Ko je pokupio kajmak?
U “Mljekari” je prije privatizacije radilo 200 radnika, a nakon nje u ovoj fabrici ostalo je svega njih 30. Nedugo nakon privatizacije „Mljekara“ je propala i danas u njoj ne radi nijedan radnik.
„Mljekara“ je privatizovana krajem 2004. godine, a državni kapital od 66 odsto prodan je subotičkoj “Mlekari” za 500.000 KM, uz obavezu ulaganja od 13 miliona KM, povećavanje proizvodnje, zadržavanje radnika i pretežne djelatnosti.
Obaveza Vlade RS je bila da konvertuje dug „Mljekare“ u akcije, što je tokom 2007. godine i učinjeno. Većinski vlasnik je nakon privatizacije značajno smanjio otkup mlijeka od domaćih kooperanata, ali je počeo s uvozom mlijeka od beogradskog „Imleka“.
Vlasnik „Imleka“ je isti kao i vlasnik subotičke „Mlekare“ – „Danube Foods Group“. Ovakva poslovna politika banjalučke „Mljekare“ izazvala je velike gubitke kod kooperanata koji su do tada snabdijevali „Mljekaru“ sirovim mlijekom. Umjesto obaveze investiranja većinski vlasnik je krajem 2006. godine kupio „Mlijekoprodukt“ iz Kozarske Dubice, mljekaru s najvećim tržišnim udjelom u BiH.
Nakon toga je većinski vlasnik zahtijevao od Vlade RS, odnosno od Savjeta za privatizaciju, da mu se prizna akvizicija dubičkog „Mlijekoprodukta“ i da se banjalučka „Mljekara“ izmjesti u Lijevče polje. Vlada RS prvi zahtjev nije prihvatila, ali drugi jeste. Rezultati poslovanja banjalučke „Mljekare“ u postprivatizacionom periodu bili su katastrofalni.
Od 2004. godine do 2010. godine akumulirano je 12 miliona KM gubitaka, što zajedno s ranijih osam miliona KM na kraju 2010. godine iznosi 20 miliona KM ukupnog gubitka. Akumulirani gubitak na kraju 2014. godine iznosio je 24.112.831 KM. Prihod „Mljekare“ je u 2004. godini bio 5,5 miliona KM, a u 2010. godini tek 500.000 maraka.
„Mljekara“ je u septembru 2010. godine otvorila novi pogon i distributivni centar u Aleksandrovcu. Najavljena je proizvodnja od 50 tona mlijeka dnevno i zapošljavanje 40 radnika. Pola godine kasnije svi radnici su otpušteni, a proizvodnja je ugašena.
Regulacionim planom za dio naselja Rosulje, tačnije Maltu, na lokaciji gdje je bila banjalučka „Mljekara“, predviđena je izgradnja modernog hotelsko-kongresnog centra sa svim savremenim sadržajima i kompatibilnim funkcijama. Prijedlogom revizije regulacionog plana za ovaj lokalitet planirane su veće izmjene i transformacije prostora. Revizija regulacionog plana donesena je iste godine kada je „Mljekara“ u Banjoj Luci zatvorila vrata za svoje radnike.
Od štampane veze do supe i sarme
„Čajavec“ je osnovan 1950. godine odlukom Izvršnog vijeća Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U Banju Luku su tada dolazili stručnjaci, tehničari i inženjeri iz svih krajeva Jugoslavije. Za te prilike izgrađen je i samački hotel.
„Čajavec“ je imao 35 preduzeća. Početkom devedesetih u ovom privrednom gigantu radilo je više od 10.000 radnika, a preduće je imalo pogone i u Foči, Čelincu, Šipovu, Laktašima, Novakovićima, a jedan manji proizvodni pogon nalazio se i u Rogoznici u Hrvatskoj.
Nakon privatizacije proizvodnja je potpuno zamrla, a većina preduzeća je završila u stečaju. U halama i objektima u kojima su nekada bili proizvodni pogoni danas se nalaze tržni centri, privatni fakulteti, saloni namještaja, diskoteke, svadbeni saloni, kafane, televizijski studiji i sjedišta političkih stranaka.
Na mjestu gdje je nekada bila „Čajevčeva“ toplana sada se nalazi sjedište banjalučkog odbora Srpske demokratske stranke, dok se u nekadašnjoj upravnoj zgradi holdinga smjestila Socijalistička partija Petra Đokića. U istoj zgradi je i GO SNSD-a Banja Luka, ali i Ujedinjena Srpske Nenada Stevandića, kao i Srpska radikalna stranka „Dr Vojislav Šešelj“.
Na mjestu preduzeća „Čajavec – Štampane veze“ nalazi se svadbeni salon „Tamaris“. Na mjestu današnjeg Univerziteta za poslovne studije nekada se nalazio Institut „Čajavca“. U nastavku te zgrade na tri sprata danas se nalaze sjedišta Bel televizije, Elta televizije, kol-centar i još nekoliko privatnih preduzeća. Tu je nekada bio proizvodni pogon „Profesionalne elektronike“.
Tamo gdje se danas nalazi tržni centar „Konzum“ nekada se nalazio pogon „Felme“, isto kao i u najvećoj proizvodnoj hali u krugu „Čajaveca“, gdje je otvorena prodavnica kompanije „Beko“. Firma „Čajavec – precizni liv“ svojevremeno je imala najmoderniju tehnologiju, a danas se na tom mjestu nalazi brza pošta „Euro ekspres“. U hali u kojoj je bilo veliko skladište „Čajaveca“ danas je smješten tržni centar „Velpro“.
Prvu tužbu kojom bi osporili privatizaciju preduzeća i tražili da se zabrani prometovanje imovinom i kapitalom „Čajavca“ bivši radnici ovog preduzeća podnijeli su 2001. godine. Prvo ročište po njihovoj tužbi održano je tek 2011. godine. Nijedan advokat nije želio da zastupa sindikalce u ovom sporu. Radnici su u tužbenom zahtjevu tražili naknadu štete u visini od 250 miliona maraka. Tužbeni zahtjev je i danas u ladicama Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci.
Postupak revizije privatizacije pokrenula je Komisija za reviziju privatizacije RS, ali taj postupak je završen kao i većina ostalih predmeta za koje je Komisija utvrdila da postoji „osnov sumnje“ da je privatizacija bila nezakonita.
Cvijeće Jove Vidovića
„Cvjećar“ je privatizovan 2002. godine, a najveći dio akcija kupio je Davor Damjanović, sin Pantelije Damjanovića. Ubrzo nakon toga „Cvjećar“ je prodao i salon u Batinom prolazu u centru Banje Luke. Salon je prodat Vjekoslavu Čaviću, nesuđenom zetu Pantelije Damjanovića, za minornih 204.000 maraka. Ugovor je potpisan 30. decembra 2004. godine, a kao direktor „Cvjećara“ u tom trenutku se pojavljuje Desimir Damjanović, rođeni brat Pantelije Damjanovića. I drugi maloprodajni objekat „Cvjećara“, onaj kod hotela „Palas“, otišao je Damjanovićima, ali ovaj put u zakup i to Mirjani Damjanović, Desimirovoj supruzi.
Na licitaciji, održanoj 18. oktobra 2002. godine u Doboju, ponuđeno je 30 odsto državnog kapitala „Cvjećara“ po početnoj cijeni od 793.508 KM. Učesnici nisu istakli ponudu po početnoj cijeni, pa je nakon toga održana specijalna licitacija. Došlo je do sniženja cijene državnog kapitala u odnosu na početnu cijenu.
Komisija je na iznos od 583.508 KM utvrdila minimalnu cijenu od 193.508 i standard sniženja cijene od 8.000 KM. Najbolju ponudu dao je Davor Damjanović i 30 odsto „Cvjećara“ kupio je za 215.508 KM. Iste te godine najveći akcionar „Cvjećara“ postaje kontroverzni banjalučki biznismen Jovan Vidović.
Skupština akcionara „Cvjećara“ je odlučila da proda zemlju i Vidović je od svoje firme u stečaju kupio oko 90 dunuma poljoprivrednog zemljišta u Vrbanji za 1,28 miliona maraka. Ta zemlja je uknjižena u katastar, a potom je promijenjen i regulacioni plan i tu treba da se grade stambene jedinice sa školom, vrtićem, marketom.
Godinu dana nakon što je preuzeo „Cvjećar“ Vidović je na svoje ime prepisao zemljište u Vrbanji, o čemu svjedoče podaci Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove. Jednu parcelu Vidović je kupio 20. decembra 2007. godine, a druge dvije 25. marta 2009. i 16. januara 2009. godine. Vidović prema sudskim presudama radnicima duguje 54.000 maraka, bez kamata, na ime zaostalih plata, doprinosa i toplih obroka. „Cvjećar“ ima i 127.787 maraka potraživanja, a među potražiocima su, pored radnika, i „Elektrokrajina“, Grad Banja Luka, Poreska uprava RS, Fond PIO RS, FZO RS, M:tel.
Otpušteni radnici „Cvjećara“ tužili su Vidovića i ovu kompaniju i najveći dio tih tužbi radnici su dobili. Radnici i dalje potražuju gotovo 50.000 maraka na ime plata i doprinosa i zbog toga su u dva navrata pisali Miloradu Dodiku, 2006. i 2013. godine, ali nisu dobili nikakav odgovor. U martu 2006. godine podnesen je i zahtjev za reviziju privatizacije, ali revizija nikada nije sačinjena. Grad Banja Luka je 28. decembra 2012. godine preko Pravobranilaštva RS podnio tužbu protiv „Cvjećara“.
Avionu, slomiću ti krila
Vazduhoplovni zavod „Kosmos“ prije rata je zapošljavao 1.600 radnika i bavio se namjenskom industrijom za potrebe ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane. U „Kosmosu“ je dana zaposleno 229 radnika, a nekadašnji banjalučki privredni gigant uglavnom se bavi uslužnom djelatnošću u energetskom sektoru – remontuje vjetrenjače i pravi dijelove za lako naoružanje.
U „Kosmosu“ su se proizvodili radarski raketni i računarski sistemi, vršio se generalni remont radara, raketnih sistema i mjerne opreme. „Kosmos“ je gradio pokretne aerodrome i pokretne piste, a radili su i praktičnu obuku stranih kadrova u Banjoj Luci i u inostranstvu. U Libiji su gradili elektrokabinete za praktičnu obuku kadeta.
Nakon afere „Orao“, koja nikada nije dokazana i u kojoj je tadašnji visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun optužio tadašnjeg predsjednika RS Dragana Čavića da je RS izvozila vojnu opremu Iraku, propast „Kosmosa“ bila je neminovna.
„Kosmos“ je nakon rata izgubio tržište. U tehnologiju nije ulagano više od deset godina, nestali su značajni poslovi u Libiji, a i preostalo tržište je redukovano. „Kosmos“ i dalje ima značajnu imovinu – nekretnine, zemlju i tehnologiju. Preduzeće nema mnogo zaposlenih, potrebni su mu novi poslovi, koncept i organizacija. „Kosmos“ trenutno radi na rekonstrukcijama vjetrogeneratora, na remontimau motora, generatora i dijelova za željeznicu, a pravi i neke dijelove pješadijskog naoružanja.
Radnici „Kosmosa“ najviše su radili za afričko tržište – Irak, Iran, Sudan, Saudijsku Arabiju. Te poslovne veze su nakon rata pukle, a prvi poslijeratni direktori „Kosmosa“ nisu se trudili da ih obnove. U zlatno doba „Kosmosa“ svaki radnik je imao najmanje 100 prekovremenih sati mjesečno. To se tada zvalo „crveni sat“ i bio je plaćen više za 35 odsto u odnosu na redovni. Ako su ti prekovremeni sati padali za vikend ili praznik, onda su se povećavali i do 50 odsto.
U decembru prošle godine Vlada Republike Srpske utvrdila je novu listu preduzeća od strateškog značaja za Srpsku, a sa nje će na prodaju biti ponuđeno osam od kojih bi državni kapital mogao najprije biti privatizovan u banjalučkom „Kosmosu“.
Groblje hemijske industrije
Banjalučki „Incel“ bio je gigant hemijske indutrije bivše Jugoslavije. U krugu ove fabrike nekada su poslovali „Celuloza“, „Viskoza“, „Elektroliza“, „Energetika“, „Industrijske plantaže“ koji su ostvarivali zajednički izvoz od preko 100 miliona dolara. Danas je kurg sužen i u njemu je smješteno šezdesetak privatnih preduzeća i nekoliko republičkih ustanova i javnih preduzeća u kojima ukupno radi oko 1.500 radnika.
Većina preduzeća iz sastava „Incela“ nakon privatizacije je završila u stečaju, a imovina u rukama tajkuna. Tako je, na primjer, zgrada „Viskoze“ završila u rukama vlasnika kompanije „Ekvator“ Đorđa Davidovića, isto kao i hotel „Slavija“. Nakon što je došao u posjed ove nekretnine, Davidović je zgradu sanirao i preprodao institucijama RS za 13 miliona KM. U njoj su danas smješteni Inspektorat RS, Agencija za upravljanje oduzetom imovinom i „Službeni glasnik RS“.
Jedini pozitivan primjer privatizacije predstavlja „Incelov“ nekadašnji pogon „Celex“ kojeg je kupila slovačka firma „Eco Invest“. Slovaci su 65 odsto državnog kapitala, čija je vrijednost procijenjena na 7,4 miliona, kupili za 500.000 KM. To je praktično i jedina firma iz sastava nekadašnjeg giganta koja je zadržala djelatnost i u kojoj danas radi više od 200 radnika. Vlada RS zadržala je većinski kapital u „Poslovnoj zoni“ i „Industrijskim plantažama“.
„Incel“ je imao i odmarališta od Poreča do Ulcinja. Najveći broj prijava u tim predmetima podnijela je Komisija za reviziju privatizacije u RS u vrijeme dok je njen predsjednik bio Savo Ševaljević, ali nije poznato da je bilo koja prijava završila sudskim epilogom i to ne samo kad je riječ o imovini „Incela“, već i brojnih drugih preduzeća iz RS.
*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)
Frontal
