Zadnjih nekoliko tjedana su, objektivno, sumorniji, a i više prijeteći nego mnogi nakon okončanja rata. Strah od, recimo, jačanja političke ljevice nagnao je one koji desetljećima vedre i oblače da u njoj još jednom pokušaju izazvati unutarnje talasanje. I najiskrenije, u dobroj mjeri su i uspjeli. Jer, jedan njezin dio je uvlačenjem u vlast i oficijelno neutraliziran. Uškopljen.
Učinjeno je, potom, sve kako bi se destabilizirao i dio lijevog pokreta koji na savijanje kičme pred nacionalistima nije spreman. No, za sada se u tome, sudi li se temeljem odluka zadnjeg Glavnog odbora SDP, nije uspjelo. Pokušaju unutarstranačkog puča, koji je dijelom usmjeravan i iz centrale SDA, SDP je odgovorio jedino kako je i morao – da je stranačkim drugovima, kojima je bila namjenjena uloga dželata, pokazao izlazna vrata.
„BOŠNJAČKA REPREZENTACIJA“
Osam mjeseci nakon izbora je, potom, stvorena još jedna pretpostavka konstituciji vlasti. Nakon srpske i hrvatske je – jezikom Čovića i Dodika, protiv kojeg se, očito, ne bune ni lideri novoobznanjene trojke – formirana konačno i „bošnjačka politička reprezentacija“. Sporazumom, kojeg njezini čelnici potpisaše, narodu se, obećanjima o investicijama i zaštiti države, ponovo baca prašina u oči. Kao, uostalom, i stotine puta do sada.
Zašto su u tu igranku ušli Radončić i Komšić jasno je i ispodprosječnima. Definitivno, ne zbog spašavanja države – za što se obojica kače – nego zbog vlasti i uhljebljivanja kadrova vlastitih partija. Ostaje, međutim, pitanje što je motiv SDA da ide u savez zbog kojeg će dobar dio kolača vlasti i moći izgubiti – a u kojeg baš i nije morala ići?
Posrijedi je, po svemu sudeći, procjena kako se, uz žrtvovanje dijela partijske moći, dobivaju benefiti koji pretežu. U pitanju je, prvo, procjena da se uvlačenjem DF-a i SBB-a u bošnjačkoj javnosti stvara percepcija kako je SDA-u nacionalno jedinstvo u ovom momentu važnije od vlastitih ćarova od vlasti. U pitanju je, potom, uvjerenje da se s SBB u vlasti sutra stječu sve pretpostavke za podjelu odgovornosti zbog promjena Ustava i Izbornog zakona, kojima se ispunjavaju zahtjevi HDZ-a, a na koje je SDA i sama spremna.
Foto: Novouspostavljena “bošnjačka reprezentacija”
Procjena je, još konkretnije, kako se s potporom DF-a tim promjenama ne može računati, ali i kako je guranje u kola tog tipa promjena od strane SBB-a gotovo pa izvjesno. Posrijedi je i uvjerenje kako će DF dobro doći kao brana mogućoj politici Radončića da u vlasti, federalnoj posebice, bude uteg na strani blokada koje bi mogao izazivati HDZ, i to po istom principu, po kojem je to činio i u mandatu još uvijek aktualne vlade Federacije.
U pitanju je, na koncu, procjena da bi SDA, uvlačenjem u priču Komšića i Radončića, zauzvrat mogla povratiti vlast u nekim kantonima – tuzlanskom i, prije svega, sarajevskom čiji je budžet takav da gubitak njegove kontrole, posebice ako ste na nju navikli, izaziva i mučnine i akutnu nesanicu.
Sve to, međutim, ne znači kako je je pitanje konstitucije nove vlasti i definitivno adaktirano. Na razini Federacije razlog tome je uvjet HDZ-a da se, prije nego se vlast formira, usvoje izmjene Izbornog zakona koje, objektivno, znače dodatnu destrukciju i dodatne podjele. Na državnom nivou kočnica novoj vlasti bi, ako dobro razumjeh tek potpisani sporazum „spasitelja države“, trebala biti baš ta „nacionalna reprezentacija“ – jer, u sporazumu piše da nove vlasti nema bez Godišnjega nacionalnog programa za MAP.
DUH MEMORANDUMA 2
Hoće li sve to, opet, biti dodatni motiv za političku radikalizaciju Dodika? Po svemu, moglo bi. Ljudi iz njegova okruženja tvrde da je čovjek i postojećim stanjem bukvalno frustriran. Jer, vrijeme prolazi a šapa nije stavljena ni na jednu bitnu državnu instituciju. No, zadrži li se i postojeća razina radikalizma, kojeg je proizveo taj isti, ne piše nam se dobro.
Bez obzira na frustracije, recimo, Dodik i dalje ponavlja kako je priča o MAP-u mlaćenje prazne slame. Jer, njega niti ima niti će ikada biti. Maksimalno dokle je spreman ići, pročitah, je suradnja s NATO po uzoru na Srbiju, nikako i mogućnost aktiviranja Akcionog plana za člansto u ovom vojno-sigurnosnom savezu. NATO, dakle, definitivno ne.
No, priča o MAP-u u odnosu na sve ostale djeluje gotovo pa benigno. Svako malo, primjerice, trenutačno prvi čovjek zemlje revidira i historiju i ustavnu osnovu države kojoj je na čelu. I nedavno je negirao ustavno-pravni kontinuitet BiH – bez obzira što je on izrijekom apostrofiran i u Ustavu – i ponovo ustvrdio kako je ona tobože nastala voljom dvaju entiteta.
A to, onda – baš kao što piše u još uvijek neobznanjenom Memorandumu 2 SANU-a – podrazumijeva i njihov primat u odnosu na državu, da su elementi faktične državnosti u njima a ne u BiH kao, rekao bi Dodik, državnoj zajednici, mehaničkom spoju čije je i trajanje moguće samo zahvaljujući volji onih koji su ga i omogućili. Dakle, entitetima.
Ta mu je logika – i opet duh Memoranduma 2 – osnov i prijetnji da će, ne konstituira li se na državnoj razini vlast po principu „hitno“, i po njegovim uvjetima, funkcionirati prestati i sama država. Ili, Dodikovim vokabularom, biti će stavljena točka na funkcioniranje državnoga parlamenta, a intenzitet rada će bitno smanjiti i Predsjedništvo zemlje.
To, koje li ironije, zbori čovjek koji se ponosi svojim antifašizmom – i slavljenjem Dana pobjede nad fašizmom. Da je živ i Hitler bi slijegao ramenima – a i priznao kako mu, kad vidi tko sve Dan pobjede slavi, dođe ta to počme činiti i sam. Makijavelistima dodikovske sorte sve to, međutim, nije problem, čak i ako sami sebi skaču u stomak. Da jedan dan zbore jedno, drugi dan i govore i rade sasvim drugo. A u Dodikovu slučaju posrijedi je baš to.
Pogledajte, uostalom, nedavno obilježavanje dana Trećeg pješadijskog puka. Pripadnicima te postrojbe, još u kapacitetu vrhovnog zapovjednika, Dodik izgovara ono za što se u svim pravnim državama završava na istom mjestu. U zatvoru. Da je bila greška odluka o ukidanju Vojske RS-a, da će pripadnici Trećeg pješadijskog puka za slijedeću godišnjicu obući uniforme RS-a, da neće dopustiti formiranje vojne akademije BiH jer ona Srbima, koji svoje časnike žele školovati u Srbiji, i ne treba, nema što nije. A sve to, iskreno govoreći, s antifašizmom ima veze koliko i Marko Kraljević, onaj iz narodnih pjesama, s televizijom..
PREDSJEDAVAJUĆI DODIK ŠTITI INTERESE SRBIJE
Žestina reakcija bi normalne, ako ništa, natjerala na razmišljanje. Uostalom, kaznenu prijavu protiv Dodika podnio je i njegov kolega u Predsjedništvu. Nažalost, Mile se ponaša kao da ništa od navedenog ne razumije. K’o biva, u čemu je problem? Jer, veli, nije on – opet jedna velikosrpska „antifašistička“ – pozvao hrvatske i bošnjačke vojnike da obuku uniforme RS. Hoće reći, eto im pa neka oblače one u kojima su protiv Vojske RS i ratovali. A Srbi će oblačiti odore u kojima su izvojevali svoju državu, RS, ne i onu na čijem je čelu on sam.
Što iza takve retorike stoji? I ima li netko tko je potiče? Izvana? Naravno. O tome svjedoče i dva skorašnja detalja. Prvi je iz Tirane, sa skupa Brdo-Brijuni, s kojeg Dodik – koji je tamo otišao kao prvi čovjek BiH – zajedno sa srbijanskim predsjednikom poručuje kako su u Tirani, i to timski, štitili interese Srbije i RS-a. A interesi BiH, o čijem trošku je u glavni grad Albanije i odletio? Ma, kakva BiH. To mu nikada ni nije bila preokupacija.
Drugi je još alarmantniji. U pitanju je gotovo prijeteća poruka koju s banjalučkog obilježavanja dana Trećeg pješadijskog puka izreče srbijanski ministar obrane. Republika Srpska, priprijeti Vulin, nema svoju vojsku, ali srpski narod ima. Što to znači? Jednostavno, prava gazimestanska, ona od prije tridesetak i više godina.
Kako svemu tome parirati? Jedino funkcioniranjem države. Reagirati bi, hoću reći, morale državne institucije. A što se događa u stvarnosti? Ovo čime javni prostor zagađuje danas, Dodik čini najmanje zadnjih desetak-dvanaest godina. I što bi trebala činiti država? Ništa logičnije do da njezino tužiteljstvo stane u zaštitu ustavnog poretka i zakona.
A što ono čini? Ništa. I tako preko deset godina. Da nije bilo kaznene prijave drugog člana državnoga predsjedništva slijepo i gluho bi ostalo i nakon zahtjeva da se za slijedeću godišnjicu Trećeg pješadijskog puka osiguraju uniforme Vojske RS-a. Ovako, moralo je po dostavljenoj mu prijavi formirati predmet. No, već sada je gotovo pa izvjesno da će na tome i ostati.
REAKTIVIRANJE BONSKIH OVLASTI
I stoga se, samo od sebe, nameće pitanje ima li BiH uopće pravosudnu vertikalu vlasti? Što se mene tiče, definitivno ne. Da nije tako, Dodik bi odavno bio tamo gdje mu mjesto i jeste – u zatvoru. A nije. Zašto? Zato što umjesto pravne vertikale vlasti BiH ima pravosudne centre političke moći nad kojima postoji potpuna politička kontrola. I točka.
Što nam je, onda, činiti? I ima li uopće načina da se bilo što i učini? Što se domaćih kapaciteta tiče, nisam optimista. Svi moji pogledi, i sva moja nadanja su, koliko god to blesavo zvučalo, usmjereni prema centrima svjetske moći – SAD i EU prije svega. A moglo bi biti – na što upućuju i krajnje ozbiljne reakcije na Dodikov najnoviji udar na vlastitu državu iz američke ambasade, OHR-a, Vijeća za implementaciju mira, EUFOR-a – da je i njima jasno kako se, i to pod hitno, ovdje nešto mora činiti.
Na gotovo identičan način mi je, priznajem, zazvučalo i uvjeravanje visokog predstavnika kako se u Vijeću sigurnosti UN-a kod zadnjeg izvještaja o stanju BiH osjećala drugačija atmosfera. Spremnost da se podrži njegov mandat – a i reaktiviraju bonske ovlasti. I kako sve intenzivnije razmišlja da ovdašnjim političarima, a to znači i Dodiku, slijedom te potpore počne diktirati domaće zadaće koje će određivati i njihovu budućnost.
Poruku je, siguran sam, razumio i onaj što vodu najviše muti. I bez obzira na njegove reakcije kako Inzkove prijetnje, one o smjenama posebice, u RS-u neće proći, budite sigurni da o njima on najozbiljnije razmišlja. I zbog njih sve lošije spava.
