Foto: Ronald Goršić/HANZA MEDIA
U trenutku kada hrvatski predsjednik sutra, na kninskoj tvrđavi, pričvrsti odlikovanje na prsa optuženog za ratne zločine u Mostaru, žrtve HVO-a u BiH potonut će još dublje u potmulu šutnju svoje boli i nepriznate patnje, a istodobno će cijela bivša Jugoslavija čuti zveketavi lom ispadanja kostiju iz neraščišćenog ormara hrvatske ratne ostavštine.
Od lipnja do prosinca 1993, Zlatan Mijo Jelić potpisao je najmanje 235 zapovijedi o slanju bošnjačkih zatočenika iz logora Heliodrom na radove u Mostar. To je podatak iz fusnote 3705 na 400. stranici drugog toma prvostupanjske presude šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne, izrečenoj 29. svibnja 2013. pred sudskim vijećem Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
“Od juna 1993. do decembra 1993., sljedeće osobe su veoma često odobravale slanje zatočenika s Heliodroma na obavljanje radova: Zlatan Mijo Jelić, zapovjednik 1. lakojurišne bojne Vojne policije, kasnije zapovjednik srednjeg sektora Obrane grada Mostara i na kraju zapovjednik Obrane grada Mostara; nasljednik Zlatana Mije Jelića na položaju zapovjednika 1. lako-jurišne bojne Vojne policije Vladimir Primorac, i konačno Berislav Pušić”, navod je iz presude. Berislav Pušić pred Haškim je sudom osuđen na deset godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Herceg-Bosni.
U fusnoti koja precizira spomenuti podatak navodi se kako je Zlatan Mijo Jelić “u najmanje 235 navrata” odobrio slanje zatočenika na radove, i to “u periodu od 5. juna 1993. do 9. decembra 1993., katkada više puta dnevno”. Potom se iscrpno navode dokumenti na temelju kojih su se suci uvjerili u podatke koje iznose.
Ali, što je, zapravo, u ratnom Mostaru značila naizgled benigna tvrdnja o “slanju zatočenika na rad”? Da je onaj koji je slanje odobravao znao da se ti ljudi možda neće vratiti živi.
Ovo su imena nekih od zatočenika logora Heliodrom čiju je pogibiju tokom prisilnih radova na liniji fronta u Mostaru dokazao Haški sud: Semir Berić. Adis Brković. Semir Ćehajić. Emir Čolić. Ašim Drljević. Ibrahim Filandra. Saša Grabovac. Zahid Hadžić. Azim Karađuz. Zuka Hajrović. Huso Ljević. Sakib Malahasić. Ramiz Mehmedović. Veledin Mezetović. Muhamed Muminagić. Mehmed Muminagić. Nedžad Nožić. Semir Perić. Enver Puzić. Remza Sabljić. Avdo Selimanović. Ahmet Hajrić. Nesib Halilović. Salem Hurseinović. Elmir Jazvin. Irfan Torle. Mehmed Tumbić.
A ovo su imena zatočenika Heliodroma za koje je Haški sud dokazao da su na istom prisilnom poslu ranjeni: Hasan Bećirević. Ibro Ćilić. Dervo Čolaković. Osman Elezović. Adi Fejzić. Nijaz Kladušak. Nedžad Kubić.
To nije potpuni popis, jer su suci Haškog suda u presudu uvrstili samo žrtve za koje je tužiteljstvo van razumne sumnje dokazalo da su poginuli ili ranjeni na prisilnom radu nakon što su odvedeni iz Heliodroma. Precizan popis žrtava možda nikada neće biti ni utvrđen.
Zlatan Mijo Jelić za ta je odvođenja ne samo znao, nego je – kako je Haški sud utvrdio van razumne sumnje – u njima aktivno sudjelovao, potpisujući u šest mjeseci – “u najmanje 235 navrata”, “katkada više puta dnevno” – zapovijedi o odvođenju zatočenika na prisilni rad.
Haška presuda sugerira, premda ne tvrdi, da je Zlatan Mijo Jelić izravno odgovoran za neke od “incidenata”: “U nekim od svojih izvještaja o incidentima za vrijeme obavljanja radova Stanko Božić pominje ‘zapovijedi’ Zlatana Mije Jelića”, stoji, među ostalim, u spomenutoj fusnoti. Stanko Božić jedno je vrijeme bio zapovjednik logora Heliodrom.
Prisilni rad na crtama bojišta ratnih ili civilnih zarobljenika sam je po sebi kršenje međunarodnog prava, a ako pritom zatočenici bivaju usmrćeni ili ranjeni, zločin biva još i teži.
Uloga Zlatana Mije Jelića u slanju bošnjačkih zatočenika pred puščane cijevi obje zaraćene strane trebala bi biti razjašnjena pred sudom, nakon što je Tužiteljstvo BiH protiv njega 2015. podnijelo optužnicu pred Sudom Bosne i Hercegovine.
Sam je Jelić ovih dana izjavio kako je riječ o dokumentu dugom 6.720 stranica. Tako opsežna optužnica nije plod istrage samoga Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, nego je dokaze u BiH proslijedilo tužiteljstvo Haškoga suda, koje je ratne zločine Herceg-Bosne istražilo do najsitnijih detalja, potkrijepivši svoje nalaze dokumentima i materijalnim dokazima.
Da je istraga haškog tužiteljstva bila precizna, točna i sveobuhvatna, dokazuju i nepravomoćna i pravomoćna presuda šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, koji su pred Haškim sudom osuđeni na ukupno više od stotinu godina zatvora, pri čemu je Žalbeno vijeće još i dodatno osnažilo zaključke o krivnji, ne mijenjajući pritom visinu kazni.
Optužnica protiv Jelića jedna je od najopsežnijih koje je Tužiteljstvo uopće načinilo zbog ratnih zločina u Mostaru. U njoj se tvrdi kako je Jelić bio „zapovjednik svih postrojbi HVO-a“ na području Mostara u vrijeme “širokog i sustavnog napada” na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti na području tog grada kad su počinjeni brojni zločini.
Tužiteljstvo BiH tvrdi da je HVO-a provodio etničko čišćenje i progonio Bošnjake, te da je mnogo bošnjačkih civila zatočeno u logore, izvrgnuto zlostavljanju i prisilno odvođeno na radove na prvoj crti bojišnice, što ih je dovodilo u smrtnu opasnost.
Tužiteljstvo BiH u optužnici tvrdi da je Jelić osobno odobrio odvođenje Bošnjaka na prisilni rad na prvoj liniji bojišnice, pri čemu ih je ubijeno najmanje pedeset, dok ih je 188 teže ili lakše ranjeno, a četrdeset su pripadnici HVO-a teško zlostavljali.
“Optuženi Jelić tereti se da je znao i odobrio počinjenje ovih zločina te da nije ništa poduzeo da zločine spriječi niti da kazni počinitelje”, navodi se u optužnici, koju tužiteljstvo namjerava potkrijepiti izvođenjem dvjesto svjedoka i s oko 1100 materijalnih dokaza.
Ali Zlatan Mijo Jelić odbija se suočiti s pravdom: 2015. pobjegao je u Hrvatsku, čiji sudovi nikako da preuzmu njegov sudski predmet.
Sutra će Zlatan Mijo Jelić, u Kninu, na simboličkome mjestu hrvatske ratne pobjede, iz ruku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića primiti odlikovanje “za junački čin u ratu”. Primit će ga kao zapovjednik Specijalne policije MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne, zajedno sa zapovjednicima još nekoliko postrojbi HVO-a, zbog njihove uloge u operaciji Oluja i oslobađanju zaposjednutih dijelova Hrvatske.
Ali, u trenutku kada hrvatski predsjednik sutra, na kninskoj tvrđavi, pričvrsti odlikovanje na prsa optuženog za ratne zločine u Mostaru, žrtve HVO-a u BiH potonut će još dublje u potmulu šutnju svoje boli i nepriznate patnje, a istodobno će cijela bivša Jugoslavija čuti zveketavi lom ispadanja kostiju iz neraščišćenog ormara hrvatske ratne ostavštine.
I za sve to, fućka se Zoranu Milanoviću. Doslovno tako: “Ja sam predsjednik hrvatske države, temeljem Splitskog sporazuma te su postrojbe mogle sudjelovati u operaciji Oluja i fućka mi se ako će bosanska strana protestirati, neka protestiraju, to je moja odluka i neka ide”. To je kazao hrvatski predsjednik generalima, predlagateljima inicijative o dodjeli odlikovanja zapovjednicima postrojbi HVO-a, uključujući i Zlatana Miju Jelića, kada su ga “upozorili na moguće reakcije s bosanske strane”.
Takvo što čak ni Tuđman nikad nije izrekao – ni on, koji je inspirirao i dopustio zločine nad Bošnjacima, nije pred vlastitim generalima tako otvoreno omalovažavao ljudsku patnju. A Milanovićeva prethodnica Kolinda Grabar Kitarović, koja je neznanjem i trumpovskim konzervativizmom na rubu islamofobije učinila toliko štete odnosima Hrvata i Bošnjaka, nije se odvažila dodijeliti odličje čovjeku optuženom za teške ratne zločine. Učinit će to, Zoran Milanović, socijaldemokrat, ljevičar, čovjek kojega je nacija dočekala kao civiliziranu zamjenu necivilizirane prethodnice. Šok je zato još i mnogo veći.
Gesta koju će sutra u Kninu učiniti Zoran Milanović, uručivanje državnog odličja Zlatanu Miji Jeliću – a još više način na koji je to najavio i komentirao – politički je dugoročno štetna, civilizacijski nedopustiva, a moralno – što je u ovome kontekstu možda i najvažnije – naprosto nepodnošljiva.
Ne zato, naravno, što HVO ne bi imao zasluga za sudjelovanje u Oluji. Nitko protiv toga nema ništa. Da – Oluja vjerojatno jest Bihać spasila genocida, i da, HVO je toj akciji pošteno sudjelovao.
Ali, kako Hrvatska, i kako njezin predsjednik, može prešućivati 1993. i 1994? Kako Zoran Milanović može govoriti o Splitskom sporazumu, a ne govoriti o sporazumu Karadžić-Boban, i svemu što je donio? Kako može ignorirati presudu Haškog suda za zločine Herceg-Bosne? Taj dokument obuhvaća dvije tisuće stranica, i temeljit je da temeljitiji teško može biti. Kako se to može uvažavati hašku presudu za Oluju, kojom su oslobođeni hrvatski generali, a ponašati se kao da ne postoji haška presuda za Herceg-Bosnu, kojom su osuđeni hrvatski generali? I kako se to može s otvorenim prezirom govoriti o reakcijama iz susjedne zemlje, u kojoj Bošnjaci i dandanas žive s Hrvatima? Kolika je politička neosjetljivost i moralna tupost potrebna da se s toliko lakoće uništavaju ionako razoreni odnosi ljudi u susjednoj zemlji, za čiju je patnju suodgovorna i Hrvatska?
Šokantan je, međutim, način; sama Milanovićeva politika nije. Jer, sadašnji hrvatski predsjednik ima dugu povijest odbacivanja presude Haškog suda za ratne zločine Herceg-Bosne, i onemogućavanja suđenja koja je Sud BiH nastavio na temelju istraga haškog tužiteljstva.
Njegova je vlada, ne treba zaboraviti, 2015. usvojila zaključak kojim je hrvatskim sudovima praktički onemogućila da iz BiH preuzimaju optužnice protiv pripadnika hrvatskih snaga Herceg-Bosne. U najnovijem intervjuu Večernjem listu, objavljenom jučer u hrvatskom izdanju tog dnevnika, Milanović je ustrajao na argumentaciji iz vremena usvajanja tog zaključka: “Kao i tada, i danas smatram kako političke optužnice nisu prihvatljive, a kada dolaze 20 ili 25 godina nakon rata, takve optužnice mogu samo destabilizirati pojedine države”, kazao je Milanović.
I da, u toj jednoj riječi – “destabilizirati” – krije se tajna Milanovićeva stava koji, među ostalim, negira i temeljni pravni princip nezastarijevanja ratnih zločina. Milanović se, naprosto, boji destabilizacije. Samo, destabilizacije čega?
Sebe, i svoje vlasti. Zna Milanović dobro da optužnice za ratne zločine državu ne mogu destabilizirati, nego upravo obrnuto: kažnjavanje ratnih zločinaca državu samo jača, u što se posljednjih dvadesetak godina uvjerio svaki građanin država bivše Jugoslavije.
Zna to dobro i HDZ, koji je izručio sve hrvatske generale koje je haški sud optužio; ali očito ne zna SDP, koji nije izručio nijednoga – a i to je zanimljiv detalj u priči o Zoranu Milanoviću.
Milanović se, naprosto, boji za samoga sebe. Iskusio je kako je to boriti se protiv ekstremne veteranske desnice u Hrvatskoj, i shvatio da nema ni hrabrosti, ni političke mudrosti, ni snage da im se uistinu suprotstavi, da raskrinka njihove vlastohlepne motive, i da ih rastjera s kapije vlasti. Zbog njih je, uostalom, uvelike izgubio izbore: dvije godine veteranski je šator plašio ljude pred zgradom Ministarstva branitelja, da bude sklonjen tek kada je s vlasti sklonjen i Milanović.
Zoran je, očito, naučio lekciju. Sada, kad je postao predsjednik, naprosto je prešao na stranu snažnijega. Svjestan da je Bosna slaba, zaboravljena i nikome više važna, a da su bošnjačke žrtve Herceg-Bosne u hrvatskome političkom životu zadnja rupa na svirali – žalosno je, ali je tako – naprosto je koristoljubivo zbrojio dva i dva, i zaključio: fućka mu se za reakcije iz Bosne.
Jer naravno, mogao je sve ovo obaviti i drugačije: mogao je odlikovanje demonstrativno uručiti Jelićevu zamjeniku, ili je sve mogao odgoditi za sljedeću godinu, a u međuvremenu, diplomatski i ljudski, susjedima argumentirati, objasniti, opravdati i kompenzirati.
Ali ne – njemu se fućka. A to, što je pritom pogazio i pravo, i pravdu, i istinu, i moral – ah, bože moj, pa znamo kako se na Balkanu dobivaju izbori, kaj ne? Fućkanjem pored groblja.
Izvor: tacno.net
