SPEKTAKL MEMORIJE: Udarac nacionalsocijaldemokratije

Obilježavanje godišnjice bitke na Kozari po ko zna koji put iskorišteno je za totalnu nulifikaciju Narodno-oslobodilačke borbe.

„Srba ima kao lista, nema više komunista“ – uzvikivala je policija i žandarmerija na maršu 9.1.2022. godine u Banjaluci. „Socijaldemokratske“ vlasti time su pokazale svoj nulti (pred)uslov vladavine, prekidajući kontinuitet konstrukcije privida oslanjanja na tekovine antifašističke, antikolaboracionističke Narodno-oslobodilačke borbe (NOB).

Šta je dozvoljeno a šta zabranjeno u pomenutom hibridnom režimu bilo je poznato još sedam godina ranije. Baš na Kozari, tokom obilježavanja 72. godišnjice velike bitke Narodno-oslobodilačkog rata, legitimisana je i udaljena grupa aktivista koja je uz intoniranje himne bh. entiteta RS izvodila partizanske pjesme. Bio je to onaj period u kome je „socijaldemokratski“ hibridni režim ispitivao moć totalne nulifikacije države, period etabliranja 9. januara kao zakonitog Dana Republike Srpske, period najave referenduma koji su primijetili čak i oni koji dnevnu politiku ne prate, baš svi osim Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Nekoliko godija ranije na Mrakovici je postavljen i Spomen krst, pandan Spomeniku revolucije Dušana Džamonje. Bio je to korak poslije kog se više uopšte nije krila  politika pamćenja koju „socijaldemokratski“ režim želi da uspostavi, a riječ je o dobu vladavine „nacional-socijaldemokratije“. Počeli su da se služe parastosi palim partizanima a crkveni elementi iskorišteni su i za kreiranje saglasnosti javnog mnjenja da su u NOB-u učestvovali četnici, kolaboracionisti, da su samo Srbi (i isključivo Srbi) sami vojevali u NOB-u, sami vodili bitke na Kozari, Sutjesci, Neretvi i drugdje…

Laž koju šira javnost ne želi da povjeruje nudi se iz godine u godinu, iz prilike u priliku, a ove godine je spektakl memorije doživio svoj narativni klimaks. Prijedorom je, kao što se moglo vidjeti, defilovala Vojska Srbije. U tome su brojni političari vidjeli samo čin agresije, brojni drugi priliku da još jednom podvuku argument da samo srpska vojska ima pravo da baštini NOB. Dok su srpski mediji bliski hibridnom režimu likovali nad tim postupkom, hrvatski su mediji pitali šta je s hrvatskim partizanima koji su učestvovali u NOB-u i ginuli na Kozari. I jedni i drugi su partizanskoj borbi htjeli prišiti nacionalnu etiketu, nudeći opet pripadnost narodu i narodnosti kao pripadnost identitetu prvog ranga.

Dok se Kozara ne pretvori u veliki stambeno-poslovni kompleks i niz hotelskih i spa centara, pa čak i tada, vječno će ostati u pamćenju imena i prezimena palih na Kozari, zapisana baš u memorijalnom kompleksu. Ko će, kako i čijim novcem obilježavati godišnjice Bitke na Kozari bit će i dalje prvorazredno pitanje publiciteta. Ove godine ostaje upamćeno tek da policija i žandarmerija RS nisu defilovale. Možda baš zbog izjašnjenja na devetojanuarskom defileu prije dvije godine, a možda i iz nekog drugog razloga. U svakom slučaju, ostaje i dalje jedno pitanje: da li poklanjati pažnju dominantnim (para)državnim politikama pamćenja, učestvovati na bilo koji način u tom spektaklu, prihvatiti stanje stvari kakvo jeste, ili ipak otići i boraviti na Kozari u sopstvenoj režiji i uživati u svemu što Nacionalni park Kozara nudi.

Ostaje upitno, eto, da li šira javnost želi da se oslobodi stega državnog spektakla ili želi da nastavlja da mu posvećuje pažnju, učestvovanjem u baš toj kolektivnoj memoriji koju nude politički predstavnici. Barem je taj izbor lak i jednostavan: osloboditi se bespotrebnog tereta spektakla memorije, brojnih udaraca nacionalsocijaldemokratije koji vrebaju u medijskom prostoru. Drugo rješenje je čekati da nam baš ti mediji otkriju Kozaru. Neće ići.

Ljupko Mišeljić
Ljupko Mišeljić
Ljupko Mišeljić je novinar i kolumnista iz Banjaluke.

Povezane vijesti

NAJNOVIJI ČLANCI