Piše: Akademik Slavo KUKIĆ
Vrlo često se prisjetim anegdote kako je ugledni francuski filozof Napoleonu, na njegove izljeve sile i svemoći uzvratio da će mu, dopusti li mu da izabere samo stotinu učitelja – zaludu mu sva moć kojom raspolaže – za samo godinu dana srušiti državu. Ne vjerujem, dakako, da je za tako radikalne zaokrete dovoljno tako kratko vrijeme. No, to i nije najvažniji dio ove priče. Puno bitnija je poruka kako je obrazovanje oduvijek – i danas i u vrijeme Napoleona – jedan od najznačajnijih, ako ne i prvi stup svakog društva.
U prilog tome, ako se već hoće, vlastitim iskustvom mogu i sam posvjedočiti. Jer, u obrazovanju sam čitav svoj život. I osobno sam, sve te godine, bio u prilici svjedočiti kvalitativnom urušavanju obrazovnog sustava. A da se ne radi o floskuli svjedoči masa pokazatelja i danas – od javne tajne da dojučerašnji šibicari preko noći postaju vlasnici fakultetskih diploma, nerijetko i doktorskih titula, preko općepoznatoga da su neke „obrazovne“ ustanove, koje izdaju na stotine vrsta diploma bez ijednog profesora u radnom odnosu, i da je sintagma „nikad nije kasno“ stekla pravo građanstva u najradikalnijoj nušićevskoj varijanti, do sudskih progona na koje se država odlučuje samo kada ih ni na koji način nije moguće izbjeći.
Nikada, međutim, koliko god je oduvijek bilo i toga, od okončanja Drugog svjetskog rata sfera obrazovanja nije bila prijeteće ozbiljno nagrižena i sferom kriminala i korupcije. Bojim se, nažalost, da joj se danas, i to u krajnje zabrinjavajućim razmjerima, događa i to – i ne samo u neposrednom obrazovnom procesu nego i svemu ostalomu što taj proces prati.
Povod za ovaj tekst je, uostalom, iskustvo koje govori samo za sebe – i koje ne može biti na čast ni državi ni onima koji u ime nje sve to čine. Mediji nedavno, prije 15-20 dana, prenesoše pritužbe veće grupe bosanskohercegovačkih izdavača da u nekim kantonima na prostoru Federacije postoji monopol na prodaju udžbenika za osnovne i srednje škole. I prstom pokazaše na dva – Tuzlanski i Zeničko-dobojski – zbog odluka njihovih ministarstava za obrazovanje, kojima se udžbenici dvaju izdavača, jednog iz Tuzle, drugog iz Zenice, naređuju školama pod njihovom ingerencijom. Izuzetak je tek mali dio udžbenika koje „siroti“ tuzlansko-zenički izdavački dvojac nema, i za koje je isključivo zbog te činjenice dana mogućnost dopune udžbenicima drugih izdavača.
Ova informacija me, priznajem, motivirala da čitavu priču, posebice kao pokazatelja u kakvo moralno blato je BiH zaglibila i kao država i kao društvo, istražim nešto detaljnije. I nije trebalo puno, ni vremena ni truda, da se u medijske pritužbe i sam uvjerim. Na službenim stranicama dvaju kantonalnih ministarstava, naime, stoje odluke kojima se u medijima provaljena sramota i potvrđuje. Da se, još konkretnije, s popisa udžbenika za osnovne i srednje škole obrazovnim institucijama u tim dijelovima Federacije naređuju oni iza kojih stoje jedan tuzlanski i jedan zenički izdavač. Još zanimljivije je da je popis propisanih udžbenika, što nikako ne može biti slučajnost, gotovo identičan i u jednom i u drugom kantonu.
U otvorenom pismu od ministara obrazovanja dvaju kantona oštećeni izdavači, a pismo je potpisalo njih čak šest, traže odgovore na čitavu seriju pitanja. Da, recimo, javnosti objasne zašto nastavnicima, koji najbolje znaju što je dobar udžbenik, ne dopuste da najkvalitetniji sami i izaberu? I je li važniji interes djece ili njihovih, dakle partijskih izdavača dvoje kantonalnih ministara? Pitali su ih treba li djeci najbolje ili najgore budući su udžbenici partijskog izdavačkog dvojca dvoje kantonalnih ministara među najlošijima – uz dodatak kako u prilog tome govore i ocjene koje su dobivali na anonimnom natječaju resornoga ministarstva Federacije?
Jer, tako pročitah – a informacija bi mogla biti istinita jer je u međuvremenu nitko nije demantirao – od 141 udžbenika za prvi, drugi, treći i osmi razred osnovne škole, koje je odobrilo federalno ministarstvo obrazovanja, samo dva od apostrofiranog izdavačkog dvojca su od strane angažiranih recenzenata ocijenjena najboljima. Dakle, zbog partijskih dealova djeca su uskraćena za 139 kvalitetnijih udžbenika.
Pitali su, na koncu, zašto, ako se željelo osigurati jedinstveni udžbenik, nije raspisan javni poziv kako bi svi izdavači ponudili najbolje što imaju? I usput im, budući se ni jedno od dvoje ministara nije odazvalo na zakazanu konferenciju, posredstvom medija i pojasnili – zato što bi time njihov partijski izdavački dvojac ostao na samo nekoliko naslova.
Priznali ili ne, u javnosti iznesene optužbe tjeraju na razmišljanje. Ako su, naime, iznijete optužbe točne, što je pozadina čitave priče? Nije li, recimo, kao i u masi drugih slučajeva, po srijedi, ne briga za kvalitetu obrazovanja nego organizirani kriminal? I ne tjera li sve to na preispitivanje odgovornosti glavnih aktera udžbeničke lakrdije? Po istom principu kako se preispituje i aktere afere „Respiratori“?
Naravno, ta i neka druga pitanja su tražila da se nešto detaljnije informiram i u vezi s onima čija je odgovornost najveća – ministrima obrazovanja dvaju federalnih kantona. I prvo što je bilo evidentno, u pitanju su ministri koji pripadaju istom partijskom jatu, onom iz kojeg nam život mjesecima zagorčavaju i akteri afere „Respiratori“. Jatu koje za sebe voli reći kako sve što čini, ne čini zbog svoga nego zbog interesa bošnjačkog naroda. Oboje ministara su, hoću reći, na popisu uzdanica SDA.
Što ih je, i jedno i drugo, motiviralo na postupanje koje izaziva sumnje? Teško je reći. Možda bi, uz rizik da se i sam zacrveni, čovjek za ministricu obrazovanja tuzlanskog kantona i mogao pronaći poneku olakotnu okolnost. Da se, koliko god da to ne „pije vode“, radi o mladoj osobi – a njezini biografski podaci upućuju na to – koja preferiranjem interesa partijskih izdavača interesima djece dokazuje svoju lojalnost u partijskoj hijerarhiji nadređenima, bez čijeg vjetra u leđa bi joj uspinjanje na vertikali partijske moći i samoj bilo bitno otežano. A uspinjanje je, očito, ambicija koju mlada gospođa pretpostavlja svemu ostalom.
Kako, međutim, naći ikakvo opravdanje za resornog ministra Zeničko-dobojskog kantona? Jer, za razliku od svoje partijske drugarice, on niti je mlad, niti na početku životnoga puta. U pitanju je, naprotiv, profesor zeničkoga univerziteta koji bi, da mu je taj podatak imalo važan, morao biti personifikacija i intelektualne etike i ljudskog poštenja. A on nije ni jedno ni drugo.
U to sam se, uostalom, uvjerio, ne samo zbog onog što čini u, da je tako oslovim, aferi „Udžbenici“, nego i zbog iskustava koja sam s njim osobno doživio. U, recimo, energiji koju je utrošio kako bi me uvjerio da se, zbog moga nepristajanja da potpišem nezakoniti izbor kolege u više zvanje, zakona ne treba držati k’o pijan plota. U, potom, nastojanju da mojem angažmanu na zeničkom univerzitetu, nakon što sam odbio igrati po notama suprotnim elementarnoj intelektualnoj etici, pripiše notu političke pozadine. Iako, istina je doslovce suprotna tome. I nije se, niti se radi danas, o mojem uhljebljivanju na štetu poreskih obveznika nego o pozitivnoj reakciji na zamolbu zeničkih kolega da im, zbog nedostatka nastavnoga kadra, pomognem premostiti barem neke neuralgične točke u nastavnom procesu.
U, da se tu i zaustavim, politici koja je udar i na instituciju iz koje je na poziciju ministra došao. Udaru na zenički univerzitet kako bi se i on doveo pod kontrolu centara političke moći, i njegovog, ministrova vlastitog interesnog kruga dakako. A sve to ne može biti imanentno istinskim profesorima. Jer, istinski profesori na takve gadarije nikada ne bi pristali. Naprotiv, sve to su obilježja, ili političkih silnika ili, što je u konkretnom slučaju bliže istini, pažnje nevrijednih partijskih aparatčika.
Imate li takvu situaciju, i dodate li tome da odluku iz kakvih se udžbenika treba učiti donosi osoba koja cijeli svoj život nije napisala ni deset stranica ozbiljna znanstvenog teksta, kamo li pažnje vrijednu knjigu, sve ostalo je samo logična posljedica. Pitanje je tek što je stvarni motiv, zbog kojega se interesima djece pretpostavlja zarada partijskih ljubimaca? Slijepa poslušnost prema partijskim moćnicima za čiju se volju veže i vlastita budućnost ili ambicija da se iz takvog angažmana šićari ponešto i za sebe? Genetska, dakle, sklonost kriminalu? Ili korupciji?
Ne znam. No, ruku na srce, može biti i jedno i drugo. Ili, i jedno i drugo u paketu.
Bilo, međutim, što od toga da jeste, rezultat je identičan. Posljedica je urušavanje, u konkretnom slučaju sustava obrazovanja. No, zbog udara na sustav obrazovanja smrtni hroptaji počinje napadati i cijelo društvo. Jezikom filozofa Napoleonova vremena, urušavanjem obrazovanja se, a zbog parcijalnih interesa grupa i pojedinaca, rastura i država. Svaka, uključujući i onu u koju se svako malo i sami kunemo.
Ona u koju se, još preciznije, svako malo kunu političke „ikone“ poput dvoje kantonalnih ministara obrazovanja.
Izvor: depo.ba
