U serijalu „Sumrak ugljenokopa“, Naratorium, uz podršku Fondacije “Heinrich Böll”,  donosi reportaže iz osam rudarskih bh. gradova koji se, možda više od ostalih, suočavaju s izazovima energetske tranzicije. Šta će za njih značiti izvjesno potiskivanje uglja u idućoj deceniji, pokušali smo saznati u razgovoru s građanima i političarima, aktivistima i lobistima, rudarima i direktorima. Prvo smo bili u Tuzli.

Pišu: Alena BEŠIREVIĆ i Harun DINAREVIĆ

Samo dvije i po godine su prošle otkako je u Parlamentu FBiH, njegova oba doma, izglasano da mitsko mjesto federalne energetike konačno dobije obličje kroz kineski kredit u vrijednosti većoj od milijarde i sedamsto miliona KM. Petnaestak godina stara ideja da se u tuzlanskoj termoelektrani izgradi Blok 7 kojim bi se zamijenili dotrajali blokovi 3 i 4, te drastično smanjilo zagađenje vazduha, u proljeće 2019. godine potvrđena je i od izabranih predstavnika građana. Iako su tada predstavnici opozicionih partija bili blago kritički raspoloženi prema odluci Vlade FBiH da bude stopostotni garant u podizanju kredita od kineske državne izvozno-uvozne banke (China Exim Bank), u konačnici niko od njih nije glasao protiv. Preko 70 zastupnika i zastupnica odobrili su zaduženje, samo je njih šestero iz Naše stranke ostalo suzdržano. Živjeli smo na koncu prosječno najtoplije dekade otkako čovjek bilježi temperaturu. A ipak, bilo je politički nepopularno glasati za zaduženje kojim se nastavlja spaljivanje uglja. 

Tuzla se pola vijeka gušila u smogu i bilo je krajnje vrijeme da se zrak u njenoj kotlini pročisti, pa makar to bilo zakašnjelim Blokom 7. No, već iduće godine, američka kompanija General Electric, koja je trebala isporučiti opremu za novi blok, objavila je da se povlači iz svih poslova vezanih za ugalj, što je dovelo projekt u pitanje. U septembru ove godine, kineski predsjednik Xi Jinping poručio je urbi et orbi da ova zemlja više neće finansirati izgradnju postrojenja na ugalj u svijetu. To je bio posljednji znak da od Bloka 7 neće biti ništa. 

– Sam Blok 7 bio bi ekonomska katastrofa. Ponekad i BiH mora imati sreće. Ništa ljepše se BiH nije moglo desiti od odustajanja od gradnje Bloka 7, kazat će za Naratorium Janez Kopač, direktor Sekretarijata Energetske zajednice. 

Ali od Bloka 7 se još zvanično nije odustalo. Premijer FBiH Fadil Novalić, svjestan političkog bremena ovog projekta, najavio je da se cijela stvar mora vratiti pred Parlament i pravne eksperte. Resorni ministar iz njegove vlade Nermin Džindić je u izjavi za Naratorium, nakon odluke Kine da više ne učestvuje u projektima vezanim za ugalj, nagovijestio da se zvanično, u javnom govoru, od Bloka 7 još uvijek neće odustati.

– Ono što smo čuli iz medija i ono što sam ja vidio čitajući te naslove u medijima može se shvatiti da je od sad pa nadalje od strane države Kine zabranjeno ili se osporava podržavanje projekata na fosilna goriva. Dakle, ni u jednom momentu nije spomenuto niti su osporeni projekti koji su već potpisani i koji su u fazi izvršenja, obrazložio je ministar energetike i rudarstva. 

U stvarnosti, Vlada FBiH je svjesna da od novog bloka nema ništa, pa je prije nekoliko dana  najavljena izgradnja nekoliko vjetroparkova i solarnih fotonaponskih elektrana. O 214 miliona KM, obezbjeđenih kroz kreditno zaduženje, a koje je Elektroprivreda BiH unaprijed uplatila kineskim partnerima, odnosno izvođačima radova, u Vladi šute. 

Za i protiv Bloka 7

– Cijela Tuzla je mentalno vezana za ugalj, kaže nam jedan sagovornik dok dogovaramo intervju za reportažu iz grada soli. 

Idemo s namjerom da saznamo koliko je grad spreman na preobražaje koji će nesumnjivo doći u deceniji koja je pred nama. Prvo prilazimo nasumičnim prolaznicima u naselju Irac. Riječ „energetska tranzicija“ zvuči im teško i maglovito, kao februar 2014, kao i ona tranzicija iz koje se još nisu iskobeljali. 

– Šta mislite o izgradnji Bloka 7?, presrećemo jednog građanina u žurbi.

– Ne bih preporučio, kratko nam odgovara odmahujući glavom.

Vozimo se do Bukinja, gdje nas u termoelektrani očekuje dugogodišnji direktor Izet Džananović. Prelazimo neuglednu riječicu Jalu i, zagledajući isparenja iz blokova, ulazimo u zgradu direkcije. Džananović nam objašnjava da je Blok 7 u početku bio zamišljen kao posebno preduzeće zasnovano na partnerskom principu u kojem bi Federacija BiH bila u vlasništvu najmanje 51 posto. Ali to se nije desilo. Vlada FBiH se garantno obavezala sa 100 posto učešća kod kineske banke, što je postalo predmet spora u Energetskoj zajednici. 

Pitamo direktora za budućnost termoelektrane, s obzirom na dotrajale blokove i neizvjesnost izgradnje Bloka 7.

– Mi imamo četiri bloka i ne koriste svi isti ugalj. Dva su bloka toplifikacijska, dva električna, pri čemu mi sad ovaj Blok 6 prevodimo u toplifikacijski. Imamo potpisan ugovoru po kojem se on 2022. godine prevodi u toplifikacijski, jer nam po Nacionalnom planu za redukciju emisija blokovi 3 i 4 mogu raditi do 31. 12. 2023. godine. Tačka.

– I šta onda?, pitamo ga.

– E onda je Blok 7, odgovara nam on. 

U praksi će to gašenje značiti smanjenje proizvodnje električne energije u samoj termoelektrani, ali ne drastično, s obzirom na to da Blok 3 i Blok 4 ne rade u punom kapacitetu. 

Džananović ističe koliko je Tuzla ovisna o termoelektrani.

– Ova termoelektrana proizvodi i toplinsku energiju i iz nje se griju Tuzla i Lukavac, a sa sporazumom o saradnji da se to proširi i na Živinice. Mi smo pogasili mala ložišta i lokalna zajednica je odlučila da se toplinska energija proizvodi centralizirano. Hoće li se ovdje i dalje spaljivati ugalj? Ovdje će se proizvoditi toplinska energija i dalje, od čega – vidjet ćemo šta će biti naredno gorivo. Mi proizvodimo i tehnološku paru kojom snabdijevamo Solanu, Kselu, Ditu, itd. i sve je to što treba dobiti jednu alternativu ili će prisiliti ove da ovo što mi radimo oni rade kod sebe, ili ćemo ovaj koncept zamijeniti nekim efikasnijim, ekološki prihvatljivim, govori Džananović.

Pitamo ga da li je logično da se pravi blok koji će trajati maksimalno 20 godina.

– Kada je u pitanju ekonomija tog bloka i kada je u pitanju ekonomska opravdanost, o njoj danas ne treba još uvijek pričati zato što je tamo dokazano, jer to je prošlo nekoliko iteracija, od komercijalnih banaka, konsultanata, na kraju krajeva je Parlament Federacije odlučio. Blok 7 je u nekim shemama koje su predstavljene Energetskoj zajednici podržan, pribavili smo okolinske dozvole, sve smo završili, da bi se percepcija naspram tog bloka promijenila u nekom periodu, ja moram priznati, iz nama nepoznatih razloga, navodi on.

Međutim, u svijetu je došlo do promjena, a posljednji klimatski izvještaji su natjerali globalne političke faktore da ozbiljnije shvate hitnost situacije i ubrzaju davno započete procese kojim bi se ograničila upotreba fosilnih goriva. Kina, svjetski najveći emiter ugljendioksida (ne i po glavi stanovnika!), ove godine je na snagu stavila Nacionalnu šemu trgovanja emisijama ugljika i ona za sada obuhvaća preko 2.000 energetskih kompanija, odnosno termoelektrana. Ovim mehanizmom, Kinezi žele striktno ograničiti emisije, a da ipak ostave fleksibilnost na tržištu. On funkcioniše tako da Ministarstvo za ekologiju i životnu sredinu Kine postavlja gornju granicu ukupne količine emisije stakleničkih plinova za određenu godinu, a zatim kompanije dobivaju ili kupuju kvote emisija u okviru ove granice. U europskim zemljama, emisije se pokušavaju ograničiti oporezivanjem emisija stakleničkih plinova. Zakone o porezu za emisije ugljendioksida za sada ima 19 europskih zemalja, a visina poreza varira od zemlje do zemlje. Tako je u Poljskoj, čiji ugalj zadaje svakodnevne glavobolje Europskoj uniji, a daje izgovor zemljama Zapadnog Balkana, porez najniži i iznosi 0,07 eura po metričkoj toni emitovanog ugljendioksida, dok je u skandinavskim zemljama porez najviši – prema podacima Svjetske banke, pednjači Švedska iznosom od 116 eura po toni. Ove godine je i njemački zakon o oporezivanju ugljen-dioksida iz 2019. stupio na snagu. Početna stopa poreza je 25 eura po metričkoj toni i ona će progresivno rasti do 2025, kada će iznositi 55 eura po toni. Nakon toga, Nijemci planiraju, poput Kineza, omogućiti trgovanje na početku ograničenom kvotom emisija ugljen-dioksida. Članice Europske unije su u junu 2021. izglasale zakon o smanjenju emisija ugljen-dioksida za 55 posto do 2030, a u odnosu na 1990. godinu. Plan je da se u ovoj dekadi uspostavi sistem koji će omogućiti trgovanje emisijama između članica. Sličan zakon očekuje i Bosnu i Hercegovinu, koja je potpisala više sporazuma u kojima se obavezuje da će smanjiti emisije stakleničkih plinova.

– Pred nama je 2026. godina kada ćemo ili plaćati takse i kazne za ono što radimo, u cijeni električne energije, ili ćemo plaćati takse na svu robu koju izvozimo iz ove države, poručio je nedavno na konferenciji za novinare generalni direktor Elektroprivrede BiH Admir Andelija, jasno davši znak da će ugalj, ako već nije, definitivno postati i ekonomski neodrživ. 

Kako se porez na ugljendioksid uklapa u jednačinu o isplativosti Bloka 7, iz Elektroprivrede nisu htjeli komentarisati za naš medij.

– Kada se govorilo o izgradnji Bloka 7 u Tuzli, tada se predviđalo da će cijena takse za CO2 biti sedam eura po toni i da će BiH ovu taksu uvesti tek 2035. godine, objašnjava Kopač, u čijoj Sloveniji je recentno gorko iskustvo sa Blokom 6 Termoelektrane Šoštanj rezultiralo nizom sudskih predmeta zbog nerealne cijene izgradnje, a kompanija godinu za godinu posluje sa višemilionskim gubicima, kojima su kumovale i cijene poreza na ugljendioksid, za koje se pri planiranju nije predviđalo da će biti tako visoke.

Ne brinite, struja će poskupjeti

Svi ovi potresi u energetskom sektoru rezultirali su i rastom cijena električne energije u zemljama EU. Do poskupljenja električne energije neminovno će doći i kod nas. 

– U ovom momentu, cijena električne energije u EU iznosi između 100 i 110 eura na megavatsat. Prije godinu, cijena je bila oko 45 eura na megavatsat i to je veoma veliko poskupljenje, a desilo se uglavnom iz dva razloga. Prvi je taj što se gase nuklearne elektrane i nedostaje struje, a drugi je ta cijena CO2 kupona. Cijena je dvije godine unazad bila između 5 i 10 eura po toni, a sad je ona 65 eura po toni. I u BiH, gdje nema takse za CO2, isto tako imate visoke cijene za industriju, ne za domaćinstva, jer je cijena visoka u Hrvatskoj i širem okruženju.  Ta visoka cijena za industriju je ekstra profit za Elektroprivredu BiH ili Elektroprivredu RS. Postoji veliki gubitak kod prodaje struje domaćinstvima, gdje je cijena struje vještački niska, ali se dio ekstra profita prebacuje kao subvencija, a dio i ostaje. I sada su veoma lijepa vremena za zaradu na struji, objašnjava Kopač. 

To potvrđuje i podatak iz Elektroprivrede BiH – da su u prvoj polovini godine ostvarili dobit od 45 miliona KM, što je ogroman rast u odnosnu na godinu ranije.

– Cijena će, zapravo, postati realna, kaže Denis Žiško iz tuzlanskog Centra za ekologiju i energetiku. 

On za sebe kaže da je više lobista nego aktivista. Redovno se sastaje s različitim političarima kod kojih zagovara prelazak na ekološki prihvatljive i energetski efikasne modele. 

– Ovu tranziciju će voditi isti ljudi koji su i do sada vodili, kaže on dok razgovaramo o mogućim posljedicama ovih promjena  za Tuzlu. 

On drži da će donosioce odluka na promjene natjerati jedino međunarodni mehanizmi uslovljavanja kredita i pristupa fondovima. Za sada su, objašnjava, ti mehanizmi Europske unije i Energetske zajednice minorni.

Ali „u ovako lijepim vremenima za zaradu na struji“ rudnici i dalje tonu.

Prema procjeni Zuhdije Tokića, predsjednika Sindikata Rudnika Kreka, broj radnih mjesta u Kreki i firmama koje posluju s rudnikom prelazi 7.000. Prema nekim procjenama, u Tuzli je nekih 17.000 radnih mjesta direktno vezano za termoenergetski sektor. 

No, u samom rudniku, broj radnika prepolovio se od ulaska rudnika u koncern EPBiH 2009. godine, navodi Tokić.

– Moram kazati da smo mi ulaskom u koncern 2009. godine kao rudnik imali 4.014 radnika i proizvodnju po radniku od 625 tona. U 2020. godini smo imali oko 2.100 radnika i proizvodnju po radniku od oko 725 tona. Znači, Rudnik Kreka je smanjio, prepolovio za oko 2.000 radnika, govori.

Zbog gubitaka rudnika, Elektroprivreda je ušla u restruktuiranje rudnika koje je, između ostalog, 111 radnika u rudniku ostavilo bez posla, a plan je da se broj zaposlenih smanji za jednu trećinu. Budućnost Kreke je direktno vezana za neuhvatljivi Blok 7, koji bi trebao da transformiše energiju iz lignita, baš kao i slovenački Blok 6 TE Šoštanj. 

Iz Sindikata Kreke ljetos su zazivali i Husinsku bunu ako im se ne ponudi alternativa. Tokić za Naratorium navodi da im iz Vlade FBiH nisu ponudili nikakav program kojim bi se sprovela socijalno pravedna tranzicija. Manjak proizvodnje u Kreki rezultirao je manjkom uglja u termoelektrani, zbog čega je Elektroprivreda BiH otkupila 200.000 tona uglja od Rudnika i Termoelektrane Stanari, u vrijednosti od 17 miliona KM. Dok se iz Elektroprivrede žale na „radnu disciplinu, broj bolovanja i zatečeno stanje u Kreki”, u Sindikatu nisu zadovoljni obećanim ulaganjima u rudnik.

– Zadnja investiciona faza koja je trebala da se desi, a koja je u odobrenim sredstvima imala 158 miliona, nije realizovana. Znači, od ukupnih 229 miliona koje je trebala Elektroprivreda da uloži, uloženo je 87, kako ste i rekli, znači, oko 30 posto planiranih sredstava u Rudnik Kreka, tvrdi Tokić.

Svjestan moći Sindikata, Tokić zahtijeva jasniji plan vlasti kojim će se definisati rokovi i transparentno ponuditi prihvatljiv program prekvalifikacije i penzionisanja radnika.

– Mi rudari smo svjesni, i u Sindikatu pogotovo, da je dekarbonizacija tu, odnosno da je vrijeme trošenja uglja pri kraju. Isto tako smo svjesni da nema toga ko će na jedan brutalan način da prekine to. Prvo, rudnici Kreka snabdijevaju preko 90 posto i svoju proizvodnju plasiraju u termoelektranu. Tuzlanski kanton je oslonjen na rudnike i termoelektranu, svi veći giganti su zatvoreni. Ovdje rudaru treba jasno i precizno kazati u kojem vremenskom roku će se gasiti rudnik po rudnik, da li ima Bloka 7 ili nema, i da nalazimo alternativu, odnosno da se prave socijalni programi, otvoreno poručuje predsjednik Sindikata Rudnika Kreka.

I ministar prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona Zvjezdan Karadžin, član Naše stranke, tvrdi da je Rudnik Kreka, od kojeg bi potpuno ovisio planirani Blok 7, zapostavljen od EPBiH.

– U rudnik Kreka se od rata naovamo najmanje novca uložilo od svih rudnika, a najviše od njega zavisi budućnost Termoelektrane, Blok 7 isključivo treba da ide na lignit iz Rudnika Kreka. U rudnik je ulagano mnogo manje nego u obnovu mreže, termoelektrana i svega ostalog. Rudnici su u ogromnom gubitku, to je možda doseglo 800 miliona KM. Nisu rudari krivi za to. Ono što je problem je da je cijena uglja koji se prodaje termoelektrani nedovoljna, konstatuje on.

Svi naši sagovornici su saglasni da se tranzicija mora provesti uz koordinisanu akciju, sa posebnim fondovima iz kojih će se finansijski pomagati regioni, poput Tuzlanskog kantona, na koje će promjene najviše uticati.

 – Tu mora cijela država da se uključi. Tako je bilo svuda u Evropskoj uniji. Mora se oformiti državni budžet. Recimo, primjer Slovenije. Bio sam ministar za zaštitu okoliša i energetike od 2000. do 2004, kada se zatvarao rudnik u regiji Srednja Slovenija. Vlada je upumpala dodatni novac iz državnog budžeta u prestrukturiranje i otvaranje novih radnih mjesta. Ali svi problemi ni do danas nisu riješeni. Energetska tranzicija ima pobjednike i pobijeđene, a rudarske regije su lako pobijeđene. Tu nema iluzije, decidan je Kopač.

Da je pitanje tranzicije politički vruće, pokazuje i stav ministra Karadžina.

– Nije problem što bismo uvozili struju ni što bi ta struja bila skuplja, možda bismo malo više pazili koliko ćemo je trošiti, ali je problem šta ćemo sa tolikim ljudima, desetinama hiljada porodica i hiljadama firmi koje rade u termoenergetskom sektoru.  Poenta je da se što prije izdefiniše hoće li biti Bloka 7. Ja vidim da su oni još voljni da se to izgradi, da traže alternative i da se traže parametri, ono sve što je nudio General Electric, da se nađe od europskog snabdjevača. Iskreno rečeno, koliko god sam ja pobornik da termoenergetika siđe, takoreći, sa scene, isto tako sam vrli pobornik da se to ne radi time što ćeš otpuštati hiljade rudara, stvarati socijalne buntove i socijalne slučajeve. Jednostavno, u ovoj državi se treba napraviti red na tom polju i ovo je jedan od najozbiljnijih problema s kojima se suočavamo u ovom vijeku, kaže ministar, tvrdeći da od Vlade FBiH i državnog nivoa nisu dobili nikakve informacije o planovima za provođenje energetske tranzicije.

Bunta se boje svi, i lijevo i desno, a neugodnim pitanjem tranzicije se žonglira kao vrućom kockom uglja. A tranzicija je već došla, upozorava Tokić. I desit će se bez obzira na planove i programe.

– Rudnik Kreka do 2023. izgubiće prirodnim odabirom preko 500 radnika. Znači, Rudnik Kreka će ostati na svega 1.500 radnika. Od tih 1.500, ako se ovako nastavi, stihijski, mi svaki gotovo dan imamo odlazak mladih i sposobnih ljudi, zato što je ovo neizvjesno, svaki mjesec, svaki dan je borba za platu, za opstanak radnih mjesta, rudarstvo će samo, ne treba njemu nikakva strategija, ništa, utihnuti ovdje. Otiđite u rudarsku školu i vidite, prošle godine samo šest učenika, i to stipendirali ih, molili, hvatali po selima da dođu da se upišu u tu školu. Nema, ovdje i stanovništvo i rudari znaju da se nema više šta očekivati. Međutim, bolno će biti, upamtite, ja to kažem kao čovjek koji 21 mjesec broji do penzije. Mi ništa u državi nemamo planski, ovdje se sve stihijski pokušava, poentira on.

Stihija u ovom gradu zvuči teško. U njoj odzvanja februar 2014. 

Na izlasku iz Tuzle, prema Živinicama, svraćamo u jednu živopisnu kućicu.

Torta od crnog snijega

– Mi smo kao djeca jeli snijeg koji je jedan dan padao bijel, pa drugi crn, pa opet bijel…i to je na kraju, kad ga prerežeš, bilo kao torta, prisjeća se Senad Isaković Roko dok sjedimo u njegovom radnom prostoru u kojem inače šiša pse, nedaleko od jezera Kop u Šićkom Brodu.

Elektroprivreda BiH je godinama pokušavala osigurati istresanje šljake iz termoelektrane, pune teških metala i kancerogenih čestica,  na ovaj bivši ugljenokop. Roko je kao predstavnik mještana uspio spriječiti katastrofu koja je trebala zadesiti jezero u kojem je akumulirano oko tri miliona kubnih metara pitke vode. 

– Znajući kako izgleda kad ta šljaka dođe u jezero, mi smo bili svjesni da ne samo da će uništiti jezero i njegovu okolinu nego da će se i oko naselja Šićki Brod, Bukinje i ovih podružnica Mehanovići, Plane i Šići, da ćemo mi ostati u jednom paklenom krugu. To govorim zato što su oko naselja već bila stara šljakišta i to je bio jedini dio prostora koji nije bio uništen sagorjelim pepelom iz termoelektrane, objašnjava Roko razmjere izbjegnute ekološke bombe. 

Borba Roka i mještana rezultirala je deklaracijom koju su potpisali predstavnici lokalnih vlasti Lukavca i Tuzle, te kantonalni resorni ministar. Njom je jezero postalo sportsko-rekreacioni centar. Mali korak uz mnogo otpora.  

– Od moje generacije već je mnogo ljudi umrlo zato što to tad već nije bilo u redu. Onda ih je svijet natjerao da ugrade neke filtere koji čas rade, čas ne rade, postrojenja za odsumporavanje nema. Ovdje su rađene analize jaja kod kokoši, sve je to bolesno. I šta? Evo sad znamo da je bolesno, znali smo prije 10 godina da je bolesno, prije 20 i prije 30 da je to bolesno. Šta?! Šta se dešava? Nema pomaka da neko kaže „pa stanite, ljudi“. Ljudi su umrli zbog toga, ogorčeno primjećuje Roko.

Profesorica na Medicinskom fakultetu u Tuzli Nurka Pranjić decenijama se bavi uticajem aerozagađenja na zdravlje svojih sugrađana. 

– Mislim da je Tuzla najzagađenija. Mi šest mjeseci imamo veoma visoke vrijednosti polutanata, čak i smrtne. U decembru i januaru smo znali bilježiti mnogo veće vrijednosti od onih koje su propisane od strane EU. I to ne samo u Tuzli nego i u Živinicama, Lukavcu i drugim okolnim mjestima, navodi Pranjić dobro poznate činjenice. 

A bolesti uzrokovane aerozagađenjem, navodi ona, ne napadaju samo respiratorni sistem, kako smo do sada navikli misliti. 

– Aerozagađenje izaziva bolesti kardiovaskularnog sistema, utiče na razvoj mentalnih bolesti poput depresije, navodi dr. Pranjić. Ovdje smo je morali zaustaviti u nabrajanju i tražiti pojašnjenje. 

– Otrovi koji se nalaze u nanočesticama ustvari su neurotoksini, otrovi nervnog  sistema i otrovi koji utiču na reprodukciju.  Oni izazivaju oksidativni stres, slično kao što Covid-19 izaziva. Tu su i upalne promjene i one djeluju na razvoj hroničnih bolesti. Među njima ima kancerogenika, neki su metali kancerogene materije, neke su organske spaljive supstance kancerogene materije i one mogu pokrenuti bilo koji karcinom, ne samo karcinom pluća, objašnjava. 

Tu se ne završavaju razmjere negativnog uticaja na zdravlje. Praktično, aerozagađenje podstiče razvoj svih zaraznih i nezaraznih bolesti. Uprkos ovim činjenicama, naš zdravstveni sistem još ne poznaje okolišni uzrok kao uzrok bolesti i smrti. 

– Ne samo da pacijent ne misli o tome nego ni zdravstveni radnici ne misle o tome. I koliko god se o tome priča, još uvijek nismo osviješteni toliko da neko pravi uzročno-posljedične veze. Zdravlje mora biti u svakoj politici. Ono je pokazatelj prosperiteta jedne zemlje. Okoliš se nikada ne može posmatrati bez zdravlja, rezolutna je profesorica.

Najslabija karika

– Ugalj nije jedini izvor zagađenja, a mi moramo poraditi na saobraćaju i energetskoj efikasnosti, reći će naši sagovornici. 

Ali ugalj je najslabija karika u lancu opskrbljivanja fosilnim gorivima. Prema posljednjim odlukama globalnih sila, jasno je da će se njegova upotreba ograniči prije nafte i plina,oko kojih su ipak skoncentrisani veća moć i više novca.

Često smo čuli navođenje primjera Poljske, koja godišnje spali trinaest posto svjetske potrošnje uglja. Pa ipak, posljednji izvještaj Bankwatcha potvrđuje da termoelektrane zemalja Zapadnog Balkana ispuštaju dva i po puta više sumpordioksida od termoelektrana u zemljama Evropske unije. Značajno učešće u zagađenju uzima i pet termoelektrana iz Bosne i Hercegovine. 

Mi moramo zadržati energetsku neovisnost, uskliknut će na kraju svi, kada se opet bude vijećalo o Bloku 7. Ali koja će cijena biti te neovisnosti u svijetu koji napušta ugalj?