Sredinom prošlog tjedna Vijeće sigurnosti je raspravljalo o produženju mandata EUFOR-u i uopće o stanju u BiH. Četiri-pet dana, koliko od te rasprave prođe, bilo je dovoljno da se slegnu strasti, srede dojmovi i na ono što se u New Yorku događalo, a i što se događa nakon toga, pokuša gledati hladne glave.

Oni, koji su o odlukama Vijeća sigurnosti govorili uoči ili neposredno nakon njegova zasjedanja, dojam je, činili su to ili pod nabojem emocija ili s ciljem da opravdaju politiku koju sami vode. Dodiku su, recimo, uz optužbe da je ponašanje SAD-a i Velike Britanije u vrhu svjetske organizacije dokaz stoljetne im antisrpske ujdurme, odluke Vijeća sigurnosti potvrda ispravnosti politike koju sam vodi.

Drugima je, opet, usvojena rezolucija o produženju mandata EUFOR-u argument da je Zapad pokleknuo pred ucjenama Rusije.

Sve učestaliji su, na koncu, i oni koji u rezoluciji Vijeća sigurnosti prepoznaju realnu opasnost dalje eskalacije, pa i novih oružanih sukoba u BiH. No, ne čini mi se da ti i takvi sudovi odražavaju stvarno stanje stvari.

Ne vidim, počnimo s tim, ni jednog razloga zašto bi Dodik likovao. A barem – tako djeluje – šalje poruke koje takav dojam žele izazvati. Tobože, njemu je odluka da se visoki predstavnik nije obratio Vijeću sigurnosti dokaz kako su se veliki dogovorili da Schmidta, koji se, pita li se Dodika, „lažno predstavlja“, definitivno vrate kući.

Christian Schmidt (Photo: Armin Durgut/PIXSELL)

Za sve, međutim, koji su raspravu na Vijeću sigurnosti bili u prilici pratiti, više je nego jasno da je Dodikova priča samo spin prokuženog političkog kockara, i da s raspoloženjem svijeta nema nikakve veze. Jer, u raspravi o BiH članice Vijeća sigurnosti su, izuzev Rusije i Kine dakako, odreda podržale i visokog predstavnika i njegove ovlasti, a potpora mu je, ruku na srce, zbog glasovanja za rezoluciju o produženju mandata EUFOR-a, iskazana i od ovih dviju država.

Stoga Dodik od Schmidta ni nije mogao očekivati išta osim savjeta, izrečenog ovih dana, kako je vrijeme da se „spusti na zemlju“. I nije to Nijemac rekao napamet. Jer, na Vijeću sigurnosti, koliko god Dodik tvrdio suprotno, potpora je iskazana i visokom predstavniku i njegovu izvještaju – u kojemu se, vjerovali ili ne, lidera SNSD-a kao remetilačkog faktora spominje preko 60 puta. U kojemu ga se, uz dodatak da se u svojim diskusijama na izvještaj referirala većina članova Vijeća sigurnosti, žigoše kao glavnu prijetnju i stabilnosti i miru. I u kojemu se ono što Dodik čini označava udarom i na ustavni poredak i na BiH kao državu.

Ali, u izvještaju gospodin Schmidt poručuje još nešto – što ni Dodiku, siguran sam, nije promaklo – da je, zatraži li se od njega, „spreman ispuniti obveze“ koje proizlaze iz dodijeljenog mu mandata na način kako je jedan od njegovih prethodnika u sličnoj situaciji, nakon proglašenja hrvatske samouprave, učinio prije 20 godina.

Sve u svemu, na Dodikovu mjestu, ne da ne bih likovao, nego se ne bih osjećao ni malo ugodno, a ne mislim da je bez noćnih mora iz istog razloga i on sam.

Ne čini mi se, potom, kako su specijalno uvjerljive i teze da usvojena rezolucija svjedoči o uzmicanju Zapada pred ucjenama Rusije. Istina je, u njezinu tekstu se ne spominje OHR. Istina je i da visokom predstavniku prvi put nije dopušteno da svoj izvještaj o BiH prezentira u Vijeću sigurnosti. No, tu se priča i završava. Sve ostalo svjedoči u prilog tezi da je svatko, SAD i Rusija posebice, ponešto žrtvovao kako se postojeći odnos snaga ne bi poremetio.

Moglo bi, recimo, biti da su SAD pristale na ruske zahtjeve kako bi spriječile ruski veto u vezi s mandatom EUFOR-a. Ali, nije daleko od istine i da je rezoluciju Rusija podržala kako bi izbjegla za nju još nepovoljnije – aktiviranje NATO-a, što je kao mogućnost, koja proizlazi iz Daytonskog sporazuma, također visjelo u zraku. A s podrškom rezoluciji Rusija je, koliko god to nijekala, priznala i visokog predstavnika i podržala njegov izvještaj o BiH.

Foto: Vijeće sigurnosti UN-a

Je li time igra svjetskih moćnika u vezi s BiH završena? Nije, priznajem, dobro zalijetati se. Iako, isključiti ne treba barem dvije mogućnosti. Da je, recimo, prošlotjedni uzmak SAD i saveznika doista izraz vlastite im slabosti. Ali, ruku na srce, isključiti ne treba ni da je njihovo prošlotjedno uzmicanje tek taktičko, i s ograničenim rokom trajanja. Da bi, hoću reći, već za koji tjedan ili mjesec mogao uslijediti čitav set mjera i akcija kojima bi se stvari u BiH posložile na način koji već danas zadaje glavobolju i Dodiku i njemu najodanijima.

Da nije tako, ne vjerujem da bi se predsjednica RS-a uputila preko Atlantika k’o muha bez glave. Bez prethodno isplanirane, i posjete s do u detalje utvrđenim programom. I da bi po washingtonskim i newyorkskim ulicama hvatala koga je uspjela stići.

Pitanje je, međutim, koliko je sve to imalo fajde – a i što je bio cilj njezine posjete SAD-u? Po onome što se dalo vidjeti, najvažnije joj se je bilo fotografirati se s Bidenovim specijalnim izaslanikom za zapadni Balkan i time poslati poruku kako ga je uspjela uvjeriti u ispravnost politike čovjeka koji ju je s tom zadaćom u SAD i poslao.

No, sve to je bilo kratka daha. Samo dan kasnije gospodin Escobar je bio i više nego jasan. Razlog onome što lider SNSD radi, poruči on – a imam osjećaj da će mu to u brk skresati i u vrijeme dok ove retke mnogi od vas čitaju – je isključivo rezultat njegova pokušaja da zaštiti svoju moć i bogatstvo. I stoga njegovu agendu, nastavlja Bidenov izaslanik, uz očekivanje da će to biti jasno i građanima, u regiji ne podržava nitko, čak ni Srbija.

Kako će saga o Dodiku završiti? U ovom momentu bi, ruku na srce, svaka tvrdnja značila neku vrstu prejudiciranja. No, za sigurnije sudove, ne dvojim, neće trebati puno čekati.  

Neutemeljenima mi se, na koncu, čine i procjene, čak i alarmantna upozorenja, kako isključiti ne treba ni najradikalnije scenarije, koji podrazumijevaju i oružane sukobe. A prethodnih dana i tjedana moglo se, i to s različitih adresa, čuti i njih.

Evo da i zanemarimo upozorenja iz BiH, kojih je, što bi se reklo, do mile volje. No, na mogućnost radikalnih scenarija se upozorava i s relevantnih svjetskih adresa. Da ih ne treba isključiti, ovih dana, recimo, upozorava britanski BBC. Da sukob u regiji više nije nezamisliv, da je on, naprotiv, ne reagira li se, tek pitanje vremena – i da, dogodi li se, ceh ne bi platio samo Balkan – na američkom portalu Politico upozorava i dvoje britanskih parlamentaraca.

U momentu dok ovaj tekst nastaje čitam i upozorenja i bojazni od ratnih sukoba koji dolaze s CNN-a. Na koncu, zbog onoga što čine vlasti RS-a ozbiljna upozorenja u svome izvještaju Vijeću sigurnosti šalje i visoki predstavnik.

Daleko od toga da Dodik, pa i vrhuška RS-a koja ga slijedi, kako bi se održali u sedlu vlasti i moći, ne bi posegnuli za svim što im je na raspolaganju – pa i za oružanim sukobima. No, znaju oni i da im štošta ne ide u prilog. Danas, primjerice, ne mogu računati na logistiku vojne sile kakva je početkom devedesetih bila JNA. Ništa im, potom, ne garantira da bi ih u tom dijelu zemlje slijedili i svi ostali.

Milorad Dodik (Photo: Armin Durgut/PIXSELL)

Uostalom, opozicija u RS-u se otvoreno distancira od onoga što Dodik čini, i gotovo na dnevnoj bazi poručuje da nije spremna za avanturu u koju je gura. Iste poruke se, prate li se društvene mreže, mogu čuti i od obična svijeta koji, zbog sve naglašenijeg straha od mogućnosti novog rata – straha koji je, usput, podjednako intenzivan u zemlji kao cjelini – ne krije namjeru da u tom slučaju spakira kofere i ne svjedoči a kamoli sudjeluje u ubijanju koje mu je od prije četvrt stoljeća još uvijek u svježem sjećanju.

Ako je tako, a jeste, prijetnje i zastrašivanja ratom su domaćim etno kabadahijama, i Dodiku i hrvatsko-bošnjačkim mu jaranima, samo instrument kako u stanju straha držati vlastiti narod – i time se održati na vlasti. Uostalom, bez toga je Dodikov politički sunovrat gotovo pa izvjestan, a osigurani od njega nisu ni ostali.

Teško je, međutim, razumjeti da se i svi drugi, koji su i protiv ratne retorike i protiv poticanja emocija straha, svojim sudovima o opasnostima novog rata, koliko god to ne željeli, u đavolja kola i sami hvataju. Logika koju bi takvi – političari, analitičari, ini – morali slijediti, mora počivati na potpuno suprotnim premisama. Na, hoću reći, upornom zagovaranju sveopćeg narodnog otpora u kojemu mjesta mora biti za sve izvan triju personifikacija bosanskohercegovačkoga zla, bez obzira nominiraju li se pozvani zaljubljenicima građanskih ili nacionalnih filozofija. Jer, svima im je, barem u to želim vjerovati, zajedničko najmanje jedno – želja da se osigura mir i eliminira strah da bi se moglo ponoviti ono što se devedesetih već dogodilo.

To, dakako, nije nemoguća misija. Naprotiv, vrlo je realna ako su subjekti takvog, općenarodnog otpora, bez obzira na razlike koje među njima postoje, ujedinjeni.

U tom slučaju je, zapravo, realno moguće da se s društvene scene potisnu oni koji su uzroci zla u koje je zemlja zaglibila. Da se, drugim riječima, eliminiraju i politike i političari koji svađaju, izazivaju mržnju i netrpeljivost i na njihovo mjesto dovedu oni koji, uz sve razlike koje ih dijele, ipak upiru u ista, bosanskohercegovačka kola. Jer, da upotrijebim riječi američke ambasadorice s Vijeća sigurnosti, narodi BiH zaslužuju bolje političare.

Pri čemu je, iako to nije eksplicitno i izrekla, mislila, bolje od ovih koji su svojom politikom na muke stavili ne samo vlastiti narod, nego i cijelu svjetsku zajednicu.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime