PREDSJEDNIK KOJI SMRTI PRKOSI: Svi atentati na Aleksandra Vučića

Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa to valjda vredi i za atentatore jer kad vlast čine polupismeni, neobrazovani i primitivni, ne mogu ni atentatori biti bolji. Što bi bili bolji?

 „Kako TV Pink saznaje, atentat na predsednika Aleksandra Vučića predviđen je da se izvrši tokom februara“, reklo je to lice tek pre koji dan na istoimenoj televiziji. Da li je trepnulo to lice?

Ne znam zašto vam je to bitno. Odavno se ovde laž ušuškala i postala svakodnevica da su treptaji, isto tako odavno, obesmišljeni.

No, napravimo jedan mali zaokret. Ka, i ne baš davnoj prošlosti. Zanimljivo je kako nama, koji smo svedočili ratu, period od 30 i kusur godina nije tako davna prošlost. A to je isto kao i početak sedamdesetih godina prošlog veka, u odnosu na početak Drugog svetskog rata. A to nam je izgledalo strašno i jako daleko. Valjda zato jer ovaj rat 90-ih nikad nije završio pa izgleda kao da je bilo juče.

KAKO SU U SARAJEVU BACALI DJECU LAVOVIMA 

Šta smo ono hteli reći? Zaokret ka prošlosti, da. Setimo se, na čas, one divne storije o bacanju srpske nejači lavovima po Sarajevu. Prikazano je to i u sjajnom filmu Bore Kontića Godine koje su pojeli lavovi, kad reporter/ka razgovara sa svedokom i pita ga da li su stvarno bacali decu lavovima, a svedok odgovara:

„Provereno, trebalo bi da je istina 100 %“.

E, otprilike jednako tako zvuči i ona najava lica sa TV Pinka o atentatu na predsednika. „Predviđen je da se izvrši tokom februara“.

I kako sad živi da ostanemo, do kojeg februara? Kao da čekamo novu sezonu omiljene nam serije koja će krenuti u februaru. I šta onda radimo? Pa, da ubijemo, ne predsednika, nego vreme, red bi bio da se podsetimo starih epizoda, odnosno „atentata“.

O srebreničkom „atentatu“ i danas se pričaju legende. Predsednik je, kažu, došao da pruži ruku pomirenja tog jula 2015. godine, a umesto ruke ka predsedniku su poletele kamenice, flaše, biće i poneki novčić…

„U jednom trenutku sam pogođen kamenom u usnu, ništa strašno, naočare su mi pale i slomljene su“, rekao je Vučić tada. Samozatajni predsednik tek ponekad posegne za ovim nemilim događajem, ali nema ni potrebe da se on time bavi jer ima ko će. Prvaci su svakako Aleksandar Vulin i Milorad Dodik, koji će iskoristiti svaku priliku da podsete naciju na „atentat“ na predsednika, posebno oko godišnjica genocida, ali i kad budu priupitani da prokomentarišu ili neku presudu, vezanu za genocid, ili neki događaj.

Ono što neće spominjati je da su dvojica pripadnika MUP-a, Milan Dumanović i Vladan Trbović, priznali da su po usmenom naređenju starešina, u civilu, bez legitimacija i naoružanja, upućeni na tajni zadatak u Potočare 11. jula 2015. kada je Vučić bio na komemoraciji, zbog čega su prvobitno bili osuđeni. Odnosno, osuđeni su zbog odavanja službene tajne, da bi nakon toga bili oslobođeni optužbe. Zašto su išli, sa kojim motivom? Zna predsednik.

Preživeo je predsednik i atentat godinu posle. Onaj iz Jajinaca, beogradskom predgrađu, ispod brda Avale, kad je u blizini porodične kuće predsednikovih roditelja pronađen automobil prepun naoružanja (zolja, četiri ručne bombe, 100 komada municije kalibra 7,62 milimetra, nekoliko metaka za automatsko naoružanje i između 10 i 15 metaka nepoznatog kalibra). Barem su nam tako rekli.

Sjatili se mediji tu noć u Jajince, tadašnji ministar policije, Nebojša Stefanović, koji će kasnije i sam biti spominjan kao lice koje se dovodi u vezu sa atentatom, u onom slučaju nakon hapšenja Veljka Belivuka, izjavio je sledeće:

„Mi smo povezali neka lica sa nekim prostorima, neka lica sa nekim predmetima, neka lica smo povezali sa drugim licima koja su bila umešana u takva dela. Ali kada bih vam rekao ko, šta, gde i kako, ja bih ih upozorio šta znamo”.

Kako je ono bilo? „Provereno, trebalo bi da je istina 100 %“.

Pronađeni DNK-ovi, predsednik rekao da misli da ovaj atentat nije bio spreman na njega nego na njegovog brata Andreja jer zlikovci znaju koliko mu brat znači, Tužilaštvo je godinu dana nakon toga odlučilo da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka u slučaju Jajinci. 

NEMA ODMORA ZA TUŽILAŠTVO

Nisu se u Tužilaštvu ni odmorili kako treba, stigao je novi predmet, odnosno novi pokušaj atentata. Vest iz septembra 2017. godine je glasila:

„Kolona vozila u kojoj se nalazio predsednik Srbije Aleksandar Vučić presečena je u subotu ujutru oko 8:20 časova na kružnom toku Topčiderska zvezda, a zbog ugrožavanja sigurnosti predsednika uhapšene su tri osobe. Oni su vozilom marke bentli naleteli na automobil u kome se nalazio Vučić.“

Ispostavilo se da su se momci malo zaigrali u pozajmljenom automobilu, a stručnjaci su upozoravali da se slično dešavalo i Zoranu Đinđiću kad mu je pripadnik Zemunskog klana preprečio put na autoputu, a znamo kako je Zoran Đinđić prošao nedugo nakon tog događaja. Vučić, na sreću, nije prošao slično.

Prošle su godine, promenila se i funkcija, pa je tako Vučić, koji je do tada bio premijer, odlučio da preseli svoj ofis u zgradu Predsedništva. Premijersku funkciju ponudio je Ani Brnabić, a on je za sebe priglio predsedničku. Narod mu dozvolio.

A upravo je premijerka bila ta koja se oglasila povodom još jednog osujećenog atentata, onog iz 2021, pripremanog prilikom otvaranja monumenta Stefanu Nemanji.

„Planirano je (ubistvo Vučića) dugo i detaljno. Formirane su paralelne strukture u MUP-u i vođene kampanje u tajkunskim medijima, koje su prenosili mediji u regionu, kako bi Vučića dehumanizovali i od njega i njegove porodice napravili kriminalni klan“, rekla je premijerka.

Ovaj „atentat“ bio je deo šire zavere, nakon hapšenja Veljka Belivuka, vođe Kavačkog klana. Predsednik, koji je uglavnom puštao drugima da pričaju o atentatima, ovoga puta je i sam uzeo parče uloge. Pamti se njegovo prepričavanje o angažovanju svih snajperista i zaštite prilikom otvaranja spomenika, gde, kako je rekao, nije hteo da nosi pancir.

„Ja sam se u tom trenutku okrenuo prema Vulinu, pre nego što sam krenuo ka govornici, i pitao ga: ’Šta ti je, šta se ti treseš od straha’“, ispričao je predsednik ovu anegdotu.

Smeje se smrti u lice. To je naš predsednik, i evo… Dolazimo polako i do nove sezone, novog najavljenog atentata pa je red da podvučemo crtu ispod dosadašnjih. Pomislio bi čovek, da nakon hapšenja Zvezdana Jovanovića, koji je osuđen da je ubio premijera, Zorana Đinđića, Srbija nema više poštenih atentatora jer su svi atentati osujećeni i otkriveni na vreme, baš kao i ovaj u februaru.

Ali kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa to valjda vredi i za atentatore jer kad vlast čine polupismeni, neobrazovani i primitivni, ne mogu ni atentatori biti bolji. Što bi bili bolji?

Dejan KOŽUL (Beograd)
Dejan KOŽUL (Beograd)
Novinar i dopisnik više medija sa prostora bivše Jugoslavije (Novosti, Lupiga, FTV, InfoRadar). Više od osam godina uređuje i vodi radijsku emisiju KUPEK, koju emitiraju BH Radio, Radio Republika (Novi Sad), Radio Rojc (Pula), KLFM (Split) te Radio aparat (Beograd), za koju kaže da je naslobodnija moguća teritorija jer nema tabua.

Povezane vijesti

NAJNOVIJI ČLANCI