžija, porodično i prijateljski uvezanih kadrova i klijentelističkih grupa, razni vjerski i nacionalno ostrašćeni pojedinci ponovo su svoji na svome. Tako je zadnjih nekoliko godina postalo sasvim uobičajeno da kantonalni zastupnici iz ove stranke javno predlažu društvenu “izolaciju” LGBT osoba, da dovode u pitanje imenovanja kadrova zbog njihovih nebošnjačkih imena, ili da vijećnici ispred ove stranke javno izjavljuju da je njihov ustav Kur’an.

Proces uklapanja SDA u porodicu evropskih narodnih stranaka zamijenilo je idolopoklonstvo prema Erdoganu i njegovoj partiji, koja u očima današnjih sdaovskih kadrova poprimaju oblik svojevrsnog božanstva, a inspiracija se pronalazi i u mnogobrojnim vračevima i ideolozima opasnih namjera s Bliskog istoka. No, prema Evropi, SAD-u i njihovim političkim opcijama, stranka pokazuje sve manje sklonosti, dapače, dobar komad sastanka od krucijalne važnosti s Angelom Merkel, Izetbegović je svojevremeno iskoristio za pravdanje svog idola Erdogana!

Najgore u svemu je, pak, što ovaj vrijednosni pokušaj azijatizacije i antimodernizacije među Bošnjacima, sa jeftinim izuzetkom možda dva tržna centra u Sarajevu, čak nije imao ni pokušaj adekvatne naplate, nego se provodi dobrovoljno, entuzijastično i samoubilački.

U stilu srednjovjekovnih feudalaca ili današnjih uzurpatora vlasti u arapskim kraljevinama, Izetbegović je, u zaista žestokoj konkurenciji, demonstrirao najosilniji i najbezobzirniji nepotizam do sada viđen u Bosni i Hercegovini, obezbjeđujući svojoj vlastitoj supruzi odriješene ruke da žari, pali i vrši brutalnu sječu glava u zdravstvenom sektoru u BiH, prelijevajući njen autoritet.

SLABLJENJE BOSANSKO-BOŠNJAČKE POZICIJE

I dok se unutar stranke predvođene Izetbegovićem odvijaju ovakvi i slični procesi, nije ni čudo što zaklinjanja u EU i njene vrijednosti od strane Denisa Zvizdića, neformalnog predvodnika progresivne struje u ovoj stranci, djeluju sve manje uvjerljivo.

Kada se računica svede, politika Izetbegovića bila je s više aspekata pogubna kako po stranku tako i bošnjački narod. Vrijednosno je dozvolio infantilno, ponižavajuće idolopoklonstvo prema Turskoj, povećan stepen klerikalizacije društva i jačanja istočnjačkih utjecaja, uz istovremeno slabljenje bošnjačke pozicije na zapadu i potpuno opadanje lobističkih aktivnosti.

Puštanjem da ovakve ideje uzmu maha, pružio je savršeni argument i vanjskim i unutrašnjim neprijateljima države da u ruke dobiju oružje argumenta o Bošnjacima kao potencijalno sigurnornosnoj prijetnji po Evropu. Na djelovanje istih tih faktora, od Dodika i Čovića u BiH, do njihovih pokrovitelja u Beograd i Zagrebu, Izetbegović ne pokazuje s druge strane sposobnost ni ideju da na bilo koji način osujeti ili barem ublaži njihovo sve manje skriveno i sve osiljenije rušilačko orgijanje po BiH.

Foto: Plenković, Vučić, Grabar-Kitarović, ekipa koja vodi opasne igre razbijanja i disolucije BiH

I u konačnici, za razliku od svog prethodnika, Izetbegović je golemu štetu proizveo i samom sebi i svojoj stranci, dozvoljavajući da unutrašnji sukobi u SDA rezultiraju formiranjem čitavog niza novih stranaka koje su danas postale glavni faktor u izbacivanju SDA iz Vlade KS.

Stoga, ne treba se previše čuditi što položaj u kojem su danas Bošnjaci uveliko korespondira s već spomenutim pogubljenom, neodlučnom i neprincipijelnom politikom Bakira Izetbegovića – istovremeno razapeti između istoka i zapada, ali ni na istoku ni na zapadu, istovremeno i uz multietničku BiH i uz demonstriranje najcrnjih kopija srpskog i hrvatskog šovinizma, istovremeno i za demokratske vrijednosti i obožavanje Erdoganove autokratije, istovremeno i za cjelovitu BiH i borbu za nju – ali samo do tamo dokle budžet za familiju seže…

No, da bi se negdje u konačnici stiglo, pravac se mora odabrati, a razapet se hodati ne može. Lekcija koju počinjemo sve bolnije osjećati na svojoj koži.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime