Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Parlamentarni izbori su za nama. Normalno bi, u tjednima pred nama, bilo očekivati konstituiranje nove vlasti. Hoće li se to i dogoditi? E, to se ne zna bez „mudre ciganke“.
Reakcije političkih partija daju naslutiti da je BiH proživjela još jednu izbornu krađu – i to, kako stvari stoje, najbeskrupulozniju nakon rata. U bukvalno svim dijelovima zemlje su, izuzme li se vladajuća etnonacionalistička bulumenta, gotovo pa jednodušni zahtjevi da se netom provedeni izbori ponište. Vladajući su, tvrdi se, koristeći biračke odbore pod vlastitom kontrolom, potpuno izokrenuli na biralištima iskazanu volju građana. A da bi mogli biti u pravu svjedoči i detalj kojeg nitko normalan ne može ignorirati – da su izbori okončani s pola miliona nevažećih listića.
Predsjednik CIK-a uvjerava siroti narod kako u tome nema ničeg neobičnog. K’o biva, među pola miliona nevažećih listića je čak 250.000 onih koji su ostali prazni. Hoće reći, ljudi nisu imali za koga glasovati pa su u glasačke kutije ubacivali prazne papire.
KAKVA JE ULOGA CIK BiH
Što reći na to? Jednostavno, smiješno – i glupo da gluplje ne može biti. Jer, tu vrstu informacije nitko, pa ni predsjednik CIK-a, ne može imati. Na raspolaganju mu je, po onome što znam, informacija o broju nevažećih listića, ne i podatak jesu li listići takvi jer su neispravni, ili zato što uopće nisu popunjeni. Drugim riječima, pokušaj „vrlog“ gospodina da narodu proda „rog pod svijeću“ je i protiv logike i protiv zdrave pameti. I u podtekstu mu je isključivo ambicija da se opravda ono što se opravdati ne može – da je CIK nezavisno tijelo. I da, za razliku od tvrdnji oporbe, nije pod kontrolom etnonacionalističkih političkih moćnika.
Ako je tako, a jeste, vrlo mala je vjerojatnost da provedeni izbori budu i poništeni. Ona je, zapravo, tek teorijska – i izgledna jedino u slučaju snažnog pritiska međunarodnih centara moći. Je li, pak, takav pritisak i realan? Po meni – ne. Jer, međunarodni promatrači su pratili regularnost izbornog procesa između sedam i devetnaest. U vremenu, dakle, kojem se i nema puno čega prigovoriti. Još konkretnije, krađa je, ako se dogodila, rezultat dobro isplanirane ujdurme nakon zatvaranja biračkih mjesta – u vrijeme kad su strani promatrači već spakirali kofere.
Za očekivati je, prema tome, da će izbori i od svijeta biti priznati – i da nam slijede dogovori o formiranju vlasti. A u vezi s njima su, pošteno govoreći, mogući najrazličitiji scenariji.
Vjerovao sam, recimo, da nepoznanica nema jedino u RS – da će tamo na vlasti ostati oni koji su bančili i zadnje četiri godine. Ali, danas ni to nije sigurno. DNS je, da ne duljim, dao do znanja kako neće odustati od premijera entitetske vlade, a Dodiku to nije ni na kraj pameti. Svome koalicijskom partneru on, naprotiv, prijeti kako na sudjelovanje u izvršnoj vlasti računati može jedino ako se oslobodi „mangupa u vlastitim redovima“. Što će biti rezultat takvog međusobnog odmjeravanja? Ne znam. No, bez Pavića, jasno je k’o dan, Dodik nema parlamentarnu većinu – i prisiljen je, ili popustiti njegovim zahtjevima ili još jednom jurišati na „papke“ u Narodnoj skupštini. Pitanje je samo ima li takvih i u novom sastavu entitetskog parlamenta – i može li ovaj put Dodik čak i bez Pavića?
U vezi sa svim ostalim – i razinama vlasti i mogućim kombinacijama – priča je još zamršenija. U Federaciji se, kako stvari stoje, najizglednijim čini da dvije vodeće nacionalne partije formiraju vlast po vertikali – od kantona do države. Problem je, međutim, što same tim kapacitetom ne raspolažu. Potreban im je, dakle, još netko s relativno respektabilnim brojem mandata – a takve će, barem prema prvim reakcijama, teško biti osigurati.
POZIV SDP-a MOGUĆIM PARTNERIMA
Ako bi u takvu igru, hipotetski, ušao SDP, ili eventualno DF – a ovih se dana spekulira i time – vlast bi se mogla konstituirati i brzo i jednostavno. Ako je, pak, po reakcijama s vrhova ovih partija suditi, na njih se ne može računati. DF je takvu mogućnost, ako dobro razumjeh, zbog iskustva iz prethodnog mandata prije koji dan otklonila. Ili još konkretnije, ispostavila uvjete na koje i SDA i HDZ mogu samo vrtjeti glavom. U momentu dok ovaj tekst nastaje, ni trunke nade za dilove s političkim grobarima ove zemlje ostavio nije ni SDP. Jednostavno, čuh iz usta njegova političkog direktora: „Mi s njima, i zbog načina na koji desetljećima pustoše ovu zemlju i zbog krađe na tek okončanim izborima, ne želimo ni pod kojim uvjetima…“
Što će se u takvoj situaciji događati krajnje nezahvalno je prognozirati. Isključiti, među inim, ne treba ni mogućnost da se klatno konstitucije vlasti, iako ona sada djeluje nerealno, moglo pomjeriti prema građansko-nacionalnom bloku u kojem mjesta nema ni za SDA, ni za HDZ. Ta vrsta poziva je, što se kantonalne razine tiče, od lidera SDP-a već odaslana. I osobno mi se čini najpametnijim što stranke građanskoga bloka, potpomognute manjim strankama nacionalnog predznaka, u ovakvom odnosu snaga mogu i moraju učiniti.
Foto: Nermin Nikšić, lider SDP-a (Klix foto)
Kakav će biti odziv na poziv SDP-a – ostaje za vidjeti. Nekoliko manjih stranaka je, pročitah, već potvrdilo svoje sudjelovanje u takvom projektu. Neposredno nakon izbora spremnost za to izrazila je i Naša stranka. Nisam, međutim, siguran da će sve to, barem što se nekih kantona tiče, ići i uz apstinenciju DF-a. Što je s njim?
Sudi li se prema Komšićevim javnim istupima, stranka kojom kormilari za takav scenarij i nije specijalno zagrijana. Ako sam, međutim, lidera DF pogrešno razumio – čemu bi se i sam iskreno radovao – i ako bi tu vrstu suradnje stranke građansko-nacionalnog bloka ostvarile na kantonalnoj razini, tamo gdje je ona moguća, isključiti ne treba ni da im se isti prostor otvori na razini Federacije i na razini države.
Brana tome može biti jedino Dom naroda federalnog parlamenta – hoće li SDA i HDZ u njemu imati kontrolu koja omogućuje i blokade u funkcioniranju Federacije? Dogodi li se to, ostaje mogućnost da se iz čitave priče isključi samo jednu od njih dvije – po svemu sudeći SDA, jer bez nje bi se moglo, puno teže i HDZ, bez kojeg gotovo da i ne bi išlo. Takvu mogućnost, međutim, pita li se mene, ne bih preporučio ni pod koju cijenu – koaliranje s SDA i HDZ jednostavno ne dolazi u obzir, svi ostali mogu biti dio igre – a ako dobro razumjeh, njome nisu oduševljeni ni glavni akteri građanskoga bloka.
Sve u svemu, na razini barem polovice kantona iskombinirani građansko-nacionalni blok ima realne šanse preuzeti odgovornost za njihovo funkcioniranje. Na razini Federacije i države, međutim, one su, mada nisu isključene, puno manje realne. I relativno je izglednije da vlast na tim razinama konstituiraju dvije vodeće etnonacionalističke partije – dakako, uz potporu koju bi od još nekoga dobile ili, eventualno, uz pomoć „papaka“ koje bi utržile.
ČOVIĆEVE OPSTRUKCIJE KAO BUMERANG
No, time se čarobni krug još uvijek ne zatvara. Jer, svoje sudjelovanje u vlasti mogu uvjetovati i HDZ i SDA – pri čemu su mogućnosti prve puno veće. Izetbegovićevi, naime, mogu stvarati probleme jedino Dodiku i ambicijama mu da politiku BiH kreira i preko državnoga parlamenta. Jer, u ovom momentu, ako dobro upratih, SNSD s partnerima – u slučaju da mu u narednom mandatu to bude i DNS – u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine ima sedam zastupnika, stranke Saveza za pobjedu šest. Kome će pripasti onaj četrnaesti teško je reći. Uzme li ga oporba u RS, moglo bi se dogoditi ono što se dogodilo i 2014. godine – da Dodika na razini države opet nema.
Ovaj put, istina, to bi izazvalo puno veće talasanje – od strane Dodika kao člana Predsjedništva prije svega. S druge strane, takvom bi se scenariju, nema dvojbi, usprotivio i HDZ. No on bi mogao blokirati i formiranje federalne vlasti ne udovolji li se njegovim već ranije oblikovanim zahtjevima – u vezi s izmjenama Ustava i Izbornog zakona, ali i u vezi s novom raspodjelom ministarstava, što god mu padne na pamet. A padat će mu, živi bili pa vidjeli, bukvalno svašta.
Doduše, zatezanje u konstituciji vlasti, i njezino odgađanje do u nedogled, bi se Čoviću moglo vratiti kao bumerang – dovesti ga u sukob čak i s partnerom, s kojim zajedničku strategiju razvija već godinama. Zašto? Zato što se, za razliku od lidera HDZ-a, Dodiku žuri formirati državnu vlast. Jer, bez vlasti koju kontrolira otpada i njegov davno osmišljeni program „čišćenja“ svega što mu je na putu – „dovođenje u red“ državnog tužiteljstva i suda, SIPA-e i OSA-e, da ne nabrajam. I to bi mu, htio ili ne, izazivalo nervozu, pa i reakcije koje prema njegovu mostarskom pajtašu ne bi bile ni malo prijateljske.
Foto: Hoće li se lider HDZ-a odlučiti za političku avanturu
U svakom slučaju, priča o ovim parlamentarnim izborima je daleko od toga da se na nju stavi točka. Naprotiv, oni bi mogli biti uzrok još većih sistemskih blokada i još većeg zaostajanja zemlje za njezinim okruženjem, o Evropi da se i ne govori. Ali, s tim će narod morati živjeti. I onaj njegov dio koji je glasovao za nacionaliste, i svi ostali.
Oni, naime, kojima su izborni favoriti bili etnonacionalisti, dobili su baš ono što su tražili. I što se njih tiče, mogu mirno spavati. Pitanje je, međutim, kako će takvo stanje još četiri godine preživjeti svi ostali? Oni kojima je postojeća vlast najbeskrupuloznijom izbornom krađom nametnuta?
Iskreno, i njima je s tim teretom živjeti. Nisu li na to spremni ostaje im samo jedno – pakirati kofere i zdimiti tamo gdje su na stotine tisuća njih već odlepršali. Ili, ne daj Bože, posegnuti za metodama koje baš i ne idu pod ruku s logikom političke demokracije. Za, recimo, nekom vrstom rumunjskog scenarija s konca XX stoljeća. Kojeg, iako ni njega ni njemu slične nikada nisam zagovarao, kao mogućnost također ne treba isključivati.
