Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Već neko vrijeme se pitam ima li ovo što radim više smisla? I nije li pametnije da se posvetim drugim stvarima? Odgovora na to, priznajem, još uvijek ni sam nemam. I stoga, dok sam sa sobom ne budem načistu, nastavljam raditi ono što i sve prethodne godine. Pokušati djelovati prosvjetiteljski, koliko god da u tome sve ove godine baš i nisam bio uspješan.
Ovih se dana, naime, i stjecajem okolnosti, nešto detaljnije bavim pitanjima izravnih stranih investicija – i prijemčivošću BiH za strani kapital. I najiskrenije, iako se takav rezultat mogao pretpostaviti, stanjem stvari sam i više nego razočaran. Jer, interes kapitala za neku zemlju, i stranog i domaćega, je samo posljedica ambijenta, političkoga i društvenog, koji u njoj vlada. A da onaj, koji karakterizira BiH, i nije najpoželjniji svjedoči masa detalja.
Nedavno je, počnimo s tim, CIA ažurirala podatke o BiH. I ponovila ono što je u više navrata i do sada konstatirala – da našu zemlju i dalje opterećuje visoka stopa nezaposlenosti, slaba ekonomija i negativna stopa prirodnog priraštaja, da je po bruto društvenom proizvodu tamo gdje i Honduras, Laos, Senegal, da je jedna od glavnih tranzitnih ruta za dopremanje heroina i drugih droga u zapadnu Evropu, da je, da ne nabrajam više, opterećuje problem pranja novca, slabo pravosuđe i korupcija kao stil življenja.
FINSKI PREDSJENDIK I BH POLITIČARI
Pročitah, potom, kako finskom predsjedniku na jednom sajmu knjiga, na koji je kasnio, nije bio problem sjesti na stepenice. Kao što mu nije problem sa službenih putovanja – učinio je to i nakon službene posjete Hrvatskoj – vraćati se doma niskotarifnim aviokompanijama, pa čak i u njima sjediti u ekonomskoj klasi zrakoplova.
Jesu li, međutim, na takvu skromnost u trošenju novca poreskih obveznika spremni političari u BiH? Nedaj Bože. Za razliku od skromnog Finca oni novce svojih građana krčme nemilice. Negdje pročitah kako je, ako se dobro sjećam, odlukom kolegija Zastupničkoga doma državnoga parlamenta ili Vijeća ministara, ni sam nisam siguran, odlučeno da se državnim bogovima, putuju li avionom, mora osigurati biznis klasa – i na destinaciji na koju putuju hotel s pet zvjezdica. Iako za to, u usporedbi s finskim predsjednikom, i obzirom na standard vlastite zemlje, nemaju ni jedan razlog koji „pije vode“.
Umjesto, da skratim, zajedničkog „upiranja u kola“ kako bi se BiH prikazalo bogomdanom za ulaganje kapitala, ovdje se čini sve kako bi se i ono malo za investiranje zainteresiranih od početnih im namjera odvratilo. Neće, biti ću još izravniji, kapital tamo gdje se ne zna tko pije, a tko plaća. A u ovoj zemlji, pošteno govoreći, stanje je baš takvo. U prilog tome, uostalom, svjedoči i sve ono što se događa nakon nedavnih parlamentarnih izbora.
Ako je, još konkretnije, tko i pomislio kako bi se s nacionalnim puškaranjem i sijanjem mržnje moglo stati – jer, sada su i više no planirano ostvareni ciljevi koje su zaoštrenom retorikom u izbornoj godini etnonacionalisti priželjkivali – grdno se prevario. Jer, poslijeizborni etnopolitički jed ne gubi ni trunke na svojoj žestini.
Foto: Komšićeva pobjeda izborena po istom zakonu kao i Čovićeva prije četiri godine
Pogledajte, uostalom, smišljeno isfabricirani „slučaj Komšić“. Zaludu što svijet u pobjedi prvaka DF-a ne vidi ničeg spornog. I što mu je ona, narodski kazano, čista k’o suza. Čovićevim jezikom, i legalna i legitimna. Baš to se moglo čuti s raznih svjetskih adresa – iz ambasada najmoćnijih zemalja, EU, OHR-a i OESS-a. Jer, izborena je po istom zakonu po kojemu je u predsjedničku fotelju prije četiri godine sjeo i lider HDZ-a. I tada mu zakon kojeg danas osporava – pa ni legalitet i legitimitet koji na njemu počivaju – nije bio problem.
Kakve, međutim, koristi od svega toga. Jer ovdje, pita li se HDZ-a – zaludu što je biran po istom zakonu kao i Čović prije četiri godine – Komšić nije ni legalan ni legitiman. Niti je, zamislite logike, njegov izbor zakonit. Naprotiv, mjeri li se kantarom lidera HDZ-a, tim izborom je „ugrožen čitav narod“. Zapravo, pita li se njega, Komšić je samo „marioneta i pogodan alatić u rukama radikalne bošnjačke politike“ – i sukladno tome njegov je izbor najzorniji dokaz neravnopravnosti i najgrublje majorizacije Hrvata.
SPRDNJA S NACIONALNOM PRIPADNOŠĆU
Istodobno, međutim, lider HDZ-a čini sve kako bi dio istine, pa i u vezi s najnovijim izborom člana Predsjedništva iz reda Hrvata, ostao nerasvijetljen. Zašto? Zato što će, sazna li se ona, biti jasno da je on zadnji koji o legalitetu i legitimitetu ima pravo zboriti. Ako je, naime, kako on tvrdi, Komšić u Predsjedništvo došao glasovima nehrvata, zar narod ne treba znati i još jedan „detaljčić“ – da te glasove nije dobio i u Grahovu, Drvaru, Glamoču. A netko ih je dobio. Tamo su, zna to i Čović, otišli u drugu, njegovu korpu, u kojoj je završio dobar dio nehrvatskih glasova i u Mostaru i još ponegdje. A sve to, promatrano iz pozicije Čovićeva shvaćanja legitimiteta, opravdanim nameće i pitanje što je s njegovim vlastitim legitimitetom? Zar i on, po logici kojom šamara Komšića, da je izabran dakako, ne bi bio i nelegalan i nelegitiman? Ili se, ono što se odnosi na ostatak svijeta, ne odnosi i na njega sama?
Prije će biti da je u pitanju ovo drugo. Zašto? Zato što pred legitimitetom, ako je računica vlastite interesne grupe po srijedi, lider HDZ-a i inače znade zažmiriti. Nije to učinio samo u odnosu na izbornu potporu koju je sam u, ponavljam, Grahovu, Drvaru, Glamoču, drugdje – dobio. Činio je isto i zbog drugih kalkulacija u strukturiranju vlasti. Zar o tome ne svjedoči i gotovo pa nušićevska sprdnja s nacionalnom pripadnošću nekih od zastupnika u federalnom parlamentu s liste HDZ-a? Koji za sebe i danas tvrde da svaki dan kao Hrvati zanoće i da se takvi svako jutro probude – i sve to usprkos činjenicama, koje jednom od njih u brk skresa i CIK, da se prema izjavi koju je potpisao izjasnio Srbinom.
Nije, potom, lideru HDZ-a ni na kraj pameti bilo da razumijevanje pokaže barem prema Hrvatima koji su na izborima dobili povjerenje. Naprotiv, učinio je sve kako bi ih, ne ljube li ruke njemu, eliminirao nakon izborne noći. I to krajnje nemoralnim trikovima, koji s famoznim legalitetom i legitimitetom nemaju veze. Tko ne vjeruje neka se informira o onome što se događalo u Posavini, Livnu, nekim dijelovima Zeničko-dobojskog kantona – i sve o čemu zborim će biti jasno. Nedostatak potpore među biračima nadomještan je namještaljkama preko dopisnih glasova iz inozemstva. K’o biva, radi interesa Hrvata. Ajme i Hrvatima.
ČOVIĆ PRIJETI, DODIK NAJAVLJUJE
Zaboravimo, međutim, tu vrstu igranki – onih s krvnim zrncima kako bi se ostvario veći utjecaj u vlasti posebice. Vratimo se Čovićevu poslijeizbornom riganju bijesa zbog doživljenog poraza. Samo po sebi to, doduše, i nije problem. Narod bi rekao, tko gubi ima se pravo buniti. No, problem jesu ultimatumi kako nove vlasti nema bez izmjena Izbornog zakona po mjerilima koje je sam odredio.
I ne samo da nema nove. U stilu pobješnjelog Maxa on već danas čini sve kako bi, opstrukcijom funkcioniranja Vijeća ministara, zemlja ostala bez vlasti uopće. I kako bi klizila prema onome što je sam najavio – „krizi koja može imati nesagledive razmjere“.
Mogu li lidera HDZ-a od suludih ideja odvratiti svjetski centri moći? Ako je po najnovijem mu gardu suditi – teško. Zapravo, posrijedi bi moglo biti nešto sasvim drugo – da je čovjek leđa odlučio najotvorenije okrenuti onima u koje se godinama zaklinjao, EU i SAD, i ruku partnerstva u najogoljelijoj formi ispružiti prema sasvim drugoj strani svijeta. Prema Moskvi. Kako drugačije shvatiti poruku mu međunarodnim institucijama da se ne petljaju u BiH? Jer, veli, ona ima svoje mehanizme kojima štiti ustavnost i zakonitost – i nisu joj potrebni strani tutori koji su kumovali i izboru Željka Komšića – a koji i danas, pritiscima na CIK, ponovo biraju koga će imati za partnere, a koga ne.
Foto: Čović i Dodik “na glasu” kao Putinovi igrači na Balkanu
Zar to nije bukvalno prepisana logika koju godinama prema EU i SAD primjenjuje i Milorad Dodik – koji je, kako bi sačuvao vlastitu kožu, odavna prigrlio Putina kao svoga strateškog saveznika? I koji danas tako svesrdno gura u nasukani Čovićev politički brod kako bi ovaj završio na istoj adresi strateškog partnerstva kao i on. U prilog tome, uostalom, svjedoče i prijetnje mu na račun suradnika u državnomu Predsjedništvu. Tamo, poruči neki dan, ne želi surađivati ni s Komšićem, ni sa Džaferovićem, jer su u pohodima na zapadne granice velike Srbije bili na drugoj strani – a s takvima ne želi bukvalno ništa, kamo li zajedno kovati državne planove.
Prevedeno na razumljiviji jezik, učiniti će Dodik sve kako bi, ako ne u potpunosti eliminirao, onda barem značajno umanjio snagu Predsjedništva kao kolektivnog šefa zemlje. Ili njegovim jezikom, ultimativno će zahtijevati promjenu poslovnika o radu te institucije – a unošenje čega će u novi poslovnik tražiti sam Bog zna.
Za sada je do znanja dao da će na dnevnom redu biti demilitarizacija zemlje jer je ulaganje u vojsku, kaže, bacanje novca. Zaludu što u vojno jačanje novac puno više „bacaju“ bosanskohercegovački susjedi. Kako u tim uvjetima shvatiti najavu upiranja u kola demilitarizacije? Što se mene tiče, kao stvaranje pretpostavki za nove pohode na putu ideje o svim Srbima u jednoj državi?
Bilo kako bilo, ono što nam vladajuća klasa, Dodik i Čović posebice, nagovještava u prvim poslijeizbornim tjednima nije ohrabrujuće – ni za procese koji bi mogli obilježiti bližu budućnost odnosa u BiH, ni za nadu kako bi razumijevanje za naše muke konačno mogao imati i strani kapital. I kako bi ovamo mogao pohrliti usprkos svemu. I s tim nam je slijedećih godina, bilo nam pravo ili krivo, živjeti.
