Čoviću i njegovim jurišnicima se, kako stvari stoje, kontrola političkih procesa sve očiglednije otima iz ruku. Učinili su sve da vlastitog poglavnika zadrže na vrhu piramide političke moći – na čelu kolektivnog šefa s kojega bi, u paru s njegovim banjalučkim pajtašom, mogao još snažnije udarati po vlastitoj zemlji i njezinoj budućnosti. Na njihovu žalost – nije išlo. I zato su učinili ono što im je jedino preostalo.
Da izabranog člana Predsjedništva iz reda Hrvata proglase nelegitimnim – i da nebulozu, pred kojom se u svijetu normalnih samo sliježe ramenima, brane floskulama kako on, zaludu što je biran i po Ustavu i po zakonu, nije izabran glasovima vlastita naroda. Da je, naprotiv, tom istom narodu nametnut voljom, i za interes drugog dakako.
Učinili su, potom, sve da onemoguće i najnovije promjene u susjednoj državi. Da spriječe volju njezinih građana koji u njoj žive, rade i plaćaju porez – ne onih koji bi im, kao vlasnici hrvatskih putovnica, sa strane, iz BiH posebice, utvrđivali pravila igre u vlastitoj kući – u izboru novog prvog čovjeka njihove zemlje, predsjednika Hrvatske, i da im nametnu rješenje koje jamči nastavak upiranja u kola političkog talasanja ovdje, u BiH. I u kola još koječega, dakako.
Ali, opet nije išlo. Zaludu sve ujdurme, koje su ovdje činjene, i izravni su udar na pravni poredak zapadnih susjeda, a kojih je u pograničnim dijelovima, u Hercegovini i Posavini posebice, do mile volje bilo. Zaludu i sva ta motivacija domaćeg biračkog tijela, čak i, kako se moglo čuti, plaćanje glasa Konzumovim kuponima u vrijednosti od 500 kuna. I u konačnici, što je i sam lider HDZ-a BiH priznao, organiziranje autobusnog prijevoza kako bi se na birališta omogućio što masovniji izlazak sirota svijeta s hrvatskim dokumentima.
Sve to, dakle, nije pomoglo. No, što sada? Društvene su mreže zatrpane nušićevskom satirom. Da je poraz na hrvatskim predsjedničkim izborima najzorniji dokaz o planetarnoj uroti protiv bosanskohercegovačkih Hrvata. Da bi Milanović, baš kao prije godinu i nešto Komšić, mogao biti proglašen nelegitimnim jer je, eto, izabran protiv volje Čovićevih Hrvata s ovu stranu državne međe – njih tridesetak tisuća od 300.000 i više, koliko ih u BiH još uvijek ima. Da bi zbog svega toga Milanović poput Komšića mogao biti proglašen personom non grata svugdje gdje je Čović stavio svoju šapu, jer je zbog njegove pobjede jedan narod doveden u situaciju da ima čak dvije države, a ni jednog predsjednika. I sve u tom stilu.
Prve reakcije, doduše, ne sugeriraju da bi se nušićevska podbadanja s društvenih mreža mogla i ostvariti. Jer, lider HDZ-a je – nakon što je, kažu među prvima, vlastitim glasom podržao svoju predsjednicu, a potom i druge redom u kolonama na birališta tjerao – među prvima i novom predsjedniku čestitao. I to, u odvojenim čestitkama on i HDZ mu.
Uz iskazano očekivanje, dakako, da će i novi predsjednik, poput uvažene gospođe, gurati u kola njegova destruiranja države, u kola, dakle, koja još uvijek prijete njezinoj budućnosti.
Hoće li se to i dogoditi? Sačekajmo. Ako je, pak, po reakciji jednog od najbližih Milanovićevih suradnika suditi, Čović bi zbog predizbornih procjena, a onda i radnji koje su njihov rezultat, mogao i žaliti. Jer, iz Zagreba mu je poručeno, mogao je ispasti velik ali se u čitavoj toj priči malo preračunao. A to bi, onda, moglo značiti i da bi mu za to mogao biti ispostavljen ni malo ugodan račun. Kakav i koliki, ne znam. Ali, da bi on, kakav god i koliki god da je, mogao lidera HDZ-a dodatno osjedjeti, mogao bi.
Apstrahirajmo, međutim, prvog bh. hadezeovca i njegove kalkulacije i vratimo se mogućim učincima predsjedničkih izbora kod zapadnih susjeda. A oni bi, iskreno, mogli proizvesti višestruke posljedice – u Hrvatskoj, ali i u njezinim odnosima sa susjedima, s BiH posebice.
Što se Hrvatske tiče, učinci predsjedničkih izbora bi se mogli manifestirati u barem dvije sfere. Jedna je markirana već u izbornoj noći. To se zgodom, naime, dalo čuti kako je potrebno hitno unutarstranačko preispitivanje politike HDZ-a. A to bi, objektivno, mogla biti i najava obračuna kojeg ova stranka, iz pozicije logičke analize, gotovo pa ne može izbjeći. Jer, ona se ni do danas nije uspjela transformirati iz pokreta u partiju.
A posljedica toga je da se u HDZ-u sve jasnije ocrtavaju dvije političke filozofije – jedna narodnosna, evropska, druga radikalno desna i prepoznatljivo nacionalistička. Koegzistencija među njima je, reklo bi se, neprirodna – i, objektivno, teško moguća. I utoliko je čudo da među njima nije puklo i o prije.
A dogodi li se to u vremenu pred nama, to neće biti detalj koji bi ikoga mogao iznenaditi. Pitanje je, zapravo, tek forme koju bi takvo pucanje moglo imati. Odnosno, hoće li ono rezultirati novom političkom partijom ili, eventualno, novim uzmicanje stranačkih gubitnika, tko god u toj poziciji sutra bio? A to nije scenarij koji je političkim uhljebima, vide li da bi mogli izvući deblji kraj, stran. Naprotiv.
S druge strane, predsjednički izbori bi mogli značiti i najavu smjene u vlasti zapadnih susjeda. Izbori za Evropski parlament, sada i za predsjednika države, mogućnost takve smjene poprilično jasno signaliziraju. Hoće li, međutim, do nje i doći? Ostaje za vidjeti. Dogodi li se, pak, smjena, sa sigurnošću će se može reći da je Hrvatska definitivno pregrmjela fazu tranzicije iz političkog monizma u ambijent višestranačke demokracije.
Najzad, predsjednički izbori bi mogli značiti i naznaku promjena u odnosima Hrvatske sa susjedima. Oni sa Srbijom bi, po svemu sudeći, i dalje mogli imati obilježja povremene turbulentnosti. S Crnom Gorom je, međutim, priča puno optimističnija. Zapravo, zaokret u odnosima s njom je, i to više nego eksplicitno, već najavljen u predizbornim nastupima novog hrvatskog predsjednika.
Ostaje, dakako, pitanje što će se događati s BiH? Odgovor na to pitanje u ovom momentu nemamo. S bosanskohercegovačke strane su, što se prvih reakcija tiče, signali ohrabrujući. Čestitke i pozivi na novi početak su, ako dobro upratih, odaslani iz ureda svih članova Predsjedništva. Na kakav će feedback oni i naići – ostaje za vidjeti.
Za nadati se, dakako, da bi od Milanovića mogle doći poruke ohrabrenja. Spremnost za rješavanje svih otvorenih pitanja u dobroj vjeri i bez uvjetovanja bilo koje vrste. Spremnost, dakle, na građenje odnosa između dobrih susjeda.
Ali, isključiti ne treba ni signale sasvim drugačije naravi. Da se, među inim, za odnose dobrosusjedstva traži koješta – reforma, primjerice, ustavnog, političkog i društvenog sistema BiH prema rješenjima koja se na hrvatske političke stolove serviraju iz bosanskohercegovačkih stranačkih kuhinja, onih pod kontrolom Čovića i HDZ-a prije svega.
Dogodi li se to, na drugačije, dobrosusjedske odnose između dviju zemalja će se morati čekati još neko vrijeme – a to cijenu ispostaviti neće samo jednoj.
Naprotiv, ceh će plaćati obje. I države i njezini građani. I u tom slučaju razloga za veliko slavlje neće biti ni s jedne, ni s druge strane državne međe. I, ruku na srce, ako bi ih i bilo, bili bi vrlo rijetki. Razloga za zadovoljstvo bi u tom slučaju, još konkretnije, mogli imati tek neki među onima koji su zadnjih 30 godina siroti svijet dodatno osiromašivali – s onu, još puno više s ovu stranu državne međe.
