Prođe još jedan Dan državnosti. Na tren se činilo da smo centar svijeta. Čestitke od američkoga predsjednika, od britanske kraljice, s gotovo svih strana svijeta. Nešto se, istina, ne sjećam da nam dobre želje poslaše i Putin, Janša, Orban, njima slični – i iz najbližeg okruženja i s drugih svjetskih adresa. No, kome su oni važni? Bez takvih smo, što bi se reklo, mogli i kad je bilo puno teže.
Ali, problem je što se slavilo nije ni na svim bosanskohercegovačkim meridijanima. Naprotiv, za Dodika i njemu odane taj dan je izmišljen kako bi se volja jednih nametala svima ostalima, i konstitutivnima i nekonstitutivnima, drugi ga, opet, ne niječu, ali ni ne izgaraju od želje da ga obilježe kako slične datume obilježava čitav svijet.
Nije da u odnosu na vrijeme dosadašnje nije bilo i promjena. U Banjoj Luci, recimo, Dan državnosti je obilježen kako nikad od rata nije. Zapravo, ignoriraju li se poluprivatne priredbe irelevantnih partijskih družina, obilježen je istinski prvi put.
Istina, ni ovom zgodom iza organizacije slavljeničke fešte nije stajala država nego opet jedna politička partija, SDP, i njegova banjalučka organizacija. No, važnije od toga je da je fešte, i to masovnije nego što je itko očekivao, bilo. I taj podatak, može pričati što je koga volja, ohrabruje. Jer barem petstotinjak Banjalučana i Banjalučanki je otvoreno okrenulo leđa lokalnomu šerifu i svoju ljubav prema domovini iskazalo u najotvorenijoj mogućoj formi.
Dan državnosti, međutim, dođe i prođe, a narodu ostaju stare muke, usto i obnovljeni strahovi hoće li novog rata biti. Zasluge za to pripadaju svima koji nam trideset godina zgađuju volju za životom, zadnjih mjeseci i godina Miloradu Dodiku posebice.
U javnosti su, dojam je, vrlo česte priče o reteriranju na koje su laktaškog satrapa primorali svjetski centri moći. Zaboravlja se, međutim, mantra koju on desetljećima slijedi – sklonost stalnom propitivanju koliko daleko, a da ne izazove za njega neželjenu reakciju svijeta, može ići. I da su povremeni uzmaci sastavni dio njegove logike napredovanja prema cilju koji si je postavio.
Od 2006. godine tu mantru laktaški despot nikada nije napustio. Ali, zato su, sve ove godine, vjerujući da se čovjek promijenio, na nju nasjedali oni čiju je strpljivost testirao – i time omogućavali korak dalje u suludim planovima pomahnitala uma. Koji je, među inim, i zbog takva pristupa svijeta, danas pred vratima onog što je sebi kao cilj i zacrtao.
Je li svijet to konačno i shvatio? Teško je reći. Jer, bez „đavoljih zasluga“ za sve što nam se danas događa nije ni svijet, točnije raznorazni svjetski poklisari koji ovdje, zbog želje da svoje prisustvo prikažu velikim uspjehom nalogodavcima koji ih i financiraju, lobiraju za rješenja o kakvima u vlastitim zemljama ne bi htjeli ni čuti.
Na moment, recimo, ono što neki od centara svjetske moći čine najvećem dijelu obična svijeta ulijeva nadu da bi se stvar mogla pomjeriti s mrtve točke. I da bi za sobom konačno mogli ostaviti i političko talasanje i strahove, ali i one koji ih pokreću. Nadu je, uostalom, potaklo i nedavno zasjedanje Evropskoga parlamenta – i upiranje prstom u Dodika kao uzročnika svega zla koje se nadvilo nad BiH.
Mnogi su, potom, ohrabreni i pismom koje prije koji dan predstavnici četiri najsnažnije grupacije u Evropskomu parlamentu uputiše ministrima Evropske komisije, a kojim, osim što za stanje u BiH optužiše pogrešnu politiku EU, traže uvođenje čvrstih sankcija i Dodiku i drugima u rukovodstvu RS-a koji su odgovorni za kršenje Daytona.
Kakva će sudbina navedenog pisma i u njemu iznesenih zahtjeva biti – znat će se uskoro, navodno za tjedan-dva No, dosta detalja sugerira kako bi velika očekivanja u vezi s njima mogla biti razlog novim razočarenjima. Prisjetimo se, uostalom, nedavne izjave šefa mađarske diplomacije kako su optužbe na račun Dodika neutemeljene, i kako evropskim političarima preporuča da prije orkestriranih prozivki sa srpskim članom Predsjedništva BiH sjednu i razgovaraju kako bi, umjesto nerazumnog istrajavanja na sankcijama, njegove stavove mogli i razumjeti.
Prisjetimo se, potom, i nedavne posjete našoj zemlji komesara EU za proširenje. Koji je, da ne bude zabune, mađarski diplomata od kojega je nerealno očekivati da u ime Evropske komisije gura išta izvan onoga što je zvanična politika zemlje iz koje dolazi. A kad je u pitanju BiH, radi se o politici mađarskog premijera Orbana koja je, kako stvari stoje, iskoordinirana i s Beogradom i s Moskvom, i u konačnici je antibosanskohercegovačka.
Prisjetimo se, u konačnici, i izjava francuskoga predsjednika uoči i tijekom nedavne posjete Hrvatskoj. Osim poruka o BiH kao “tempiranoj bombi ” i zemlji koja se “suočava s problemom džihadista povratnika”, pažnju javnosti je privukla i Macronova izjava o potrebi zajedničkog djelovanja Francuske i Hrvatske u „neophodnoj reformi izbornog zakona u BiH“. Što to znači – ostala je tajna, ali nije nemoguće pretpostaviti da je za kupovinu francuskih borbenih aviona hrvatski premijer kao protuuslugu izborio i francusku potporu Čovićevim rješenjima u reformi izbornoga zakonodavstva.
Kad se, hoću reći, sve navedeno ima na umu, velika očekivanja od EU u stabilizaciji BiH kao države i društva su, narodski kazano, na dugu štapu. Preciznije, i neutemeljena i nerealna. A to znači da se drugačiji, pritisak koji je u funkciji integracije naše zemlje može očekivati jedino od SAD. Upitno je, međutim, hoćemo li i njemu svjedočiti.
Interes je, istina, najmoćnije svjetske sile da zadrži kontrolu nad prostorom jugoistoka Evrope, pa i nad procesima u BiH. No, istina je da su iste ambicije sve vidljivije i u politici Rusije. U prilog tome, uostalom, svjedoče i sve učestalije posjete Vučića i Dodika Moskvi – među njima i ova posljednja. I vrlo upitno je kakav se rasplet može očekivati.
Neki detalji, recimo, upozoravaju da bi Bidenova administracija zarad kontrole regije mogla omekšati dosad neupitne stavove u slučaju BiH. I da bi u ponečemu mogla i popustiti, u vezi s promjenama Izbornog zakona prije svega. U prilog tome, uostalom, svjedoči i nedavna izjava Gabriela Escobara, posebnog američkog izaslanika za zapadni Balkan, kako se Hrvati u BiH moraju osjećati ugodno.
Za mene je, priznajem, nepoznanica što je time i mislio. No, ne treba iznenaditi bude li ta izjava uvod u popuštanje prema zahtjevima kojima se u reformi Izbornoga zakona ne ide u susret ni presudama suda u Strasbourgu, ni vrijednostima zapadnih demokracija, nego se njima BiH vraća u vremena prošlih stoljeća.
U prilog tome, uostalom, svjedoči i nedavno upozorenje američkoga profesora Davida Pettigrewa da bi pristajanje na pritiske i ucjene u reformi izbornoga zakonodavstva dalje destabiliziralo državu i dodatno legitimiralo politiku stvaranja trećeg entiteta, te da se nada kako takvu grešku neće počiniti ni američka administracija ni Palmer kao njezin eksponent u reformi Izbornoga zakona BiH.
U svakom slučaju, borba za zavnobihovsku BiH će odrediti i njezinu budućnost. I ne zanosimo se, zabluda bi bila upiranje pogleda isključivo u svjetske centre moći. Jer, njima su na prvom mjestu njihovi vlastiti, nikako i interesi malih, kakva je i BiH. A to, onda, znači, treba biti zahvalan za svaku pomoć sa strane koja BiH približava društvu evropskih naroda.
No, istodobno je obaveza suprotstaviti se svim rješenjima, i organskim i tehničkim, kojima se, neovisno što je razlog njihovu nuđenju, postojećim utezima o vratu BiH dodaju novi, još veći i još teži.
Jer, za vlastitu sudbinu najodgovorniji nisu drugi nego mi sami. Naprosto, radi se o našim, ne o tuđim životima.
