Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Negdje, više ni sam ne znam gdje, naletjeh na intervju Zlatka Dizdarevića, bivšeg diplomate, u kojem pročitah i ono čemu sam svakodnevno i sam u prilici svjedočiti. Ugledni diplomata, danas prepoznatljivi analitičar domaće i svjetske političke zbilje, tvrdi kako BiH od 2005. godine istinski ni ne postoji kao država.
Da, naprotiv, na njezinu prostoru djeluju tri politička kartela, koje vode etnomafije. A one planski proizvode međunacionalnu mržnju i animozitete kao instrumente preko kojih se najjednostavnije održavaju na vlasti – ali i kao branu normalnoj državi, u uvjetima čijeg djelovanja njihova jedina budućnost postaje zatvor. I zato je, tvrdi, neuspjela, nefunkcionirajuća, promašena država zajednički politički projekt triju bosanskohercegovačkih etnomafija.
S Dizdarevićem se, dakako, uopće nije problem složiti. Uostalom, napravi li se iole sistematičnija retrospektiva prethodnih desetak godina, zadnjih nekoliko posebice, dokaza za njegove teze ne nedostaje ni u jednom danu. Pogledajte samo cirkus u vezi s Pelješkim mostom – i proizvođenje političko-diplomatske netrpeljivosti zbog njega.
BRUXELLES I PELJEŠKI MOST
Teško mi je, priznajem, govoriti jesu li razlozi za najnovije zaoštravanje sa zapadnim susjedima i utemeljeni. No, stoji da se na žaoke iz BiH u Evropi specijalno ne uzbuđuju. A to bi, opet, moglo značiti da za aktualno političko puškaranje u vezi s Pelješkim mostom u Bruxellesu baš i nema razumijevanja. Da tamošnja administracija, naprotiv, i sama vjeruje kako razlozi za talasanje u vezi s njim nisu u faktima nego u političko-stranačkim ujdurmama. I da se zbog toga u lokalnu priču o njegovoj gradnji ni ne treba uključivati.
Taj detalj, međutim, za ono što želim reći nije i najvažniji. Puno važnije je, naprotiv, nešto drugo – da odnos prema Pelješkomu mostu, a on nije i jedini, pokazuje kako ovdje uopće ne stanuje država. Ili još konkretnije, ni traga politici za koju se može reći kako je, pa kakva god da jeste, državna. Ali, zato se svakodnevno može svjedočiti partijskim, i to partijskim etnopolitikama koje nastupaju kao državne.
Pogledajte uostalom. Jedan član kolektivnog šefa države, u konkretnom slučaju lider SDA, u najavi početka gradnje objekta kojim se spaja hrvatski državni teritorij, prepoznaje „flagrantno ugrožavanje suverenog prava BiH na pristup otvorenom moru“, a prvi čovjek Vijeća ministara, koji dolazi iz iste partijske družine, zbog dobrosusjedskih odnosa poziva hrvatskoga premijera da gradnju navedenog objekta pod hitno obustavi.
Na prvi mah, reklo bi se, ništa posebno. Međudržavna komunikacija koja upućuje na probleme u međusobnim odnosima dviju suverenih država.
Problem je, međutim, što je za drugog člana kolektivnog šefa zemlje, u ovom slučaju lidera HDZ-a, početak gradnje Pelješkoga mosta povod čestitkama zapadnim susjedima na poduhvatu kojim se konačno spaja hrvatski sjever i jug – uz dodatak, da ne zaboravim, kako je on u interesu čak i čitave BiH – a član njegove partije, koji je i dopredsjednik državne vlade, u odvojenom pismu premijeru zapadnih susjeda zahtjev predsjedavajućeg Vijeća ministara označava njegovim osobnim, nikako i stavom vrha državne izvršne vlasti.
Zašto ove detalje potenciram? Jer oni na najzorniji način potvrđuju već apostrofiranu tezu kako ovdje nema države – i kako su njezinu ulogu na sebe preuzeli etnopolitički karteli. No, ni pol muke da je Pelješki most i jedini primjer koji to potvrđuje. Nažalost, njemu sličnih je na svakom koraku. Lider SNSD-a, recimo, gotovo svakodnevno prijeti da će, dođe li u Predsjedništvo zemlje, definitivno stati na kraj pokušajima pretvaranja BiH u državu. Da će joj uzeti nadležnosti iz područja sigurnosti, pravosuđa, obrane, obavještajnih službi, prikupljanja poreza – i ingerencije nad njima vratiti entitetima kao stvarnim nositeljima državnoga suvereniteta.
KOCKAR MILE DODIK
I da će ga, svi koji mu današnje izjave doživljavaju predizbornim spinovima, ozbiljno početi shvaćati već nakon prve sjednice kolektivnog šefa u novom sazivu. Koje će, upozorava, biti jedino bude li iza njega zastave RS. Jer, RS je njegova država, i njezina je zastava ona koju priznaje – ne daj Bože i ona koju su mu nametnuli drugi, za koju nije glasovao i koja mu ništa ni ne znači.
Da Dodik ne priznaje državu, na čijem vrhu bi se, koliko sutra, i sam mogao naći, potvrđuju i njegove prijetnje onim što bi RS, dođe li do uključivanja Kosova u UN i druge međunarodne institucije, mogla poduzeti. Ukratko, bude li se pitalo njega, i sama će inzistirati na utvrđivanju svoga državnog statusa – i tražiti za sebe stolicu u UN-u jer bi joj kosovski presedan na to dao pravo.
Pri tome, dakako, čovjek ne mari ni za što ako je u sukobu s njegovim planovima. Ne zanimaju ga, recimo, činjenice kakva je, među inim, i ona u vezi s ustavnom pozicijom RS – koja je, da ne zaboravim, radikalno drugačija u odnosu na onu kosovsku. Jer, RS je entitet koji po Daytonskom sporazumu i njegovu Aneksu 4 nema prava na otcjepljenje. A iza Daytonskoga sporazuma stoje centri svjetske moći, pa i Moskva na koju Dodik igra – i nerealno je očekivati da bi za ljubav njemu mogli odustati od elementarnih principa međunarodnoga prava.
Ne zanimaju ga, potom, ni otvorene kritike i prozivke iz svijeta. A one su gotovo svakodnevne. U vrlo otvorenoj formi je, recimo, nedavno označen kamenom smutnje u vezi s izmjenama kaznenog zakona – u vezi s čim, usput, nije zaobiđen ni njegov mostarski „suborac“ – i opredjeljenjem za obračun s organiziranim kriminalom i korupcijom, ali i terorizmom i drugim oblicima teškog kriminala.
U još otvorenijoj formi je, potom, dobio po prstima i u vezi s najavama akcija RS u slučaju razumijevanja svijeta za zahtjeve Kosova. Paralele s Kosovom su, uzvratiše mu, isključivo plod njegove mašte jer je BiH bila suverena i međunarodno priznata i prije Daytonskog sporazuma – a postojanje dvaju entiteta je u potpunosti ovisno o postojanju BiH – i njezinom će suverenitetu i teritorijalnom integritetu, koji su zajamčeni sporazumom iz Daytona, svijet ostati posvećen i u budućnosti.
OBRAČUN S ETNOKARTELIMA
Sve to, međutim, ne obeshrabruje banjalučkog kockara. Dapače, zaštićen Moskvom on uzvraća istom mjerom – prijetnjama kako će onemogućiti BiH na evropskomu putu. Jer, veli, čemu trka za asocijacijama koje su i same u krizi. A EU je, pita li se njega, baš u takvom stanju – i sve više je onih koji je, tvrdi, žele napustiti. Zbog čega je, podučava nas ovih dana, sve upitnije hoće li je za, recimo, 10 godina uopće i biti.
Prema tome, za Dizdarevićeve teze dokaze ne treba tražiti u vremenu od 2005. godine, u prošlosti i inače. Oni su, naprotiv, dio vlastite nam svakodnevice. BiH je, hoću reći, doista slučaj kakav se rijetko može sresti. Nije, naime, sporno da je mafija planetarno zlo – i da s njom posla imaju i najrazvijenije i najdemokratskije zemlje svijeta. I Amerika i Njemačka i sve ostale. Ali, na prste jedne ruke je moguće pobrojati one u kojima mafija ima povlašteni status. Svugdje je, naprotiv, gdje manje gdje više uspješno, ona pod udarom države i njezinih institucija.
U BiH, međutim, mafija je zarobila državu, njome upravlja, ne dopušta joj da profunkcionira. I takva država, zarobljena, nefunkcionirajuća, je njezin strateški projekt, zbog kojega je spremna učiniti sve.
A najefikasniji način da je u takvom, statusu nefunkcionalnosti drži je, barem što se ove zemlje tiče, igra na kartu nacionalnoga – nacionalnih interesa, nacionalne ugroženosti, nacionalnog zbijanja redova oko stožernih partija i njihovih vođa i sve u tom duhu. Igra koja obična čovjeka najjednostavnije na neograničen rok drži u stanju zaglupljenosti i spremnosti na trpljenje, a mafijaškim etnokartelima stvara obrambeni mehanizam od opasnosti koje se s funkcionirajućom državom nadvijaju nad njihovim vlastitim plećima.
Ima li takvoj igri, i takvom stanju uopće kraja? Uvijek sam bio optimista. I danas sam. Želim vjerovati da svijest o tome ulazi i u bosanskohercegovačke domove. I da vrijeme etnozaglupljivanja odbrojava svoje zadnje dane. Da će se to pokazati možda već i početkom listopada. Da će tada definitivno biti stvoreni preduvjeti za obračun s mafijaškim etnokartelima.
Obračun zbog kojega će dio mafijaških „perjanica“ spas tražiti u bjekstvu – koje, doduše, više nije tako sigurna zaštita kao četrdesetih godina prošlog stoljeća – a dio će ih završiti tamo gdje takvi završavaju svugdje u svijetu. U zatvoru.
Želim vjerovati – i gušt mi je za taj dan živjeti.
