Odustajanje nije sinonim za poraz, često može značiti i vraćanje na pravi put, put koji doprinosi sveopštem miru i stabilnosti. Međutim, u društvu postoje primjeri koji odustajanje ne prepoznaju kao potencijalni mir, već taj (zamišljeni) put slijepo obnavljaju i slijede kao mantru, kao kult, kao božanstvo koje bespogovorno obećava edenske vrtove.
Takav primjer imamo u suśednoj Srbiji, zemlji čiji je jedini put projekat Ilije Grašanina, Načertanije iz 1844. godine, koji podrazumijeva pripremanje stanovništva za pripajanje okolnih oblasti, dijela Bosne i Hercegovine, Crne Gore…
Ovim projektom se želi (bez osluškivanja cijelog regiona) zaokružiti takozvani “Srpski svet”, kako bi velika Srbija napokon uživala u onome što joj, kako ona misli, pripada i možda se po prvi put okrenula sebi.
OTKUDA CRKVI SRBIJE BLAGO
Kako je sve to izgledalo ne tako davnih devedesetih godina, slikovito nam je dočarao ondašnji Beograd, na čelu s garniturom kvarnih igrača među kojima su i neki čija se igra sve do danas nije završila. Tamo su se mijenjale političke struje, često su loše zamjenjivali lošiji, ali svi su težili istome cilju – hegemonističkoj spoljnoj politici, koja, kao što vidimo na posljednjem primjeru u Crnoj Gori, ne prestaje da drma region i ne prepoznaje odustajanje kao moguću opciju u cilju postizanja opšte harmonije među narodima bivše Jugoslavije.
U ratnoj mećavi devedesetih Crna Gora je uspjela da prođe neokrznuta, iako je tadašnji mitropolit Amfilohije, koji je stolovao na Cetinju, dozvao i dočekao ratnog zločinca Arkana i njegovu bandu, koja je Cetinje i Cetinjski manastir čuvala – pogodite od koga. Od Crnogoraca.
Od tih dana, Crna Gora je uspjela da sačuva mir, da bi kasnije, 2006. godine (takođe u miru) uspjela da povrati izgubljenju nezavisnost i time se okrene evropskom putu, s ciljem poboljšanja životnog standarda i opšteg prosperiteta. Uslijedilo je i uređenje državnih institucija, standardizacija crnogorskog jezika i poboljšanje svih elemenata koji jednu državu čine državom.
Zatim je na red, doduše prilično kasno, došlo i crkveno pitanje, odnosno pitanje vlasništva nad crkvama i manastirima na teritoriji Crne Gore, koji su sagrađeni do 1918. godine. Riječ je zapravo o velikom kulturnom sakralnom blagu, o nečemu na čemu se temelji hiljadugodišnja crnogorska istorija.
Odakle to blago u rukama Crkve Srbije – ostaće kao jedna od metodološki nepoznatih i magičnih Amfilohijevih radnji, u kojima su mu, između ostalog, pomogla i turbulentna vremena devedesetih.
Ova crkvena problematika trebala je biti riješena logičnim i zakonskim radnjama, ali će upravo taj pokušaj Crkva Srbije iskoristiti za gorepomenuti velikosrpski projekat i raznim manipulativnim metodama pokrenuće takozvane litije koje su nosile pečat izborne kampanje, pečat političkog karaktera, a taj karakter iznjedrio je uspavani velikosrpki nacionalizam, iznjedrio je fašističke poruke, oživio je četničku ideologiju, a sve pod mantijaškim plaštom.
Sa crkvenih tribina su se mogle čuti popovske kletve, mogla se uviđeti direktna umiješanost države Srbije, a sve to iznjedrilo je i parole koje nemaju nikakvo racionalno utemeljenje, poput one Ne damo svetinje.
Crnoj Gori ne daju crnogorske svetinje, crnogorska crkva ne može da koristi crnogorske sakralne objekte, vjernici crnogorske crkve nemaju gdje da zapale svijeću, i posljednje – država Crna Gora ne može da raspolaže novcem koji se sliva u manastirske kase, što je i jedan od osnovnih razloga srpske popovske bune.
OD LITIJANJA DO CETINJA
Litijanja su se nastavila iako je Svjetska zdravstvena organizacija upozoravala na uvećanje broja zaraženih i preminulih. Takođe, pristizala su upozorenja sa svih lokalnih relevantnih adresa, ali Crkva Srbije, ne mareći na mnoga upozorenja, nastavila je da širi mržnju a samim time i virus, organizujući mnoge kanonske i nekanonske obrede, pričešćivala je na stotine ljudi istom kašikom i na sijaset načina kršila sve propisane epidemiološke mjere.
Sav taj nemar rezultirao je smrću mitropolita Amfilohija, međutim velikosrpskom nacionalizmu ni to neće biti dovoljna opomena te će organizovati sahranu u Hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, uz prisustvo velikog broja vjernika, kao i uz prisustvo delegacija iz Srbije na čelu sa srpskim patrijarhom, koji će takođe preminuti nedugo nakon vršenja obreda u Podgorici.
Danas, samo godinu od smjene vlasti, građanska Crna Gora ide antidemokratskim putem, odnosno društvenom stranputicom, a sve zahvaljujući novoizabranoj vladi Zdravka Krivokapića, koja svoj smisao pronalazi u dubinskom posrbljavanju crnogorskog bića. Jedan od osnovnih elemenata ovog talasa velikosrpske ideje jeste Crkva Srbije, koja ovih dana želi da do temelja ponizi crnogorski narod i pokaže svoj politički uticaj.
To se poniženje želi manifestovati kroz ustoličenje građanina Mićovića u Cetinjskom manastiru, inače radikalnog negatora crnogorske nacije, čovjeka koji slijepo sluša instrukcije iz Beograda, te na taj način služi hegemonističkoj ideji velike Srbije. Šira javnost je proteklih dana uporno upozoravala na moguće posljedice ukoliko na Cetinju dođe do ovog crkvenog obreda, međutim, građanin Mićović nije pokazao pomiriteljske namjere, i pored protivljenja većinske Crne Gore, a naročito Cetinjana.
Bilo je i dobronamjernih prijedloga da se ustoličenje održi u podgoričkom Hramu Hristovog vaskrsenja, bez rizika od bilo kakvih nereda, međutim, kako smo gore spomenuli, ova (klero)nacionalistička struja ne poznaje odustajanje kao čin pomirenja. Uz svu pometnju oko ustoličenja, država Crna Gora šalje poruku da ne može garantovati bezbjednost svih građana, što se može shvatiti kao manjak političke volje i želje za očuvanjem mira i stabilnosti.
OMALOVAŽAVANJE CRNOGORSKOG IDENTITETA
Građani su u subotu od podneva samoinicijativno blokirali prilaze Cetinju, ne bi li tako zaustavili ustoličenje čija organizacija ni izdaleka ne sliči vjerskom obredu.
Ovim barikadama Crnogorci su željeli da zaustave pokušaj Crkve Srbije da sprovodi Vučićevu volju koja se temelji na okupacionim motivima. I napokon, uz asistenciju crnogorske policije, koja je sramnim djelovanjem vršila represiju nad svojim narodom, građanin Mićović i srpski patrijarh Porfirije su helikopterom uz pratnju dugih cijevi i pod pancirnom zaštitom prebačeni do Cetinjskog manastira.
Kako je izgledao svetosavski pir – o tome će svjedočiti istorija koja, kao što je zapamtila izdajnički čin iz 1918. godine, tako će i ovaj iz 2021. Baviti se konkretno ustoličenjem u ovom slučaju nema smisla, zato fokus valja prebačiti na zadnje namjere prosrpske i teokratske Vlade Crne Gore koju je pod Ostrogom sastavila Crkva Srbije.
Ova svetosavska družina je od prvog dana vlasti radila na produbljivanju podjela, falsifikovanju istorijskih činjenica, a sve u cilju omalovažavanja crnogorskog identiteta. To su dokazali i pokazali na Cetinju prekomjernom upotrebom sile protiv građana koji su dostojanstveno i mirno protestvovali braneći čast i ugled Crne Gore, braneći nešto što svetosavcima nije dato čak ni od boga u čije ime unesrećuju Crnu Goru, kao što su unesrećivali region.
Nameću se pitanja da li se Crna Gora može odbraniti od nasrtaja svetosavske klike, da li su Crnogorci ujedinjeni, koliko je Crna Gora ranjiva i što je sljedeće. Kad je riječ o odbrani – istorija je pokazala da smo umjeli biti i ranjivi i oslabljeni, ali da smo iz svake nesreće izlazili kao pobjednici, što će biti neminovnost i u ovim prilikama.
Takođe, potrebno je istaći da je Cetinje, kao najsvjetlija crnogorska luča, po ko zna koji put uspjelo da ujedini Crnogorce koji su pred ovim velikosrpskim nasrtajima pokazali dostojanstvo i epsku hrabrost, braneći Crnu Goru od stranih i domaćih izdajničkih frakcija. Iste te političke i crkvene frakcije pokušavaju podmetnuti priču kako su okupljeni građani zastupali interese bivše vlasti, što je samo novi u nizu svetosavskih manira laži.
Ono što je sljedeće jeste to da se mora stati na put besprizornom inatu Crkve Srbije koja će se, okuražena ustoličenjem, okomiti na građansku Crnu Goru i pokušati da vrši udare na identitetska pitanja.
Vrijeme kao majstorsko rešeto – pokazaće koliko je građanin Mićović nedostojan trona u Cetinjskom manastiru, takođe, pokazaće se da su njegove poruke mira zapravo đavolja rabota, koja je sinonim za sramotu koja neće biti zaboravljena.
Građanska Crna Gora mora nastaviti prema evropskim ciljevima, baštiniće i njegovati svoju kulturu i identitet i kao takva biće trn u oku svetosavskoj garnituri.
