Piše: Dr. sci. iur. Davor Trlin
(Stručni savjetnik u JU Centar za edukaciju sudija i tužilaca F BiH i predavač na Internacionalnom Univerzitetu Burch Sarajevo)
Uvod
Diskriminacija se poima kao negativna društvena pojava. Međutim, postoji i tzv. pozitivna diskriminacija. Riječ je o mjerama kojima se u privilegovani položaj stavlja određeni segment društva, koji je prije toga bio objekt istorijskih nepravdi. Ona u pravilu nije expressis verbis određena u pravnim aktima. Do nje se najčešće dolazi putem argumentum a contrario i teleološkom metodom. Za pozitivnu diskriminaciju vrijede svi isti postulati (ukazujemo posebno na četverodijelni test diskriminacije[1]) kao i za zabranu diskriminacije, samo se primjenjuje reverzibilna metoda. Sa pozitivnom diskriminacijom ne treba miješati pozitivnu akciju, marketinške mjere propagiranja da se pripadnici određene grupe prijave na poslove na kojima nedostaje kadra koji dolazi iz te grupe.
Zabrana diskriminacije
Riječ diskriminacija potiče od latinske riječi discriminare. Znači ponašanje ili predlaganje da se prema nekoj osobi ponaša na nepravedan način zbog toga što ona jeste ili zato što posjeduje određene karakteristike. Prema takvoj osobi se vrši tretman „na način koji je gori nego što su ljudi obično tretirani“. Predrasuda i stereotipi su u korijenu svake diskriminacije, te su oni bili povezani kroz cijelu istoriju. Sa ovim konceptima su povezani i pojmovi poput: ksenofobije, rasnog profiliranja, govora mržnje itd.
Diskriminacija je zabranjena brojnim međunarodnim dokumentima. Najznačajniji su: Opšta deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (član 2. 1. i član 26.); Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (član 2. 3.); Konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije i Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena (CEDAW). Evropski instrumenti su : Evropska konvencija o ljudskim pravima (Član 14 – dopunska primjena uređuje: „Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status“. Ovo je osnovna odredba o zabrani diskriminacije i njena svrha je da se pojedinci zaštite od diskriminacije u uživanju prava i sloboda koje su propisane i zajemčene odredbama Konvencije i svih njenih protokola koji su stupili na pravnu snagu. Ono što je važno istaći jeste da ovo pravo iako je propisano odredbom člana 14 nije propisano kao samostalno i nezavisno pravo, već je polje njene primjene ograničeno i vezano na prava i slobode koje su zagarantovane Konvencijom. Šta zapravo znači nesamostalnost člana 14 Konvencije? To znači da je u pitanju jedno zavisno pravo od nekog zajemčenog propisanog prava i svi podnosioci predstavki koji se Sudu žale po ovom osnovu moraju se pozivati na diskriminaciju u uživanju nekog drugog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom. Dakle, polje primjene člana 14 je ograničeno jer su iz zaštite izuzeta mnoga prava ili povlašćenja koja mogu biti primijenjena na nacionalnom nivou. Član 1 Protokola 12 uz EKLJP (Opšta zabrana diskriminacije) nije ograničen na uživanje samo onih prava predviđenih Konvencijom. Osnov za zabranu diskriminacije u evrokontinentalnom pravnom krugu predstavlja i član 21. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije.
Antidiskriminacione direktive Evropske unije su: Direktiva 2000/43/EZ protiv diskriminacije na osnovu rase i etničkog porijekla; Direktiva 2000/78/EZ protiv diskriminacije na poslu zbog vjere ili uvjerenja, invaliditeta, godina ili seksualne orijentacije; Direktiva 2006/54/EZ o jednakom tretmanu muškaraca i žena u pitanjima zapošljavanja i zanimanja; Direktiva 2004/113/EZ jednak tretman muškaraca i žena u pristupu i ponudi roba i usluga; Direktiva o jednakoj plati, te Direktiva o prebacivanju tereta dokazivanja u predmetima polne diskriminacije[2]. Takođe postoji i prijedlog direktive (COM (2008) 462) protiv diskriminacije na osnovu starosti, invaliditeta, seksualne orijentacije i vjere ili uvjerenja izvan radnog mjesta. Evropska komisija je 2008. godine predstavila prijedlog direktive Vijeća o provedbi principa jednakog tretmana izvan tržišta rada, bez obzira na dob, invaliditet, seksualnu orijentaciju ili vjersko uvjerenje, čiji je cilj proširenje zaštite od diskriminacije kroz horizontalni pristup. Međutim, budući da Vijeće još nije postiglo jednoglasnost, nacrt je od tada ostao blokiran u toj fazi. U Vijeću su rasprave o nacrtu direktive vođene pod uzastopnim predsjedavanjem Radne grupe Vijeća EPSCO -a za socijalna pitanja. Ističući važnost borbe protiv diskriminacije, neke države članice dovele su u pitanje potrebu prijedloga Komisije, koji se smatrao kršenjem nacionalnih nadležnosti za određena pitanja, te u suprotnosti s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti. Bilo je i protivljenja uključivanju socijalne zaštite i obrazovanja iz nekih država članica i rezerve nekih delegacija u pogledu izvodljivosti uključivanja koncepta višestruke diskriminacije u Direktivu. U svom izvještaju za 2018. Evropska agencija za osnovna prava (FRA) preporučuje da zakonodavac EU -a nastavi s naporima na usvajanju Direktive kako bi se okončala postojeća umjetna hijerarhija osnova i osiguralo da EU nudi sveobuhvatnu zaštitu od diskriminacije u ključnim područjima života, bez obzira na spol, rasno ili etničko porijeklo, vjeru ili uvjerenje, invaliditet, godine ili seksualnu orijentaciju.
Ustav Bosne i Hercegovine u članu II („Ljudska prava i osnovne slobode“) regulira da će „Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.“ (član II. 1. ), Takođe, „prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.“. (član II. 2. )[3]. Član II. 4. sadrži proklamaciju zabrane diskriminacije, koristeći pritom odredbe Univerzalne deklaracije za zaštitu ljudskih prava i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda: „Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.“ Ova odredba je jedan od primjera antinomičnosti Ustava BiH, budući da sam Ustav proklamuje ustavnu diskriminaciju u popunjavanju članstva predstavničkih tijela. Kao i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ustav BiH sadrži otvorenu listu zabranjenih osnova za diskriminaciju, budući da osnov mogu biti sve one karakteristike koje organi uprave, sudovi… („… ili drugi status“), utvrde.
U pravnom sistemu BiH su antidiskriminacione odredbe sadržavali brojni propisi (Zakon o radu, Zakon o obligacionim odnosima…), ali tek je stupanjem na snagu Zakona o zabrani diskriminacije BiH 2009. godine (amendiran je 2016. godine), uspostavljena sistemska zaštita od diskriminatornog postupanja. Prema Zakonu o zabrani diskriminacije BiH, „Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.“. Domašaj zakona su organi vlasti, te fizička i pravna lica u javnom i privatnom sektoru. Takođe, diskriminacija se može pojaviti u oblastima: – zapošljavanja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja i obuke, zdravstvene zaštite, socijalne zaštite, pristupa dobrima i uslugama i javnim službama. Zakon o zabrani diskriminacije takođe sadrži otvorenu listu zabranjenih osnova za diskriminaciju. Prema mojoj evidenciji, u pravnoj praksi do sada je utvrđena još diskriminacija po osnovu trudnoće i diskriminacija po osnovu prebivališta.
Koncept afirmativne akcije/ pozitivne diskriminacije u javnoj upravi Sjedinjenih Američkih Država
Afirmativna akcija je jedna od najdebatiranijih i najneshvaćenijih tema u upravljanju ljudskim
resursima[4]. Rasprostire se kroz brojne segmente upravljanja ljudskih resursa, od primanja u
službu, preko promocije, treninga… Vlade na svakom nivou kao i institucije visokog
obrazovanja su kroz godine razvile programe afirmativne akcije da bi preduprijedile
potencijalne tužbe žena i obojenih ljudi. Afirmativna akcija je takođe poznata i kao rezervacija
(Indija, Nepal), pozitivna diskriminacija (Evropa) i jednakost u zapošljavanju (Kanada, Južna
Afrika).
Zbog sistemskog državnog rasizma je afirmativna akcija uvedena u Sjedinjenim Američkim
Državama. Crnci su dovođeni kao roblje iz Afrike, dosta njih su bili intelektualci u svojim
društvima ( liječnici, službenici…) . Američki građanski rat (1861-1865) u osnovi je vođen
zbog pogleda na ropstvo, a pospješio ga je prvi od Morrill zakona (1862.). 13.amandmanom
na Ustav SAD je ukinuto ropstvo, a 14. je ustanovljena jednakost pred zakonom. Dopuštena
državna segregacija je prevalirala kroz vijekove. Presudom Vrhovnog suda SAD u predmetu
Homer Plessy v. John Ferguson (1896) – ustanovljena je doktrina „odvojeni ali jednaki“ koja
se kasnije manifestovala za odvojene prostore za Afroamerikance u željeznici, školama,
glasanju, javnim vodama… Presuda Vrhovnog suda SAD Brown v Board of education of
Topeka (1954) je ustanovila suprotnu doktrinu – „razdvojeni ne mogu biti jednaki“. Vrhovni
sud je odlučio da su protuustavne dvije razdvojene škole po rasnom kriteriju na istom prostoru,
čak i ako su škole iste kvalitete.
Afirmativna akcija je prvi put korištena u SAD u Izvršnoj Naredbi 10925, potpisanoj od strane
Predsjednika John F. Kennedyja 6. marta 1961. U vrijeme kada je John F. Kennedy izabran za predsjednika, bilo je evidentno da je za unapređenje jednakih mogućnosti zapošljavanja savezno uključivanje potrebno biti šire i proaktivnije[5]. Dana 6. marta 1961., nedugo nakon što je JFK preuzeo dužnost, potpisao je Izvršnu naredbu 10925, otvarajući novo poglavlje u postizanju pristupa dobrim poslovima zahtijevajući od vladinih izvođača da „poduzmu afirmativne mjere kako bi osigurali da su podnosioci prijava zaposleni i da se zaposlenici liječe tokom zaposlenja, bez obzira na njihovu rasu, vjeroispovijest, boju kože ili nacionalno porijeklo. ” Također je osnovao Predsjednički odbor za jednake mogućnosti zapošljavanja, koji je kasnije donošenje Zakona o građanskim pravima 1964. godine postao Odbor za jednake mogućnosti zapošljavanja. Predsjedničkim odborom predsjedavao je potpredsjednik Lyndon Johnson, ovaj organ nadgledao je pitanja politike, a Ministarstvo rada imalo je koordinirajuću ulogu.
Jedna od najranijih odluka afirmativne akcije je odluka Vrhovnog suda SAD Regents of California v Bakke (1978), ključna odluka afirmativne akcije za prijem na univerzitet. Allan Bakke je podigao tužbu za „obratnu diskriminaciju“ protiv Davis škole medicine, kada je tvrdio da su studenti sa nižim ocjenama druge rase izabrani preko njega[6]. Iako je Viši sud presudio u korist Bakkea, rezultatom 5:4, Vrhovni sud SAD je upotrebu afirmativnu akciju, pod uslovom da ne podrazumijeva upotrebu kvota. Zauzet je stav da se rasa može uzeti u obzir samo kao jedan od mnogih faktora u prijemnom postupku, i to jedino pod uslovom da postoji veći državni interes. Odluka je bila velika pobjeda za proponente afirmativne akcije. Nakon presude u predmetu „Bakke“, Vrhovni sud je donio nekoliko odluka u kojima se favorizuje afirmativna akcija, Ustav SAD i član VII Zakona o građanskim pravima iz 1964. 1987 je Sud u predmetu Johnson protiv Transporation Agency Santa Clara County, potvrdio po članu VII programe afirmativne akcije koje su smjerale da isprave gender neravnoteže u tradicionalno segregiranim kategorijama poslova. Tu su presude United Steelworkers of America v Weber (1979) (kojom je potvrđena legalnost voljno razvijene afirmativne akcije – član VII.), Fullilove v Kluncnick (koja je u suštini imala ustavnost federalnih programa) , Firefighters v city of cleveland (odluke o promociji na poslu na osnovu rase) i SAD v Paradise (odlučivalo se po 14 amandmanu – prijem i promovisanje Afroamerikanaca u Odsjek za javno zdravstvo Alabame), Ovo je dio istorije afirmativne akcije koji se zove progresivna era.
1989., u periodu mandata Ronalda Reagana, Vrhovni sud SAD je izdao nekoliko regresivnih presuda, ne samo za afirmativnu akciju nego za jednake mogućnosti u zapošljavanju. U City of Richmond v. Crosson (1989) Vrhovni sud SAD je oborio ustavnost lokalnog programa kvota pod 14. Amandmanom, jer nije mogao da zadovolji test stroge kontrole. Presuda Patterson v McLean Credit Union preokrenula je prethodnu odluku pa je ustanovljeno da pravni akti o građanskim pravima mogu da zaštite obojene ljude od prakse diskriminacije u zapošljavanju ali ne od drugih predrasuda (uznemiravanje). U Martin v Wilks je Viši sud dozvolio bijelim vatrogascima da izazovu pod članom VII Zakona o građanskim pravima, dekret u kojem oni nisu stranka, godinama nakon što ga je odobrio niži sud. Da nije bilo Akta o građanskim pravima od 1991 (koji spada u Radno pravo), te odluke bi prevalirale. Kongres SAD je u direktnom izazovu podjele vlasti preokrenuo sve te negativne odluke iz 1989. Ove presude spadaju u tzv. regresivnu eru afirmativne akcije.
Reafirmacija afirmativne akcije je slijedeća faza, koja traje i danas. Vrhovni sud SAD -a 2003. potvrdio je svoju podršku afirmativnoj akciji svojom presudom u Gruter v. Bollinger. Odluka je bila važna u smislu potvrđivanja da državni univerziteti trebaju prepoznati različitost i nuditi programe upisa koji uzimaju u obzir različite faktore, uključujući i rasu. Vrhovni sud SAD -a donio je 2009. presudu u predmetu Ricci v. De Stefano, koja nije uključivala potvrdu afirmativnog djelovanja samog po sebi, već šire, diskriminaciju pri zapošljavanju. Naime, grad New Haven se bojao sudskih sporova i ukinuo je rezultate napredovanja za rang poručnika i kapetana, jer Afroamerikanci i Latinoamerikanci nisu ispunjavali uslove za upražnjena radna mjesta, a grad se bojao da bi rezultati bili nepovoljni po njih i da će zbog toga podnijeti tužbe. Međutim, ovo je dovelo do toga da su bijeli vatrogasci podnijeli tužbe protiv grada zbog obrnute diskriminacije. Vrhovni sud je presudio za bijele vatrogasce[7]. Danas se u afirmativnoj akciji izučavaju pravni aspekti ali i diverzitet. U predmetu Fisher v University Texas (2016) radilo se o tome da je Abigail Fisher, bijela žena, podnijela zahtjev za prijem na Univerzitet u Teksasu, ali joj je to odbijeno. Nije se kvalifikovala za Teksaški plan s deset najboljih %, koji garantuje prijem u prvih deset % svakog državnog razreda koji završava srednju školu. Za preostala mjesta univerzitet uzima u obzir mnoge faktore, uključujući rasu. Fisher je tužila Univerzitet i tvrdila da je upotreba rase kao razmatranja u procesu prijema prekršila klauzulu o jednakoj zaštiti Četrnaestog amandmana. Okružni sud je zaključio da je prijemni proces Univerziteta ustavan, a to je potvrdio i Viši/Apelacioni sud. Slučaj je upućen Vrhovnom sudu, koji je smatrao da je Apelacioni sud pogriješio što nije primijenio strogi nadzorni standard na politiku upisa Univerziteta. Slučaj je vraćen, a Apelacioni sud je potvrdio odluku nižeg suda, smatrajući da je upotreba rase Univerziteta u Teksasu kao razmatranja u procesu prijema dovoljno usko prilagođena legitimnom interesu promocije obrazovne raznolikosti i da je stoga zadovoljila strogu kontrolu.
Definicije iz međunarodnih instrumenata
Definicije pozitivne diskriminacije sadrže određeni međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava, i to metodom negativnog definisanja (tj. šta se sve ne smatra diskriminacijom). Međunarodni pakt o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije u članu 1. stav. 4. propisuje „Posebne mjere, koje su donesene jedino u svrhu da se osigura odgovarajući napredak određenih rasnih ili etničkih skupina ili osoba kojima je nužna zaštita koja može biti potrebna radi jamčenja, uživanja i ostvarenja prava čovjeka i osnovnih sloboda pod jednakim uvjetima, ne smatraju s kao mjere rasne diskriminacije, pod uvjetom da nemaju za rezultat održanje različitih prava za razne rasne skupine i da se ne održavaju na snazi kada se postignu ciljevi radi kojih bi te mjere bile poduzete“. Isti dokument u članu 2. 2. sadrži slijedeći iskaz: „Države stranke poduzet će, ako okolnosti to zahtijevaju, na socijalnom, ekonomskom, kulturnom i ostalim poljima, posebne i konkretne mjere za odgovarajuće osiguranje razvoja ili zaštite određenih rasnih skupina ili pojedinaca koji pripadaju tim skupinama u svrhu jamčenja, pod uvjetima jednakosti, punog ostvarenja prava čovjeka i osnovnih sloboda. Te mjere ne mogu ni u kom slučaju imati za rezultat održanje nejednakih ili zasebnih prava za razne rasne skupine, pošto se postignu ciljevi radi kojih su te mjere bile poduzete“. U stavu 2. člana 4. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina utvrđene su mjere koje se ne smatraju aktom diskriminacije: „članice se obavezuju da usvije, gdje je to potrebno, odgovarajuće mjere za unapređenje, u svim oblastima, ekonomskog, socijalnog, političkog i kulturnog života, pune efektivne ravnopravnosti između pripadnika nacionalnih manjina i onih koji pripadaju većini. U tom pogledu će se voditi računa o posebnim uslovima pripadnika nacionalnih manjina.“
Evrokontinentalni pravni krug
Pristup pozitivnoj diskriminaciji varira u Evropi. U Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske npr. je ilegalno zaposliti nekoga samo jer ima status zaštićene grupe, ali je dozvoljeno da se razmatra u određenom području i ako su jednake sposobnosti između dva kandidata, da status zaštićene grupe bude odlučujući faktor. Kada je o kvotama riječ, situacija je različita. Kvote u komparativnom pravu , kako smo vidjeli, mogu determinisati i precizirati i organi uprave i sudovi. Negdje su dopuštene, negdje zabranjene. Poznat je npr. plan Evropske unije (2012) da žene sačinjavanju 40% ne-izvršnih direktora odbora u velikim kompanijama u Evropi do 2020 (nije ispunjen). Kvote za žene se propisuju u brojnim političkim sistemima Evrope, što je započelo 1970-ih u razvijenim industrijskim demokratijama (Njemačka, Norveška…). Prvi i i jedini ženski „kvota“ slučaj pred Evropskim sudom za ljudska prava je bio odlučen u novembru 2019. godine (muški „kvota“ slučaj je počeo u decembru 2019., i još je u toku). Riječ je o presudi u predmetu „Zevnik i ostali protiv Slovenije“. Prema slovenačkim izbornim propisima, na izbornoj listi ne smije biti ispod 35% određenog pola. Budući da je bilo, slovenački izborni organ je izbacivao listu iz izbornog sistema (jedini u Evropi). Nakon sudskih epiloga (odlučivanje najviših sudova u Sloveniji), Evropski sud za ljudska prava je presudio u korist takvih izbornih propisa Slovenije i postupanja izbornog organa. Utvrđeno je da je tu legitiman cilj izbalansiraniji odnos polova u političkom i izbornom sistemu Slovenije. ESLJP je potencirao napredak ravnopravnosti spolova kao važan cilj u državama Vijeća Evrope, iskazan još u presudi Staatkundig Gereformeerde Partij v. the Netherlands . Mjere pozitivne diskriminacije u Evropi se najviše odnose na: 1, mjere usmjerene na smanjenje podzastupljenosti žena u zaposlenju, 2. osobe sa invaliditetom i 3. etničke manjine.
Vrhovni sud Švedske je presudio da je „afirmativna akcija“ etničkih kvota u univerzitetima diskriminatorna. U januaru 2006. godine je Vrhovni sud Švedske jednoglasno poništio sistem prijema po etničkim kvotama na Pravnom fakultetu Univerziteta u Uppsali, budući da krši švedski Zakon o jednakom tretmanu. Pravni fakultet je namijenio 30 mjesta od 300 studenata prve godine prava za kandidate „čiji su roditelji rođeni u inostranstvu“. Centrum för Rättvisa podnio je tužbu u ime dva podnosioca zahtjeva koji nisu imali dva roditelja rođena u inostranstvu i koji nisu uspjeli upisati uprkos tome što su imali bolje ocjene u srednjoj školi od svih 30 podnosilaca prijava prihvaćenih putem posebne kvote. Vrhovni sud Švedske nikada nije odlučivao o gender kvotama.
Pravni sistem Bosne i Hercegovine
Pozitivnu diskriminaciju smo imali od samog draftovanja i stupanja na snagu Ustava BiH, To su zapravo bile one odredbe koje se odnose na popunjavanje članstva predstavničkih organa u BiH, a koje je kasnije Evropski sud za ljudska prava označio kao ustavnu diskriminaciju (slučajevi „Sejdić, Finci“[8], „Zornić“ „Pilav“, „Slaku“, „Baralija“, “Pudarić”). Individualno pravo je pravo pojedinca, ali ono pomaže kolektivnoj jednakosti. Kolektivno pravo (kulturna autonomija) znači da određena grupa ili zajednica za koju je tipičan određeni status, ima određena prava, npr.: pravo na jezik u školi; pravo na političkog predstavnika u državnom organu i pravo na jezik u Radio-televizijskom sistemu. Bosna i Hercegovina je idealni tip konsocijacijske demokratije i upravo je autonomija kulturnih segmenata jedan od elemenata primijenjenih u ustavnom i političkom sistemu BiH (uz veliku koaliciju, veto i proporcionalnost). Transformacija ustavne pozitivne diskriminacije u BiH se odvijala u tri koraka. Prvi je Daytonski mirovni sporazum (odredbe za popunjavanje članstva Predsjedništva i Doma naroda). Zatim , tumačenjem Ustavnog suda BiH u predmetu U 5-98 III, svi narodi su jednaki na teritoriju cijele BiH, s tim da odredbe za power-sharing moraju biti poštovane, jer su dio ustava. U suprotnom, Anti-diskriminacioni standardi moraju biti poštovani. Treći i finalni korak su ove presude ESLJP koje smo naveli , a koje su zapravo okončale pozitivnu diskriminaciju određenih etničkih grupa („konstitutivni narodi“), povezanu sa dijelom teritorija BiH na kojem imaju prebivalište. Ustanovio je tada ESLJP da je zapravo došlo vrijeme da se te odredbe od sada de facto smatraju otvorenom ustavnom zabranjenom diskriminacijom, nakon izmjena Ustava BiH i de iure. Kao rješenje za izborne izmjene u BiH se spominjao i Fileov pristup, po kojem entitet ostaje jedna izborna jedinica uz klauzulu pozitivne diskriminacije (slično rješenje postoji u Belgiji), gdje bi za drugog člana Predsjedništva bio izabran onaj član koji bi dobio više glasova u kantonima u kojima prvi član više nema glasova[9]. Čini se da ovaj prijedlog ipak nije u duhu navedenih presuda ESLJP i da bi značio regresiju u okretanju ustavnog sistema BiH od pozitivne diskriminacije po etnoteritorijalnom principu ka zabrani diskriminacije.
Imamo u pravnom sistemu BiH još nekoliko primjera pozitivne diskriminacije , zbog ograničenja u tekstu ne možemo ih navesti i analizirati sve. Odredbu o pozitivnoj diskriminaciji sadrži Zakon o ravnopravnosti spolova. Tako je stavom 4. člana 2. ovog zakona propisano je da se diskriminacijom ne smatra uvođenje, donošenje i provođenje privremenih posebnih mjera s ciljem otklanjanja postojeće neravnopravnosti, promovisanja jednakosti i zaštite ravnopravnosti spolova. Prema stavu 5. istog člana „diskriminacijom po osnovu spola ne smatra se norma, kriterij ili praksa koju je moguće objektivno opravdati postizanjem zakonitog cilja, proporcionalnog poduzetim nužnim i opravdanim mjerama“. Možemo navesti i primjer Zakona o državnoj službi F BiH (član 2. 2. ) koji propagira proporcionalnu reprezentaciju konstitutivnih naroda i drugih građana Bosne i Hercegovine, prema popisu stanovništva od 1991., dok se Aneks VII DMS u potpunosti ne implementira. Prema podacima nevladinih organizacija, manje od 1% povratnika je zaposleno. Čini se da radi o svjesnom izbjegavanju zaposlenja u javnim ustanovama i drugim organima državne službe. Suprotan aktivitet bi doprinio povratku budući da je činjenica da javna uprava u BiH je ponajbolji poslodavac, zbog stalnosti položaja i solidnih primanja.
Zaključak
Pozitivna diskriminacija je teorijski konstrukt, povezan sa ispravljanjem lošeg položaja koje određena grupa ima u društvu. Detalje implementacije pozitivne diskriminacije češće nisu predmet pravne politike nago kreacije sudova i organa uprave. Sa pozitivnom diskriminacijom je povezan sistem kvota, a negdje je dopušten , negdje zabranjen. To se utvrđuje pristupom od „države do države“. Ono što je bitno za pozitivnu diskriminaciju je da ona mora biti dopuštena, opravdana, nužna i potrebna u demokratskom društvu, da ima legitiman cilj, te da mora biti proporcionalna.
[1] 1. Da li tužba za diskriminaciju potpada pod opseg zaštičenog prava? 2. Da li postoji razlika u tretmanu (Isti tretman u različitim situacijama i različiti tretmani u istim ili sličnim situacijama)? 3. Ima li objektivno i razumno opravdanje za različit tretman? (jesu li različiti tretmani uslovljeni slijeđenjem legitimnog cilja)? 4. Jesu li mjere koje su primijenjene razumno proporcionalne legitimnom cilju)?
[2] Sve ove direktive su ugrađene i u bosanskohercegovački Zakon o zabrani diskriminacije.
[3] U skladu sa jurisdikcijom Ustavnog suda BiH, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je zakon pojačanog djelovanja u pravnom sistemu BiH, tj. de iure je iznad svih drugih zakona ali ispod Ustava, u hijerarhiji pravnih akata. Ipak, s obzirom na presude Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđena ustavna diskriminacija u BiH, može se reći da je EKLJP de facto iznad Ustava BiH.
[4] Više se i nauci i profesiji javne uprave ne govori o upravljanju „zaposlenim“ već o upravljanju „ljudskim potencijalima“. Razvilo se u prvoj polovini 20. vijeka kroz studije u polju industrijske i organizacijske psihologije. Proučavalo se ponašanje ljudi u grupama i uticaj zadovoljstva zaposlenih i međuljudskih odnosa među zaposlenima na produktivnost rada organizacije. U početku se koristilo samo za upravljanje platama i beneficijama zaposlenih. Globalizacijom i tehnološkim inovacijama, sada se pod upravljanjem ljudskim potencijalima podrazumijeva: zadržavanje talentovanih radnika, planiranje nasljednika na bitnim pozicijama i izgradnja pozitivne radne sredine. Ovaj segment je spona menadžmenta i zaposlenih – u implementiranju strateških ciljeva kompanije i radne atmosfere. Ljudski resursi su funkcija u kojoj profesionalci rade a koja se brine o zapošljavanju, obuci i razvoju zaposlenika, radno-pravnim odnosima, kao i platama i drugim beneficijama za zaposlenike. Ljudski resursi u Bosni i Hercegovini su daleko od onih u razvijenim državama. Kod nas je ovaj institut naslijeđen od kadrovske funkcije, gdje se svodio na tumačenje i primjenu radnog prava (pravilnici, procedure, ugovori o radu, razne potvrde i rješenja; veće organizacije su imale psihologa). Danas je upravljanje ljudskim resursima kod nas razvijeno u: 1. multinacionalnim kompanijama, 2. kompanijama koje rade sa inostranim klijentima, , 3. kod djece koja su se vratila iz inostranstva.
[5] Federalno pravosuđe je počelo sa infuzijom ljudskih prava u praksu javne uprave SAD vrlo rano, već 1950-ih godina. 1968. godine je gender dodat anti-diskriminacijskoj listi. 1973-pa do Reaganove vladavine, došlo je do poboljšanja položaja crnih, hispanoameričkih i bijelih žena u menadžmentu, profesionalnim i tehničkim okupacijama.
[6] Naime, u to vrijeme je 16 od 100 mogućih upisnih mjesta na Fakultetu bilo rezervisano za pripadnike manjina. Bakke je smatrao da je Fakultet djelovao suprotno 14. amandmanu Ustava SAD-a, te se zato i odlučio na tužbu. 5:4 je donesena odluka u Vrhovnom sudu, gdje je prevladalo mišljenje sudije Powella koji je smatrao da se rasne kvote ne smiju primjenjivati pri upisima na fakultete jer se takva politika direktno suprotstavlja 14. amandmanu na Ustav SAD, koji svim građanima garantira jednaku zakonsku zaštitu.
[7] Može se komparirati iskustvo New Havena iskustvu obližnjeg Bridgeporta, gdje su manjinski vatrogasci bili na jednoj trećini poručničkih i kapetanskih položaja. Bridgeport je nekada koristio sličan postupak testiranja poput New Havena, sa pismenim ispitom koji čini 70 % bodova kandidata, usmeni ispit za 25, a staž za preostalih 5 %. Bridgeport je, međutim, priznao da je usmena komponenta ispita relevantnija , više nego pisana komponenta, jer bavila se vrstom “scenarija iz stvarnog života” , sa kakvom se policajci susreću na poslu. Od tada je Bridgeport smatrao manjine “prilično zastupljenima” na rezultatima svojih ispita.
[8] Iako je ne naziva tako, ESLJP ukazuje na potrebu da se uvedu rješenja koja isključuju određene grupe stanovništva iz predstavničkih tijela: „… Sud napominje da je ovo pravilo isključenja slijedilo barem jedan cilj koji je općenito kompatibilan sa opštim ciljevima Konvencije, kao što je odraženo u dokumentu Preambula Konvencije, odnosno obnova mira. Kada su osporene ustavne odredbe uspostavljene, na snazi je na terenu bio vrlo krhki prekid vatre. Odredbe su osmišljene da okončaju brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda sukoba je bila takva da je odobravanje “konstitutivnih naroda” (naime, Bošnjaci, Hrvati i Srbi) bila neophodna za osiguranje mira. Ovo bi moglo objasniti, bez nužnog opravdanja, odsustvo predstavnika druge zajednice (kao što su lokalne romske i jevrejske zajednice) na mirovnim pregovorima i preokupaciju učesnika efektivnom jednakošću među „konstitutivnim narodima“ u postkonfliktnom društvu.“ Vidimo ovdje da je i ESLJP u neku ruku naveo rok u kojem bi pozitivna diskriminacija trajala, kako su to radili i sudovi u SAD kada je riječ o afirmativnoj akciji.
[9] To bi bili Kanton Sarajevo, Zeničko-Dobojski i Tuzlanski kanton, gdje Hrvati nemaju većinu.
[1] 1. Da li tužba za diskriminaciju potpada pod opseg zaštičenog prava? 2. Da li postoji razlika u tretmanu (Isti tretman u različitim situacijama i različiti tretmani u istim ili sličnim situacijama)? 3. Ima li objektivno i razumno opravdanje za različit tretman? (jesu li različiti tretmani uslovljeni slijeđenjem legitimnog cilja)? 4. Jesu li mjere koje su primijenjene razumno proporcionalne legitimnom cilju)?
[2] Sve ove direktive su ugrađene i u bosanskohercegovački Zakon o zabrani diskriminacije.
[3] U skladu sa jurisdikcijom Ustavnog suda BiH, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je zakon pojačanog djelovanja u pravnom sistemu BiH, tj. de iure je iznad svih drugih zakona ali ispod Ustava, u hijerarhiji pravnih akata. Ipak, s obzirom na presude Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđena ustavna diskriminacija u BiH, može se reći da je EKLJP de facto iznad Ustava BiH.
[4] Više se i nauci i profesiji javne uprave ne govori o upravljanju „zaposlenim“ već o upravljanju „ljudskim potencijalima“. Razvilo se u prvoj polovini 20. vijeka kroz studije u polju industrijske i organizacijske psihologije. Proučavalo se ponašanje ljudi u grupama i uticaj zadovoljstva zaposlenih i međuljudskih odnosa među zaposlenima na produktivnost rada organizacije. U početku se koristilo samo za upravljanje platama i beneficijama zaposlenih. Globalizacijom i tehnološkim inovacijama, sada se pod upravljanjem ljudskim potencijalima podrazumijeva: zadržavanje talentovanih radnika, planiranje nasljednika na bitnim pozicijama i izgradnja pozitivne radne sredine. Ovaj segment je spona menadžmenta i zaposlenih – u implementiranju strateških ciljeva kompanije i radne atmosfere. Ljudski resursi su funkcija u kojoj profesionalci rade a koja se brine o zapošljavanju, obuci i razvoju zaposlenika, radno-pravnim odnosima, kao i platama i drugim beneficijama za zaposlenike. Ljudski resursi u Bosni i Hercegovini su daleko od onih u razvijenim državama. Kod nas je ovaj institut naslijeđen od kadrovske funkcije, gdje se svodio na tumačenje i primjenu radnog prava (pravilnici, procedure, ugovori o radu, razne potvrde i rješenja; veće organizacije su imale psihologa). Danas je upravljanje ljudskim resursima kod nas razvijeno u: 1. multinacionalnim kompanijama, 2. kompanijama koje rade sa inostranim klijentima, , 3. kod djece koja su se vratila iz inostranstva.
[5] Federalno pravosuđe je počelo sa infuzijom ljudskih prava u praksu javne uprave SAD vrlo rano, već 1950-ih godina. 1968. godine je gender dodat anti-diskriminacijskoj listi. 1973-pa do Reaganove vladavine, došlo je do poboljšanja položaja crnih, hispanoameričkih i bijelih žena u menadžmentu, profesionalnim i tehničkim okupacijama.
[6] Naime, u to vrijeme je 16 od 100 mogućih upisnih mjesta na Fakultetu bilo rezervisano za pripadnike manjina. Bakke je smatrao da je Fakultet djelovao suprotno 14. amandmanu Ustava SAD-a, te se zato i odlučio na tužbu. 5:4 je donesena odluka u Vrhovnom sudu, gdje je prevladalo mišljenje sudije Powella koji je smatrao da se rasne kvote ne smiju primjenjivati pri upisima na fakultete jer se takva politika direktno suprotstavlja 14. amandmanu na Ustav SAD, koji svim građanima garantira jednaku zakonsku zaštitu.
[7] Može se komparirati iskustvo New Havena iskustvu obližnjeg Bridgeporta, gdje su manjinski vatrogasci bili na jednoj trećini poručničkih i kapetanskih položaja. Bridgeport je nekada koristio sličan postupak testiranja poput New Havena, sa pismenim ispitom koji čini 70 % bodova kandidata, usmeni ispit za 25, a staž za preostalih 5 %. Bridgeport je, međutim, priznao da je usmena komponenta ispita relevantnija , više nego pisana komponenta, jer bavila se vrstom “scenarija iz stvarnog života” , sa kakvom se policajci susreću na poslu. Od tada je Bridgeport smatrao manjine “prilično zastupljenima” na rezultatima svojih ispita.
[8] Iako je ne naziva tako, ESLJP ukazuje na potrebu da se uvedu rješenja koja isključuju određene grupe stanovništva iz predstavničkih tijela: „… Sud napominje da je ovo pravilo isključenja slijedilo barem jedan cilj koji je općenito kompatibilan sa opštim ciljevima Konvencije, kao što je odraženo u dokumentu Preambula Konvencije, odnosno obnova mira. Kada su osporene ustavne odredbe uspostavljene, na snazi je na terenu bio vrlo krhki prekid vatre. Odredbe su osmišljene da okončaju brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda sukoba je bila takva da je odobravanje “konstitutivnih naroda” (naime, Bošnjaci, Hrvati i Srbi) bila neophodna za osiguranje mira. Ovo bi moglo objasniti, bez nužnog opravdanja, odsustvo predstavnika druge zajednice (kao što su lokalne romske i jevrejske zajednice) na mirovnim pregovorima i preokupaciju učesnika efektivnom jednakošću među „konstitutivnim narodima“ u postkonfliktnom društvu.“ Vidimo ovdje da je i ESLJP u neku ruku naveo rok u kojem bi pozitivna diskriminacija trajala, kako su to radili i sudovi u SAD kada je riječ o afirmativnoj akciji.
[9] To bi bili Kanton Sarajevo, Zeničko-Dobojski i Tuzlanski kanton, gdje Hrvati nemaju većinu.
