Na stotinu su me puta, zadnjih pet-šest godina pitali zar sam još uvijek tamo gdje jesam? I zar me, zbog poruka koje se u medijima, „domoljubnim“ portalima prije svega, može iščitavati, nije strah – posebice zbog iskustva koje sam doživio 2014. godine.
Iskreno, nikada tom tipu prijetnji „domoljuba“ nisam pridavao bogzna kakvu pažnju. Uvijek sam, naprotiv, smatrao kako su one imanentne kukavicama koje se neukusnim porukama i pod pseudonimima pokušavaju dokazivati kao nacionalni bosovi.
Iskustvo, međutim, banjalučkog kulturologa Srđana Šušnjice upozorava. Priznajem, o neugodnostima koje je ovaj intelektualni opozicionar doživljavao nemam iscrpnijih informacija. Ali, znam da je, kako bi zaštitio obitelj i sebe sama, bio prisiljen napustiti grad u kojem je živio i nestati u nepoznatom pravcu – ali i na neodređeno vrijeme.
U medijima pročitah kako su ga na to prisilila upozorenja da bi mogao doživjeti sudbinu vlastitog oca iz 1992. godine – koji je, prisjetimo se, zbog neslaganja s tadašnjom velikosrpskom ideologijom, fizički eliminiran. Ubijen. A Srđan je, očito, shvatio da između režima kojeg je personificirao Karadžić i ovog Dodikova i nema specijalne razlike. I stoga je, kako bi izbjegao scenarij koji je u smrti odveo mu oca, odlučio privremeno nestati.
Naravno da vladavina straha ostavlja tragove. U RS-u je, primjerice, bukvalno pobrisana opozicija Dodiku. Svi su, drugim riječima, pristali biti pod srpskim šinjelom kojeg je skrojio Mile. Oporba je, s druge strane, eliminirana i u dijelovima Federacije koje pod šapom drži Čović. Jedno vrijeme je, istina, postojao dojam da ona još uvijek postoji. Onog časa, pak, kada je, potpisujući „domoljubni“ sporazum, pred liderom HDZ-a ušima klepnuo i prvi čovjek devedesetke, postalo je jasno da je s lica zemlje zbrisana čak i virtualna opozicija.
Špranca Dodika i Čovića, kako stvari stoje, učinila se bogomdanom i političkom baji kod Bošnjaka u uništavanju oporbe na dijelovima Federacije koje bi, po logici etničkoga ekskluzivizma, pod šapom trebao držati on.
I to je razlog da je činio sve kako bi stranke Bosanskohercegovačkog bloka priveo pod vlastitu komandu – u paketu ili barem neke od njih. Ali kako?
Pričom o ugroženosti države i patriotskom frontu otpora. Ali i, kako bi sve djelovalo još alarmantnije, upiranjem prstom u „kvislinge“ koji mu remete planove. A koji su, koje li slučajnosti, svi odreda Srbi – Peđa Kojović, Saša Magazinović, Žarko Papić. I koji su, razumije se, „eksponenti“ novih Vučićevih velikosrpskih ambicija s ovu stranu Drine.
Na svu sreću, članice bh. bloka nisu, barem zasad, nasjele na „patriotsko“ zastrašivanje. Naprotiv, babinu su sinu uzvratili kako je i zaslužio – da je za ugroženost BiH, glasujući za kandidate HDZ-a i SNSD-a u Domu naroda federalnog i državnog parlamenta, odgovoran sam on. I da spašavanje zemlje znači podjednako otpor prema njemu kao i prema Dodiku i Čoviću.
Što se, pak, bosanskohercegovačkog bloka tiče, poznato je da sam od lokalnih izbora 2016. godine lobirao za formiranje fronta svegrađanskog otpora etnonacionalistima. I za zajednički nastup na parlamentarnim izborima svega što naspram etnomatrica o zbijanju nacionalnih redova zagovara pravo čovjeka na život i na društvo građanskih i ljudskih prava i sloboda.
U vlastitom naumu, priznajem, nisam uspio. Naprotiv, budućnosti običnog čovjeka pretpostavljeni su parcijalni stranački interesi. A to je, više sam nego siguran, uzrokovalo razočarenje vrlo značajnog dijela liberalnog biračkog tijela i odluku da, umjesto da konačno iziđe na izbore i participira u društvenim promjenama, i ovaj put ostane kod kuće.
To, međutim, ne znači da je uništena svaka nada u mogućnost društvenih promjena u budućnosti. Poslijeizborna odluka lidera triju partija građanske provenijencije na zajedničko nastupanje bi mogla biti sjeme fronta svegrađanskog otpora koji, kako već rekoh, godinama i sam prizivam. I utoliko bi Bosanskohercegovački blok, bude li pameti, trebao biti svjetlo na kraju tunela u kojem desetljećima svi zajedno bauljamo.
Stoga i ovu priliku koristim za poziv liderima Socijaldemokratske partije, Demokratske fronte i Naše stranke na razum. Jer, na njima je historijska odgovornost za budućnost BiH. Zbog te odgovornosti moraju zakopati sjekire koje s vremena na vrijeme iz naftalina vade njihovi kantonalni i općinski bogovi. Umjesto toga, umjesto posezanja za sjekirama kako bi se međusobno istrebljivali, i zanemarujući razlike koje postoje, njihova zajednička odgovornosti je upirati u ista kola. Zbog budućnosti zajedničke nam domovine – i svih nas u njoj.
