Nakon po mnogo čemu spornih oktobarskih izbora prošle godine, što nije mogao da ne uoči ni poslovično i multilateralno oprezni u kritikama OSCE, odnosno njegova posmatračka misija, formiranje vlasti i dalje zaokuplja u najvećoj mjeri pažnju političkih partija, te posljedično medija i javnosti.
U periodu od izbora, u hiperprodukciji događaja koji ne zavrjeđuju gotovo nikakvu pažnju, konačno podnošenje odgovora od strane bh. vlasti na dodatna pitanja iz Upitnika EK se svakako izdvaja po važnosti.
Nakon više od dvije godine, koliko je trebalo vlastima BiH da odgovore na Upitnik, što svakako predstavlja neslavan rekord među svim dosadašnjim zemljama koje su prolazile taj proces, ispostavilo se da ipak nije odgovoreno na sva pitanja. A odgovoranje na pitanja predstavlja vrlo jednostavan zadatak – poredeći ga sa ostalim fazama procesa integrisanja. Tako da je jako teško dokučiti šta su očekivanja bh. vlasti.
Treba podsjetiti i da su EU integracije najvažniji strateški prioritet zemlje, i da se oko toga barem deklarativno slažu sve političke stranke. Šta onda očekivati u manje prioritetnim oblastima – vjerovatno o tome ne vrijedi ni razgovarati.
Novu strategiju reforme javne uprave Bosna i Hercegovina čeka još od 2014. godine, nakon što je istekla prethodna. Rok za implementaciju Strategije reforme sektora pravde, koja je istekla prošle godine, solomonskim rješenjem je produžen, obzirom da nije implementirana ni trećina mjera iz iste. Uređenje procesa i okvira donošenja sektorskih strategija, od čega direktno zavisi povlačenje sredstva alociranih od strane EU, već godinama se ne dešava, što je vjerovatno jedinstven primjer u istoriji EU integracija.
Borbu protiv korupcije ne vrijedi ni spominjati, osim u ironično-ciničnom kontekstu.
Na sve to dolazi vijest, gotovo šest mjeseci od održavanja po mnogo čemu spornih izbora, o tone da su političke partije “usaglasile principe za formiranje vlasti na državnom nivou”. Prvi od usaglašenih principa oko čega su se partije složile glasi: poštivanje i provođenje Opšteg okvirnog sporazum za mir i njegovih 11 aneksa, uključujući i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.
Dakle, nakon šest mjeseci, političke partije su se dogovorile da će poštovati Ustav, obzirom da je Ustav jedan od aneksa Dejtonskog sporazuma.
Drugi princip oko čega su se usaglasili je da će se poštovati suverenitet i teritorijalni integritet zemlje. Istina, usaglašeni principi ne pominju da li su se političke partije složile oko rasporeda i smjene godišnjih doba, ne spominje se ni da li prihvataju periodni sistem elemenata, ali se zaista teško oteti utisku potpune izmještenosti političkih partija i političkih elita iz realnosti.
Naravno da je koalicioni sporazum u kojem se usaglašava i dogovora poštivanje Ustava i zakona i teritorijalnog suvereniteta zemlje potpuno besmislen. Takođe, nije ništa novo ni to da se ovdje radi o beskrupuloznom obmanjivanju građana.
Ipak, najveći problem je u činjenici da formirala se vlast ili ne zapravo je potpuno svejedno. Apsolultno niko neće primjetiti razliku. Ni građani, ni EU. Takođe, formirala se vlast ili ne, ona neće (u)raditi ništa. Osim brutalnog otuđivanja državnih resursa. Što će se dešavati ponovo formirala se vlast ili ne.
Sa aspekta legitimiteta je takođe potpuno svejedno, jer formirala se ili ne, legitimitet je jednako upitan, upravo zbog ranije pominjanih a po mnogo čemu spornih izbora.
EU bi najviše mogla pomoći da nam otvoreno kaže kako ovako ne samo da nećemo ući u EU – nego nećemo stići nigdje. Umjesto da hvali nepostojeći napredak, dajući privid legitimiteta nosiocima vlasti.
Oni građani koji tako misle, već su ušli u EU ili se spremaju tamo. Nama (pre)ostalima očigledno je svejedno.
