„Ako iko od 1408 ljudi, toliko ih je bilo kada sam napustio Upravu, kaže da je Kemal Čaušević na ovaj ili onaj način uticao, evo ja odmah prihvatam 40 godina“, izjavio je bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH još 2014. na ročištu na kojem se razmatrao prijedlog da mu se, nakon hapšenja, odredi pritvor.
Sedam godina kasnije – nije dobio 40 godina zatvora, ali jeste devet. Oduzeta mu je i imovina (četiri stana, četiri poslovna prostora i tri njive), a za koju je Sud BiH utvrdio da ju je stekao novcem od mita.
Samovoljno otpuštao kadrove
Čaušević je kao kadar SDA na mjesto direktora UIO postavljen 2004., dok je sedam godina kasnije smijenjen s te funkcije. Smjeni su prethodile optužbe da je umiješan u nekoliko poreskih i carinskih malverzacija, ali i da je samovoljno otpuštao kadrove koji se nisu slagali s njegovim radom.
Iako presuda protiv njega možda i zvuči impozantno, činjenica je da je Pandora, svojevremeno najavljivana kao jedan od najvećih slučajeva korupcije u poslijeratnog BiH, propala.
S obzirom na ranije Čauševićeve tvrdnje da je radio po nalogu samog vrha SDA, HDZ-a i SNSD-a, očekivala su se procesuiranja osoba koje je spomenuo u svojim izjavama. Prošlo je od tada još sedam godina, ali procesuirani su samo Čaušević i dva uvoznika tekstila Anes Sadiković i Sedinet Karić.
Žurnalov dokumentarni film iz januara 2017. godine “Pandorina kutija” otkriva ko su osobe koje je Čaušević naveo da je radio po njihovom nalogu, ali i na koji način se vršio kriminal preko UIOBiH.
Čaušević je nakon hapšenja 2014. u pritvoru proveo tri mjeseca, od 18. juna do 12. septembra. Sa tužiteljima Dubravkom Čamparom i Olegom Čavkom sklopio je i preliminarni sporazum kojim se obavezao da će svjedočiti protiv visokopozicioniranih političara umiješanih u kriminal u UIOBiH. Do realizacije sporazuma nije došlo, jer su tužitelji odustali.
Prema Čauševićevoj izjavi, Šemsudin Mehmedović, aktuelni zastupnik SDA u Zastupničkom domu PSBiH, insistirao je na sastancima sa Anesom Sadikovićem.
“Šemso je organizovao još jedan sastanak na koji sam otišao i tu sam zatekao Anesa. Ono što su od mene tražili bilo je nečuveno, a to je da pomažem Sadikoviću prilikom uvoza, naročito u segmentu autorskih prava, odnosno zaštite intelektualnog vlasništva i obračuna i plaćanja indirektnih poreza. Objasnili su da Anesa zanima da Uprava sprječava druge uvoznike kod uvoza tekstila, odnosno robnih marki koje je Anes zaštitio u Institutu za intelektualno vlasništvo“.
Mehmedović je ove navode negirao, tvrdeći da je „Sadikovića u biznisu napravio Čaušević“.
„Kao član Komisije za vanjsku trgovinu i carine nastojao sam da se ne problematiziraju odnosi između rukovodstva UIO i uvoznika. Nije to samo slučaj Sadiković, nego svih uvoznika koji su imali probleme nakon 2006. i 2007. sa direktorom UIO, Kemalom Čauševićem.“
“Pomozi mu, on je donator SDA”
SDA je od Čauševića, prema njegovoj izjavi, tražila da pomogne vlasniku Robot Commerca Selveru Oruču. Planirali su da Birine kineske rashladne uređaje prikažu kao bh. proizvode, kako bi bili oslobođeni carine u zemljama gdje ih budu prodavali:
„Pozvao me Sulejman Tihić, u to vrijeme je bio član Predsjedništva i predsjednik SDA. Bila je 2004., kada UIO još nije bila preuzela sve funkcije carinske administracije. Rekao mi je da je Selver veliki donator SDA i da je uvijek na usluzi. Tihić je kazao da bi cijenio ako bih ja primio predstavnike BIRA. I tada su rekli da na zalihama imaju rashladnih uređaja, od 4 miliona, koje ne mogu da izvezu jer nemaju potvrdu da se radi o bh. proizvodu, i ne mogu je dobiti jer se ne radi o bh. proizvodu“.
Adnan Terzić, bivši predsjedavajući Vijeća ministara BiH i bivši član SDA, u Žurnalovom filmu je potvrdio da je Čaušević došao do njega i pitao ga treba li pomoći Robotu, jer iz pojedinih stranaka insistiraju da pomogne.
„Naravno da sam prihvatio ako će to obezbijediti da se iz BiH izvoze čak i frižideri“, izjavio je Terzić, uz pojašnjenje “da to i nije bilo neko veliko kršenje običaja”.
Bira je na ovaj način godinama izvozila frižidere, a nakon što je slovensko tržište zatražilo ponovnu provjeru Tihić je nazvao Čauševića: „Daj Kemo završi ono Robotu. Evo ja sam došao kod Mileta (Dodik, op.a.) da tebi produži mandat“.
Za tu uslugu je, tvrdi Čaušević, Tihić od Oruča dobio stan.
Žurnal je Oruču, u vrijeme snimanja dokumentarnog filma, slao zahtjev za izjavu, na koji nikada nije odgovoreno.
„U to vrijeme meni je stavljeno do znanja da bih ja trebao platiti taj Tihićev stan iznosom od najmanje 300 hiljada maraka, odnosno da bih trebao za kampanju stranke uplatiti te pare kako bih zadržao mjesto direktora Uprave. Nisam pristao jer mislim da to mjesto ne vrijedi toliko“, tvrdio je Čaušević.
Na temu kupovine stana s njim je u to vrijeme razgovarao, navodi se dalje u Čauševićevoj izjavi, i Amir Zukić.
Zukić je to u Žurnalovom filmu negirao.
Istovremeno, Fuad Kasumović, bivši zamjenik ministra finansija i bivši član SDA tvrdi da je on zahtjevao smjenu Čauševića, ali da se tome protivio Zukić.
“Direktore, nisam to očekivao od tebe”
Vrbovao je Čauševića, rekao je tužiteljima, i Nikola Špirić, bivši predsjedavajući Vijeća ministara BiH i bivši član UO UIOBiH.
Žurnal u filmu „Pandorina kutija“ taksativno navodi niz činjenica:
Špirić je u ljeto 2008., u vrijeme kada je predsjedavao Vijećem ministara BiH, bio na otvaranju rafinerije šećera u Brčkom Studen-Agrana. Sa direktorom Ilijom Studenom presjekao je svečanu vrpcu.
U oktobru 2008. Špirić kupuje stan u Beču i plaća ga 396 hiljada eura.
U decembru iste godine, Vijeće ministara BiH je uputilo prijedlog Parlamentarnoj skupštini BiH da, po hitnoj proceduri, donese odluku da se rafineriji dodijeli privilegija da mogu uvoziti 50 hiljada tona sirovog šećera za rafiniranje, bez plaćanja carine. Parlament BiH je i usvojio ovaj prijedlog.
Špirić je još kao poslanik, tvrdi Kasumović u Žurnalovom filmu, tražio da se Studen-Agran oslobodi carine. Kasumović dalje navodi da je brat od Ilije Studena, direktor Raiffaisen banke u Banjoj Luci i da je Špiriću u koferu donio dva miliona.
Prema njegovoj izjavi, Špirić je imao uticaj na Čauševića.
Špirić, naravno, sve negira. On tvrdi da se radilo o poticaju radi izvoza, da on već godinama nema moć odlučivanja i da ove aktivnosti i danas traju: „Nisam svetac, ali nisam ni ono što žele da mi pripišu“.
To nije sve. Čaušević je ispričao tužiteljima da ga je Špirić zvao i tražio da UIO vrati više od pola miliona KM poreza Marinković Commercu, vlasništvo Gorana Marinkovića. On je, tvrdi, sve to poslao na provjeru, da bi ga Špirić nazvao i rekao: “Nisam to od tebe očekivao, direktore”.
Žurnal je objavio dokument iz kojeg se vidi da je UIO vratila 563,567 KM poreza firmi Marinković Commerc.
Špirić je, naravno, i ovo negirao, ne poričući da poznaje Gorana Marinkovića, ali da nisu u kontaktu.
Podsjetimo i na to da je Tužilaštvo BiH vodilo istragu o Špirićevoj kupovini stana u Beču, ali je 2016. donesena odluka da je stan kupljen u skladu sa zakonom. No, ukoliko pratimo tok novca na Špirićevom računu netom prije donošenja odluke u decembru onda itekako ima razloga za sumnju.
Čović insistirao na kupovini zgrade
U svojim izjavama Čaušević se osvrnuo i na sastanak sa Draganom Čovićem zbog kupovine zgrade firme Soko, za potrebe UIO BiH. Na taj sastanak je, tvrdi, otišao sa Terzićem i sjedili su u hotelu Ero.
„Adnan je rekao da se malo provozam sa Čovićem u njegovom džipom, u neposrednoj blizini zgrade koju je Uprava kupila od Sokola. Vozali smo se Čović i ja. U razgovoru sa Čovićem stavio sam mu do znanja da Upravi ne treba ta zgrada, ali on je insistirao da bi Uprava to trebala kupiti i da bi to trebalo biti za iznos od milion i po. Načelno sam pristao na njegov zahtjev i u razgovoru sam spomenuo da bi je mogli koristiti kao skladišni prostor u UIO“, govorio je Čaušević.
Na pitanje Žurnala u kakvom je odnosu bio sa Čauševićem, Čović je odgovorio: “Kao s vama, možda malo izraženije s njim, nego s vama sad”.
Čaušević je ispričao da su Dragan Vrankić i Vjekoslav Bevanda prisustvovali razgovorima o kupovini zgrade.
Bevanda je to negirao: “On je bio na sastanku sa mnom kada mu je već istekao mandat”.
Zgrada je prema evidenciji UIO 2008. kupljena za dva miliona KM od firme Auto centar Hercegovina Mostar, vlasnika Zdravka Čuljka. On je upisao pravo na ovu nekretninu nakon privatizacije mostarskog Sokola. Zbog malverzacija u procesu privatizacije, između ostalog, suđeno je i Valeriji Čuljak. Izvori afere koji su u to vrijeme radili u Sokolu otkrivaju da je Valerija Čuljak tetka Zdravka Čuljka, ali i Bernardice Čović, supruge Dragana Čovića.
Pušten niz vodu
U Čauševićevoj kriminalnoj mreži osim poznatih kriminalaca i uvoznika tekstila bio je i ogroman broj uposlenika UIO. On je, naime, kao direktor kroz ugovore koji su produživani svaka tri mjeseca obezbijedio slijepu poslušnost većine uposlenika.
S njim su 2014. uhapšene još 53 osobe, a među njima je bio i pomoćnik direktora za carine Zdravko Cvjetinović. On je jedno vrijeme bio suspendovan, ali s obzirom na to da Tužilaštvo BiH nikada nije donijelo zvaničnu odluku da li je osumnjičen ili ne, vraćen je na posao.
Tako, njegov status je do danas nejasan, iako su tužitelji još nakon hapšenja tvrdili da je Cvjetinović nakon Čauševićeve smjene 2011. nastavio da radi po istom nezakonitom sistemu.
Sud BiH je još ranije ocijenio da postoji osnovana sumnja da to što su Sadikovići dobili ekskluzivno pravo na uvoz 180 žigova kineskih teksitlnih marki nije zakonito poslovanje. Ostvarivali su direktnu korist naplaćivanjem naknade od drugih uvoznika kako bi im odobrili uvoz tekstila u BiH.
U Žurnalovom dokumentarnom filmu „Pandorina kutija“ ovjekovječen je i snimak kako otac Kasima Sadikovića u sarajevskom carinskom terminalu zabranjuje uvoz kineske robe jednom od uvoznika. Vezano za ovo, vođena je posebna istraga, a predmet je nazvan Boss.
U tom predmetu optuženi su Anes Sadiković i još 12 fizičkih i pravnih osoba koje se terete za finansijski kriminal u iznosu većem od 8,5 miliona KM. Ovo suđenje je, prema informaciji sa zvanične internet stranice Suda BiH, još u toku.
Sadiković je optužen sa Čauševićem i u predmetu Pandora, a zbog primanja mita, Sud BiH ga je nepravomoćno osudio na dvije godine zatvora.
Čaušević je godinama imao jaku političku pozadinu. U trenutku kada je „previše uzeo maha, pušten je niz vodu“. Iako je isprva nudio dokaze protiv onih po čijem naređenju je radio, jučer je nakon presude kazao da mu nije “politika smjestila, nego pravosuđe”.
Od najava iz Tužilaštva BiH da se nastavlja sa istragom u “Pandori” prošlo je sedam godina. Sve je i ostalo samo na tome.
(zurnal.info)
