Iza BiH je još jedan 9. siječanj. I na prvu, ništa novo. Još jedna tura srbovanja, u kojoj je i 9. siječnja i dan ranije, na svečanoj akademiji, prednjačio prvi čovjek RS-a, kako bi siroti narod po tko zna koji put zaboravio na prazne želuce. Kad se, međutim, stvari detaljnije poslože, novina je ipak bilo.
Novina je, recimo, da su ovaj put trube i oklopna vozila prijetili iz neposredne blizine glavnog grada. I slali poruku kako bi, koliko sutra, umjesto u Lukavici – ili Istočnom Sarajevu, svejedno – tutnjati mogla i na samom Marijinu Dvoru.
Novina je, potom, da je najnoviji dan smutnje postao „uteg o vratu“ čak i aktualnim postizbornim koalicijama. Prisjetimo se, uostalom, nedavnog obrazloženja dviju članica grupacije osam političkih partija da ne žele biti dio državne parlamentarne većine.
Jer, obrazložiše, Dodik ne odustaje od svoje politike – da, koliko god na tome inzistirali, nije voljan iz procedure povući nedavno usvojeni Zakon o nepokretnoj imovini, prekinuti protuustavne aktivnosti i retoriku kojom se narušavaju usvojeni principi ustavnosti i zakonitosti i još koješta.
Naknadno se, čitam, uzjogunila još jedna članica bivše osmorke i zaprijetila uskraćivanjem potpore novoj državnoj vladi bude li u noj osoba koje su pod istragom ili su optužene za određena kaznena djela, o onima kojima su za kaznena djela izrečene pravosnažne presude da se i ne govori.
Zbog svega navedenog je, pošteno govoreći, vrlo upitno postoji li na državnoj razini danas uopće parlamentarna većina koju, koliko jučer, nitko nije dovodio u pitanje. No, barem u istoj mjeri je važno i pitanje jesu li razlozi napuštanja već dogovorenog političkog braka u onome čime se javno operira ili je kvaka, što bi moglo biti bliže istini, u nečem posve trećem?
Usto, zasluge za „neočekivane“ obrate u dobrom dijelu bi mogle biti na jednoj te istoj, adresi partije koja i danas vjeruje da joj pripada neka vrsta mesijanske uloge, i da se stoga u institucijama vlasti na svim razinama bez nje ne bi ni moglo ni smjelo.
Vratimo se, međutim, načas razlozima napuštanja zajedničkog političkog broda dijela članica grupacije osam političkih partija. Napuštaju ga, navodno, zbog razloga od kojih ovisi budućnost BiH kao države.
U onome o čime ovih dana čovjek s vrha pokreta Za nove generacije javno govori, ne isključujem da ima dosta i istine. Naprotiv. Dojam je da je Miletić, optužujući lidere trojke, govorio istinu.
Za ono, pak, u što nas uvjeravaju bivše SDA vedete, nikako ne bih stavio ruku u vatru. Evo i zašto. Uvjerili su se, vele, da Dodik nije spreman mijenjati svoju politiku. Smiješno. Jer, to se znalo i ranije. I krajnje naivno bi bilo očekivati da bi se to koliko preko noći moglo dogoditi. A ako je tako, koji ih je vrag tjerao da u uspostavljanje vlasti s njim uopće ulaze? Znači li, drugim riječima, smušenost u njihovim obrazloženjima da problem nije u onome što su očekivali od Dodika, nego u razlozima sasvim druge vrste? I ako je tako, gdje su oni?
Dio razloga su, ruku na srce, lideri stranaka „odmetnica“ dešifrirali nakon obznanjivanja da na državnoj razini iskaču iz kola u kojeg su se svojom voljom uhvatile. Smeta im, tobože, što stranke osmorke nisu dobile još jedno ministarstvo na državnoj razini i što se rukovodeće funkcije upravnih organizacija, koje imenuje Vijeće ministara, ne popunjavaju prema nacionalnim kvotama usklađenim s rezultatima popisa iz 2013. godine. Smetaju ih, potom, kadrovska rješenja koja ne obećavaju ono što je potpisano. Jer, ona su – i to, tvrde, zato što su određeni zvaničnici stavili svoj interes ispred zajedničkog – daleko od najboljega što bi se u Vijeću ministara trebalo naći.
Kad se, međutim, stvari razgolite, razlog nije ništa od navedenog. Dapače, treba ga tražiti u činjenici da u raspodjeli plijena Efendić i Ogrešević, iako u državnom parlamentu participiraju sa samo jednim zastupnikom, nisu dobili koliko su planirali. A isključiti ne treba da su pikirali i na ministarske pozicije koje bi, tako ih razumjeh, obavljali bolje od Konakovića, Forte i inih.
No, da se razumijemo, niti je jedini niti najvažniji razlog raspodjela fotelja na državnoj razini. Jer, ruku na srce, od te razine puno više ni nisu mogli očekivati. Ali, zato bi postdobojsko puškaranje moglo značiti opomenu da će se prema NES-u i SBiH morati biti puno darežljivije na federalnoj i kantonalnim razinama – u Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu posebice.
U protivnom bi već dogovorenu koaliciju, kojoj su okrenuli leđa na državnoj razini, mogli napustiti u potpunosti. I, što otvoreno dadoše do znanja, dogovarati novu s SDA, koja je voljna udovoljiti svim njihovim apetitima.
E, u tom grmu i leži zec – i na to sam od starta upozoravao. Misliš li, naime, da si se pobjedom na izborima u slijedeće četiri godine riješio SDA – grdno se varaš.
Uvjerili su se u to, uostalom, nakon izbora 2018. godine u Zeničko-dobojskom kantonu kada su stranke okupljene oko SDP imale komotnu većinu da bi u konačnici ostale bez kantonalne vlasti.
U isto su se, potom, uvjerili i u Tuzlanskom kantonu nakon posljednjih parlamentarnih izbora.
Identično je iskustvo, na koncu, pratilo i izbor delegata u Dom naroda federalnog parlamenta. I scenarij je uvijek isti. Ne možeš li dobiti na biračkim mjestima, nedostatak nadomjesti kupovinomonih kojima vjernost svome biračkom tijelu znači koliko i lanjski snijeg. Preletačima za dobru lovuili neke druge, u konačnici opet debele financijske benefite.
Ne isključujem, dakako, da je slična trgovina dogovorena i s prvacima NES-a i SBiH, tim prije jer se radi o „tićima“ koji su izmilili iz SDA gnijezda. A to onda znači da s SDA ne dijele samo istu ideologiju, nego i istu sklonost političkoj trgovini.
Što se, pak, SDA tiče, njoj je najvažnije da izbornim pobjednicima vlastitim trikovima ne dopusti da na brzinu formiraju vlast. Još konkretnije, što proces uspostave vlasti traje duže – povećavaju se njezine vlastite šanse da kupi potkupljive i čitavu priču u konačnici okrene u svoju korist. Bojim se da bi se scenarij kojeg smo više puta dosad imali priliku gledati mogao u potpunosti još jednom ponoviti. I da bi SDA narod ove zemlje mogla jahati još četiri godine.
Hoće li se to i dogoditi? Iskreno, uopće nismo daleko od tog scenarija.
Iako, šanse da osmorka, nakon pobjede na izborima ipak formira vlast još uvijek postoje. Hoće li u tome i uspjeti ovisi o koječemu. O odlučnosti političkih partija okupljenih oko SDP-a da vlastitim ambicijama pretpostave slanje na barem četverogodišnji odmor Bakira i njegovih. Da, potom, od visokog predstavnika traže da nedorečenim odukama i sam prestane pomagati esdeaovoj korupcijsko-kriminalnoj hobotnici.
Da, na koncu, čitav proces radikalno ubrzaju kako bi suzili prostor političko-trgovačkim marifetlucima „boraca za bošnjačku stvar“ preko leđa sirotog naroda. I bošnjačkoga i svakog drugog. Jer, vrijeme radi za SDA, a protiv njih. Valjda im je to i samima jasno.
