Autocenzura, potaknuta strahom od tužbi, sve češće oblikuje javni prostor u Bosni i Hercegovini. Iako se nerijetko radi o istinitim informacijama od javnog interesa, novinari i aktivisti odustaju od objave, upozorava poznata hrvatska odvjetnica i stručnjakinja za medijsko pravo Vesna Alaburić. Istovremeno, iz Aarhus centra ističu da u bh. pravosudnom sistemu ne postoji jedinstvena evidencija SLAPP predmeta, što dodatno otežava razumijevanje razmjera problema.
U Bosni i Hercegovini novinari, aktivisti i organizacije civilnog društva suočavaju se sa sve učestalijim SLAPP tužbama, sudskim postupcima kojima moćnici nastoje ugušiti kritiku i javnu raspravu. Nedostatak specifičnih zakonskih mehanizama ostavlja žrtve nezaštićenima i potiče autocenzuru. Iako ni susjedna Hrvatska još uvijek nema usvojen poseban anti-SLAPP zakon, pripremljeni nacrti i radne skupine pokazuju put ka stvaranju zakonske zaštite koja može poslužiti i kao model za BiH.
Autocenzura je nevidljiva prijetnja slobodi
Vesna Alaburić naglašava da SLAPP tužbe nisu specifičnost zemalja jugoistočne Evrope, već fenomen koji postoji i u državama s dugom demokratskom tradicijom.
Kako ističe, pojedinci i institucije koji raspolažu moći i novcem često nastoje kontrolirati sadržaje koji se o njima pojavljuju u javnosti, a tužbe protiv novinara, izdavača i ljudskopravaških aktivista uvijek su poprilično efikasno sredstvo kontrole.
“Ako neke sadržaje ne objavljujete zbog straha od tužbi, a radi se o istinitim informacijama o temi od javnog interesa, tada se radi o pogubnoj autocenzuri, najopasnijem obliku cenzure, koja je u demokratskom društvu nedopustivo, teško kršenje ljudskih prava na slobodu izražavanja”, kaže Alaburić za Inforadar.
Ona podsjeća da je i Evropska unija kroz Anti-SLAPP direktivu ukazala na to da se radi o globalnom problemu. Ideja zaštite od takvih tužbi, napominje, prvobitno je razvijena u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su pojedine savezne države prve donijele posebne anti-SLAPP zakone.
“Direktiva je poticaj da nacionalni zakonodavci u zakone ugrade mehanizme koji će spriječiti, da upotrijebim domaći pojam, obijesno sudovanje. Međutim, pritom treba voditi računa da je i pravo na pristup sudu važna sastavnica ljudskog prava na pravično suđenje. Zato nije nimalo jednostavno dobro zakonom urediti način prepoznavanja očigledno neutemeljenih tužbi i mogućnost ranog odbacivanja tužbe zbog tog razloga, a da se ne povrijedi ljudsko pravo na pristup sudu”, objašnjava Alaburić.
Dodaje da će svaka država to pitanje morati urediti u skladu sa specifičnostima svog pravnog sustava, pa Direktiva po naravi stvari ne može sadržavati konkretna rješenja, istovjetna za sve zemlje EU.
Alaburić napominje da ni u Hrvatskoj još uvijek ne postoji poseban anti-SLAPP zakon, niti takve odredbe u postojećim zakonima, ali i da u našim pravnim sistemima već postoje neka rješenja za koja se u mnogim evropskim zemljama mediji i ljudskopravaški aktivisti trebali izboriti.
Kao primjer navodi pravila o troškovima sudskog postupka. Za razliku od američkog sistema, gdje svaka stranka najčešće snosi vlastite troškove bez obzira na ishod spora, u većini evropskih pravnih sistema troškove postupka snosi strana koja izgubi spor.
“U anti-SLAPP propisima posebna pažnja posvećuje se upravo sudskim troškovima i uvodi se pravilo da tužitelj koji podnese očigledno neosnovanu tužbu snosi troškove protivne strane. U našim procesnim zakonima već sada postoji pravilo da stranka koja izgubi spor snosi troškove protivne stranke. . I pravilo da stranka ima pravo na naknadu troškova razmjerno uspjehu u parnici odvraća tužitelje od enormnih tužbenih zahtjeva, jer je moguće da na troškove protivne stranke potroši više nego što je dobio kao novčanu satisfakciju”, objašnjava Alaburić.
U medijskim sporovima, naglašava, važnu ulogu imaju i međunarodni standardi, uključujući praksu sudova za ljudska prava i sudova demokratskih država.
“Sva pravna načela zaštite slobode izražavanja treba koristiti pred nacionalnim sudovima, uključujući i argumente koji se odnose na SLAPP tužbe. Ne možete zahtijevati od suda rano odbacivanje tužbe kao očigledno neosnovane ako to nije uređeno zakonom, ali možete dokazivati da se radi o SLAPP tužbi, da tužitelj tužbom želi ostvariti neke druge ciljeve, da želi ušutkati novinare i medije”, navodi Alaburić, te zaključuje da ako pravni vacuum u svojoj zemlji možemo popuniti međunarodnim pravom, to svakako moramo učiniti.
SLAPP registar
Dok stručnjaci upozoravaju na pravne posljedice, civilno društvo bilježi konkretne slučajeve SLAPP tužbi. Iz Udruženja Aarhus centar u BiH ističu da njihov SLAPP registar, odnosno Mapa SLAPP-a protiv ekoloških aktivista i aktivistica, pokazuje prepoznatljiv obrazac pritiska. Prema podacima registra, do juna 2025. dokumentovano je 11 tužbi protiv ekoloških aktivista, dok monitoring medijskih i civilnodruštvenih organizacija bilježi ukupno 53 SLAPP tužbe tokom 2023. godine. Važno je naglasiti da taj broj ne potiče iz službenog sudskog registra, budući da u bh. pravosudnom sistemu ne postoji jedinstvena evidencija za SLAPP predmete.
Zbog toga se obim problema prati prije svega kroz registre i monitoring civilnog društva. Prema CASE izvještaju, BiH je u prvom velikom mapiranju slučajeva iz perioda 2010–2021. bila među najpogođenijim evropskim jurisdikcijama po broju evidentiranih SLAPP slučajeva na 100.000 stanovnika. “U regionalnom zagovaranju to se često sažima kao treće mjesto iza Malte i Slovenije”, kaže Azra Šehić-Kustura iz Aarhus centra.
Podsjetimo, Nacrt zakona o građanskoj inicijativi i zaštiti građana i aktivista u Federaciji BiH, pripremljen od strane Aarhus centra, bio je usvojen u Predstavničkom domu 2025. godine, ali je procedura u Domu naroda tada zaustavljena. Tim nacrtom bilo je predviđeno prepoznavanje SLAPP tužbi kao postupaka usmjerenih na zastrašivanje i iscrpljivanje osoba koje djeluju u javnom interesu, kao i mogućnost njihovog odbacivanja zbog nepostojanja pravnog interesa tužioca, uz obavezu da troškove postupka snosi tužitelj.
U Aarhus centru ističu da je najrealniji put da se ovaj nacrt ponovo vrati u zakonodavnu proceduru, kao novi prijedlog zakona ili kao osnova za ciljane izmjene postojećih propisa.
Šta BiH može “prepisati” od Hrvatske
U Hrvatskoj je nedavno u javnom savjetovanju predstavljen nacrt anti-SLAPP zakona, koji predviđa da “sud može rano odbiti SLAPP tužbu kao neosnovanu, čime se tuženicima omogućava zaštita od obijesnog sudovanja i iscrpljivanja”. Iz Aarhus centra napominju da je proces u Hrvatskoj važan jer pokazuje da se pitanje SLAPP tužbi u regionu sve više prevodi iz javne rasprave u konkretna zakonska rješenja, uključujući mehanizme kao što su rano odbacivanje očito neosnovanih tužbi i sankcionisanje zlonamjernih tužitelja.
Ovakva rješenja mogu poslužiti kao model i za BiH, ali uz prilagođavanje domaćem pravnom okviru.
“Posebno su važni elementi kao što su rano prepoznavanje i odbacivanje SLAPP tužbi, prebacivanje troškova postupka na tužitelja kada je riječ o zloupotrebi prava, te dodatne sankcije za zlonamjerne postupke. Upravo su to mehanizmi koji sudovima daju stvaran alat da zaštite novinare, aktiviste i druge osobe koje djeluju u javnom interesu, umjesto da ih dugotrajni postupci iscrpljuju i obeshrabruju”, zaključuju iz Aarhus centra.
