Majka mladog Farisa Pendeka, 19-godišnjaka ubijenog u Sarajevu prije nekoliko noći je poručila da se nada da će njeno dijete biti posljednja osoba u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini koja je ubijena iz čiste obijesti. Jecaji Erne Pendek, majke shrvane od boli, odjekivali su nebom. Građani okupljeni ispred sarajevske škole, koji su došli na posljednji ispraćaj od Farisa koji sada leži na vječnom počivalištu mezarja Vlakovo kod Sarajeva, nemoćno su gledali slomljenu ženu. Uz nju, i oni su plakali, bojeći se za dane koji dolaze.
I Ana Mrnjavac, majka ubijenog Denisa je prije 16 godina imala istu nadu kao i Erna.
– “Da se moj Denis ne dogodi nikom i nikad više i da svako dijete ima osnovno pravo na život”, kazala je Ana 2008.
Od tada, godinu za godinom, nizala su se ubistva, saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodima. Edita Malkoč, Selma Agić, Jelena Opričić, Azra Spahić, Alma Suljić…
Nakon svakog zločina bombardovani smo izjavama da će ulice biti sigurne, da će broj policajaca biti pojačan. To se i desi, nekoliko dana, i opet sve isto. Dokle više? Dokle će nam bahati i obijesni sijati strah? Dokle ćete davati krila ološima da se slobodno i ponosno šetaju?
Do kada će Sarajevo biti nesiguran grad u kojem će svaki njegov stanovnik svakodnevno strahovati za svoj i život svoje porodice? Kada će sve lošija slika sigurnosne situacije biti popravljena? Do kada će svi vapaji za promjenama Krivičnog zakona biti samo u obliku poziva u pomoć i ništa više?
Javna je tajna da institucije pravde ne rade svoj posao s obzirom da se osobe, koje vrše razna krivična djela, vrlo brzo nađu na slobodi sa uslovnim ili mizernim zatvorskim kaznama.
Iako nadležni tvrde da je Sarajevo bezbjedan grad, sve češći slučajevi nasilništva, razbojništva, krađa, paljenja automobila, aktiviranje eksplozivnih naprava, narušavanje javnog reda i mira te ubistva ukazuju na to da građani glavnog grada BiH konstantno žive u strahu.
Dok nam djecu ubijaju sarajevski ministar policije Admir Katica kao mantru ponavlja da je sigurnosna situacija zadovoljavajuća i pri tome najavljuje olakšice za dobijanje oružja?! Dok nam djecu ubijaju hvali se novim radarima, helikopterima, vozilima…
Traže da se ima povjerenja u njih. Ko će imati povjerenje u organe čiji se čelni ljudi nisu udostojili ni obratiti javnosti već informacije daju na kapaljku (isključivo putem Službe za odnose sa javnošću)?
Oni koji su zaduženi za sigurnost svih nas, vrlo često, kažu da su mediji za sve krivi i da oni siju strah među građanima. Upitana prije nekoliko dana od kolegice novinarke iz Švedske kako su građani u našoj zemlji reagovali na vijest o likvidaciji Šveđanina Harrisa Österdahla, opasnog vođe narkogrupe, od prije nekoliko mjeseci, odgovorih joj da ni po čemu nisam primjetila da je ovaj događaj uveliko uznemirio građane.
Navikli!
Na (ne)sigurnost!
Gledaju da se sklone, ne zamjeranju opasnim momcima, a i ono što vide – ne vide.
Interesovalo ju je i to da li je nakon toga policija pojačala svoje prisustvo u gradu. Odgovorih negacijom. Vanredne okolnosti nisu bile ni likvidacija Šveđanina, pa ni skrivanje opasnih kriminalaca po sarajevskim zgradama. Ni tada ni pomišljali nisu da se organizuje vanredni press na kojem bi se pojavili i kao čelni ljudi policije u Sarajevu poslali poruku građanima da se ne boje za svoju sigurnost.
Kao naivni građanin (i novinar) sam iščekivala da će se to desiti u slučaju ubistva 19-godišnjeg Farisa Pendeka?! Ali nije. Zar ministar Katica i sarajevski policijski komesar Fatmir Hajdarević, čovjek impresivne profesionalne biografije (za kojeg većina građana i ne zna kako izgleda), nije trebao izaći u javnost i poslati poruku kriminalcima, huliganima, nasilnicima, narkodilerima…da će osigurati sigurnost svim građanima?! Da kažu da pravni sistem postoji? Da će građani i njihove porodice biti zaštićeni, te da će ljudi u policijskim uniformama odgovoriti sve težim (i težim) izazovima.
I na koncu, da će prekinuti ovu zlu tišinu nad gradom i da neće zabijati glavu u pijesak!
