Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Afere u vezi sa plagiranju diplomskih i magistarskih radova ili doktorskih disertacija, u kojima su glavni akteri političari i drugi visoki javni službenici, odavno već nisu naročita novost na ovim prostorima. Ipak, stvar je izgleda poprimila i masovnu dimenziju i postala nova popularna poslovna aktivnost.
Dovoljno je samo da na Facebooku ukucate „izrada radova“ i pojavit će vam se doslovno desetine stranica koje nude usluge pisanja maturskih, seminarskih, diplomskih, pa čak i magistarskih radova. Cijene variraju, ali generalno se kreću od 3-5 KM po stranici. Drugim riječima, seminarski rad možete dobiti već za 30, diplomski za 100, a magistarski za nekih 250 KM.
Vjerovatno najsofisticiranija stranica za takve usluge je maturskiradovi.net. Locirana je u Srbiji, no nudi usluge na bosanskom, hrvatskom, srpskom, mađarskom, makedonskom i engleskom jeziku.
PLAGIJARIZMOM SE BAVE I PROFESORI
Već sam pogled na njihovu internet stranicu otkriva da se radi o firmi koja svoj posao shvata ozbiljno. Reklamiraju sve vrste usluga koje nude, daju primjerke svojih radova, kao i upute kako treba da se piše, a imaju čak i svoj forum. Ne kriju ništa osim pojedinačnog identiteta, a na naš upit kratko odgovaraju da nude vrhunsku uslugu i da za njih rade čak i profesori:
„Nudimo uslugu na vrhunskom nivou, jer za nas rade dokazani profesionalci u svojim područjima, vrhunski studenti i profesori. Upravo i zato smo izložili primjere nekih od naših dosadašnjih radova, kako se možete uvjeriti u vrhunsku kvalitetu“, odgovorili su nam.
Druga Facebook stranica je u BiH, brendira se kao NovMa, a njeni vlasnici tvrde da imaju najbolji tim kvalifikovan za pisanje svih vrsta radova, te da iza sebe imaju više od 500 napisanih radova, od čega samo magistarskih više od 40! Kao „studenti“ zainteresirani za saradnju izrazili smo želju da naručimo magistrarski rad, međutim odgovorili su nam – možda i jer smo bili „sumnjivi“ – da zbog ranije preuzetih obaveza nemaju vremena „jer im je kvalitet usluge na prvom mjestu:
„Nažalost, nećemo biti u mogućnosti napisati kvalitetan rad jer imamo dosta radova za privesti kraju, te se ne bismo mogli konkretno bazirati na veliki poduhvat. Bitno je uraditi dobar rad i ostvariti obostrano zadovoljstvo. Ali nažalost trenutno stvarno nemamo vremena“, odgovorili su na naš upit.
Javili smo se se također i Facebook stranici imena „Izrada seminarskih radova, eseja, maturskih radova“. Ovdje se marketingu i brendiranju očito posvećuje daleko manje pažnje, te sve informacije koje se mogu naći su vrste radova koje pišu i kontakt na koji im se možete javiti. Vlasniku stranice smo se obratili s molbom da nam izradi seminarski rad iz predmeta Ekonomska diplomatija na 10-12 stranica. Cijena, prava sitnica, 30 KM, a i usluga je na nivou, iako pismenost nije bila na nivou, što svakako čudi s obzirom čime se „prodavači usluga“ bave.
„Ja ne uzimam pare unaprijed nikad. Kad završim rad javim se, a vi uplatite pare na račun i slikaš mi uplatnicu. Nakon toga ja ti šaljem rad gdje god hoćeš“, odgovoreno nam je.
Nakon toga se predstavljamo i dajemo do znanja da pravimo istraživački rad na ovu temu. Iako u početku pomalo negoduje, ipak pristaje da s nama razgovara o poslu kojim se bavi – pod uslovom anonimnosti. Otkriva da je student završne godine master studija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Pisanje radova mu, tvrdi, dođe kao zahvalna aktivnost da zaradi mjesečni džeparac, ali i stekne potrebno iskustvo.
„Ja sam došao iz Bihaća, živim ovdje s cimerom. Roditelji mi baš nisu imućni, imam neku stipendiju, i pisanje radova sa strane mi dobro dođe da zaradim dovoljno da pokrijem životne troškove. A i pomaže u sticanju iskustva, jer možda ću pokušati nastaviti s akademskom karijerom“.
OPORTUNITETNI TROŠAK
Zanimalo nas je da li zna da tim aktivnostima krši kodeks fakulteta, zbog čega može biti i izbačen, te da u tome šta radi možda čak ima i elemenata krivične odgovornosti, odgovara da ne osjeća nikakvu krivicu:
„Nisam upoznat s kaznama, no ne vidim šta je problem oko toga. Nudim ljudima kvalitetnu i poštenu uslugu koju traže za relativno male pare, a ako oni misle da je to ispravan način da završe fakultet, to je njihov problem“.
Jedan od onih koji misle da je ovakvo ponašanje ispravno je i Dino, student treće godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, koji nas je zamolio da mu ne otkrivamo prezime. Ističe kako često plaća za izradu seminarskih radova i u tome ne vidi ništa loše:
„Previše je gradiva kojima smo zatrpani i zato mi je lakše platiti nekom da mi uradi rad, nego gubiti sate i dane na proučavanje i pisanje nekih stvari koje mislim da mi neće trebati u životu. Riječ je o oportunitetnom trošku, to su nas na fakultetu učiti. Neka bolje organizuju nastavu da učimo ono što nam treba, pa ni studenti neće imati potrebu da se služe tim stvarima“.
Ključno pitanje koje se ovdje postavlja jeste šta nadležne institucije mogu učiniti u suočavanju s ovom pojavom koja sve više uzima maha. Prodekan za nastavu na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Mirza Smajić kaže:
„Postoje programi koje mi kao institucija želimo da nabavimo, još uvijek smo u postupku zbog procesa dobijanja licenci. Kada je u pitanju treći ciklus studija, imamo obavezu da sve radove s fakulteta Univerziteta u Sarajevu, uključujući i FPN, pošaljemo na provjeru i oni prolaze kroz program za plagijarizam i mi dobijemo povratni izvještaj da li je bilo kršenja pravila, da li je bilo izvora koji su možda nelegalni. S druge strane imamo obavezu da naši studenti nakon svakog master rada i doktorata potpisuju izjavu o plagijarizmu, dakle s moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću izjavljuju da su koristili samo izvore koji su dozvoljeni i propisno citirani“.
Foto: Mirza Smajić, prodekan za nastavu na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu
Ipak, kupovina radova nije klasičan slučaj krađe tuđeg intelektualnog vlasništva, te se stoga teže i otkriva. Smajić priznaje da nije u potpunosti upoznat s tim koliko je ova pojava raširena na njegovom fakultetu, te da je u svemu najvažniji individualni odnos profesora sa studentom.
„Ta stvar se tiče prije svega individualnog odnosa profesora i studenta. Do sada smo zbog određenih semianrskih radova pokretali određene disciplinske postupke i to smo okončali u skladu sa važećim pravilnikom koji tu oblast definiše. Vrlo je bitno da profesori dobro poznaju svoje studente, uspostave s njima kvalitetan odnos te da ih mogu motivisati da pošteno i odgovorno ispunjavaju svoje obaveze, ali da budu u stanju i prepoznati je li neki rad po svom stilu i sadržaju djelo određenog studenta“.
Smajić vjeruje da u svemu ima posla i za pravosudne institucije.
„Imate u krivičnom zakonu član ‘povreda autorskih prava’ i tu svakako tužilaštvo i pravosudne institucije igraju značajnu ulogu“, zaključuje on.
KRIVIČNO DJELO DO TRI GODINE ZATVORA
Krivični zakon BiH razmatra i pitanje autorskih prava, a za predstavljanje tuđeg djela kao vlastitog, propisana kazna je do tri godine zatvora.
„Lice koje pod svojim imenom ili pod imenom drugoga, objavi, prikaže, izvede, prenese ili na drugi način saopšti javnosti tuđe djelo koje se u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine smatra autorskim djelom ili dozvoli da se to učini, kazniće novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine“, navedeno je, između ostalog, u ovom zakonu.
Foto: Član zakona koji predviđa do tri godine zatvora za krađu aotorskih prava
No, da bi tužilaštva mogla razmatrati ili procesuirati ovakve slučajeve, najprije trebaju dobiti krivičnu prijavu s materijalom od fakulteta ili prosvjetne inspekcije na osnovu koje mogu utvrditi da li u svemu ima elemenata krivičnog djela.
U Prosvjetnoj inspekciji RS tvrde da su fakulteti ti koji su dužni utvrđivati da li je neki rad plagijat ili ne, i na osnovu toga poništiti sve eventualne titule, zvanja, nagrade ili bodove koje je lice steklo na osnovu takvog rada.
„Zakonom o visokom obrazovanju propisano je da se način i postupak pripreme i odbrane završnog rada uređuje opštim aktom visokoškolske ustanove i mi nismo nadležni za praćenje“, navode iz Prosvjetne inspekcije.
I dok institucije lopticu međusobno prebacuju jedni na druge, čine se da studenti i svi drugi koji pružaju profesionalne usluge pisanja radova za novac nemaju pretjeranog razloga za brigu. Profesorima je, s jedne strane, vrlo teško utvrditi da li je neki student donio tuđi rad ili ne, a saznanja o nepravilnostima i plagijerizmu iz razumljivih razloga ne idu izvan fakultetskih prostorija.
Za to vrijeme mnogi pojedinci u anonimnosti za mali novac drugim studentima pišu radove i omogućavaju im da indirektno kupuju svoje diplome. Upravo ti skromni honorari i svjedoče o vrijednosti na koju je spalo visoko školstvo u današnjoj BiH.
U zemlji u kojoj je danas gotovo svaka opština ima barem jedan fakultet, a diplome se štampaju kao na fabričkoj traci, ne treba pretjerano da čudi što će se mnogi studenti odlučiti da za novac tuđu pamet kupuju kao svoju, kako bi što prije završili fakultet.
