Piše: Tomislav Jakić
To jugoslavensko, Titovo, NE Staljinu pribavilo je federaciji na jugoistoku Evrope poštovanje svijeta i zaista je ušlo u povijest. I ništa ga iz nje ne može i neće izbrisati, baš kao što neće izbrisati ni Jugoslaviju, ni Tita – svim povijesnim revizionistima usprkos. Na pragu svojega tridesetog rođendana Hrvatska je osigurala da u povijesti bude zapamćena po NEznanju, NEsposobnosti, NEpoštenju, NEdostatku državničke vizije, NEdemokratičnosti, NEtoleranciji, NEistini. Nije to sve, ali i to je dovoljno.
Jugoslavija, ona umjetna tvorevina, tamnica naroda u kojoj se Hrvate ubijalo samo zato što su Hrvati i domoljubi, a one preživjele tlačilo (pa nisu ni smjeli reći da su Hrvati) i bezdušno pljačkalo, ta je Jugoslavija ušla, uz ostalo, u povijest svojim odlučnim NE Staljinu i hegemonističkoj politici tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Tri godine nakon završetka Drugoga svjetskog rata jedna omanja evropska država, do tada potpuno oslonjena na Moskvu u kojoj je gledala oličenje ‘prve zemlje socijalizma’, otuđena od Zapada, usudila se suprotstaviti Sovjetskom Savezu, odričući mu pravo da upravlja njezinim poslovima, da određuje što će se i kako raditi u svim sferama života. Bio je to koliko riskantan toliko i hrabar i državnički promišljen potez. Igralo se na kartu nacionalnog ponosa (ne partikularnog, nego onoga što se pokrivao formulom o bratstvu i jedinstvu, dakle jugoslavenskog) i računalo s time da narodi koji su u antifašističkoj borbi pretrpjeli goleme žrtve neće biti spremni nekome drugome, pa čak ni prvoj zemlji socijalizma, predati u ruke plodove svoje pobjede. Bila je to ispravna računica. Jer narodi Jugoslavije htjeli su biti svoji na svome, imati svoju pušku na svojem ramenu i svoju lisnicu u svojemu džepu, i to desetljećima prije no što će stranka koja će u Hrvatskoj pokopati Jugoslaviju upravo s tim istim sloganima, ali u drugom kontekstu, pobijediti na prvim višestranačkim izborima.
To jugoslavensko, Titovo NE Staljinu pribavilo je federaciji na jugoistoku Evrope poštovanje svijeta i zaista je ušlo u povijest. I ništa ga iz nje ne može i neće izbrisati, baš kao što neće izbrisati ni Jugoslaviju ni Tita – svim povijesnim revizionistima usprkos. E sada, uporno nas uvjeravaju kako je ta Jugoslavija bila najgore od najgorega, a kako je današnja Hrvatska, nekim manjim problemima usprkos (koje se onda, zar ne, nepotrebno dramatizira) ‘ostvarenje vjekovnog sna hrvatskog naroda’, pa je slijedom toga ona, takva kakva jest, najbolje što taj narod može imati, odnosno bolje od ičega što je ikada imao. Ako je tako, a kažu da jest, onda je valjda red da i samostalna Hrvatska uđe u povijest s jednim NE, ma što s jednim, s nekoliko NE. I doista, Hrvatska će biti zapamćena, dakle ući će u povijest s nekoliko NE. Na pragu svojega tridesetog rođendana Hrvatska je osigurala da u povijesti bude zapamćena po NEznanju, NEsposobnosti, NEpoštenju, NEdostatku državničke vizije, NEdemokratičnosti, NEtoleranciji, NEistini. Nije to sve, ali i to je dovoljno.
Usprkos proklamiranom cilju građenja društva znanja, današnju Hrvatsku na svim razinama karakterizira NEznanje koje se ponekada čini i kao cilj državne politike. Mada se otvaraju silna privatna veleučilišta, osnovne se škole zatvaraju, a razina etabliranih sveučilišta porazno pada. Nastavni se programi stalno mijenjaju, s time da se neki uporno i dosljedno prilagođavaju zahtjevima politike, kurikularna reforma koja je trebala uvesti red i postaviti stvari na svoje mjesto šaptom je pala, a ono što se sada prodaje pod tim imenom nije ni blijeda sjena onoga što je ta reforma trebala biti. Mladi stasaju u neznanju, osobito o prošlosti vlastite zemlje i naroda, utuvljuju im se notorne neistine, dok se dokazane istine brišu i proglašavaju komunističkom propagandom. Legende, mitovi i laži istiskuju znanje. Neznanje viri i iz mnogih poteza državne politike. Oni se naime mogu objasniti samo neznanjem, ukoliko odustanemo od teorija zavjere prema kojima oni na vlasti, bez obzira na to koje boje bili, rade na uništavanju Hrvatske.
Vrlo često NEznanje ide ruku pod ruku s NEsposobnošću, o čemu se može uvjeriti svatko tko iole pozornije prati istupe visokih državnih dužnosnika, ali i ljudi iz drugih sfera života. I više je nego očito kako oni govore o stvarima o kojima pojma nemaju, što pokušavaju prikriti zvučnim, ali šupljim frazama. Svoju kombinaciju neznanja i nesposobnosti brane tako što proglašavaju neprijateljem Hrvatske i ‘svega hrvatskoga’ svakoga tko pokuša dovesti u pitanje ono što rade (prodavanje, odnosno uništavanje ili tjeranje u propast i posljednjih ostataka nekadašnjeg bogatstva Hrvatske, poput brodogradilišta, farmaceutske industrije, industrije nafte itd., što sve praktički ide na bubanj ili u vlasništvo stranaca). Jer oni koji su prigrabili sudbinu zemlje u svoje ruke (temeljem izbora, to valja priznati) niti znaju raditi u korist Hrvatske i svih njezinih građana niti ih to zanima. Cilj im je vlast i održanje na vlasti što je dulje moguće uz, naravno, njezino korištenje za osobni probitak.
To održanje na vlasti po svaku cijenu, ali tako da cijenu plati Hrvatska, a ne oni koji njome upravljaju, dovodi nas do idućeg povijesnog NE, do NEpoštenja. Svakako, nije pošteno zloupotrijebiti povjerenje birača, pa nakon dobivenih izbora ili zaboraviti predizborna obećanja ili, što je sve češće slučaj, vlastite neuspjehe i propuste koje građani osjećaju u svakodnevnom životu proglašavati uspjesima. Neznanje, nesposobnost i nepoštenje upravo su idealno objedinjeni u aferi, jer ona to nedvojbeno jest, kupnje borbenih aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Od samoga je početka bilo jasno da se Hrvatska pod pritiskom Zapada (čitaj: SAD-a) ne smije odvažiti čak ni pozvati Rusiju (o Kini da i ne govorimo) da pošalje svoje ponude na natječaj za nabavu novih ratnih letjelica, mada svatko tko se takvim stvarima bavi itekako dobro zna kako su Rusi sposobni isporučiti svoje (nove, a ne pretpotopne) zrakoplove s opremom koja potpuno odgovara NATO standardima. Pa je ugovorena kupnja aviona F-16 koji su prvi put ušli u upotrebu u drugoj polovici 1970-ih godina. I to kupnja ne novih, nego upotrebljavanih aviona tog tipa od Izraela. Pa se potom građane varalo – a varati nije pošteno, zar ne? – pričama o tome kako je to vrlo isplativ posao, da bismo na kraju saznali kako Amerika traži da se avioni vrate u stanje u kojem su bili kada ih je ona prodala Izraelu, dakle da budu u punom smislu te riječi zastarjeli. Budu li ih onda Amerikanci modernizirali, to će – jasno kao dan – enormno povećati cijenu. Baš kao i da naknadno kupujemo izraelske modifikacije, pa ih onda još prilagođavamo NATO standardima. I što reći za vlast koja državu uvali u takav posao? Samo jedno: da ne zna, da nije sposobna, ali i da je nepoštena.
NEdostatak državničke vizije ogleda se gotovo svakodnevno, uz ostalo, na polju vanjske politike. Samo oni koji doista nemaju ni trunka državničke vizije mogu pristati na to da zemlju kojom upravljaju bespogovorno vežu uz politiku neke velike sile ili skupine zemalja (pri čemu članstvo u EU-u i NATO-u nije zapreka da se ima vlastitu viziju, da je se zastupa i brani, makar to neće uvijek uspjeti). Da se Hrvatska nije požurila prihvatiti prozirnu priču kako iza pobune protiv sirijskog predsjednika Asada stoji samo i jedino želja za demokracijom, da se nije bezrezervno svrstala na stranu onih čija se politika svodila na formulu ‘Asad mora otići’, da je bila sposobna shvatiti što i tko stoji (i zašto) iza sličnih pobuna u Tunisu, Libiji i Egiptu, onda bi danas mogla biti u prvim redovima onih koji će imati itekakve koristi od toga što će Asad ostati na vlasti. Države koje su ga bezuspješno rušile dovoljno su velike da će i Sirija ‘zaboraviti’ što su još do jučer radile. Malima i manjima, poput Hrvatske, neće. Mi ćemo platiti cijenu srljanja u maglu. Sva je prilika da će nam se nešto slično dogoditi i u slučaju Ukrajine. Ne samo da igramo na kartu Kijeva, a da od toga nemamo neke posebne koristi, nego smo pogoršali i odnose s Rusijom (predsjedničina putovanja u tom su kontekstu posve beznačajna), velikom državom koja bi nam u mnogim aspektima mogla biti važna, a bez da postanemo njezin satelit, što, nažalost, u odnosu na SAD danas jesmo (podsjetnik: protivljenje plinovodu Sjeverni tok 2!). Nedostatak državničke vizije neporecivo se ogleda i u sve tješnjim odnosima sa skupinom evropskih zemalja koje svojim desničarenjem, ksenofobijom i netolerancijom prema drugima i drugačijima ruše same temelje Evropske unije.
NEdemokratičnost i NEtolerancija dvije su strane iste medalje na kojoj piše ‘Hrvatska’. Demokracija je svedena na održavanje višestranačkih izbora, ali u odnosima u društvu ni demokratičnosti ni tolerancije u pravilu nema. Ide to od uskraćivanja Srbima svojstva konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, preko Tuđmanovog odbijanja da prihvati ‘oporbenu situaciju’ u Zagrebu, pa do izjava aktualnih obnašatelja najviših funkcija u državi koji predstavnicima manjina (srpske!), kada se potuže na izgrede kojima su izvrgnuti, bez skrupula poručuju kako oni svojim ponašanjem ‘iritiraju’ većinski narod, pa sebi moraju pripisati posljedice takvoga iritantnog ponašanja. A daleko bi nas odvelo kada bismo počeli govoriti o jeziku mržnje, o uvredama i prijetnjama na račun svih koje se proglasi komunjarama, jugonostalgičarima, udbašima i stranim plaćenicima, a samo zato što imaju svoje mišljenje i što se ne odriču od toga da ga zastupaju. Svi oni jako dobro znaju što je netolerancija kakva može cvasti samo u okrilju nedemokratičnosti.
NEistina je pak dio naše svakodnevice – od dnevne politike do povijesnog revizionizma što se od incidentne pojave neskriveno pretvorio u državnu politiku. I time je sve rečeno. Hoće li ijedno od ovih hrvatskih NE postati povijesno, veliko je pitanje. Ali da će, nažalost, po njima i s njima samostalna Hrvatska ući u povijest, to je sigurno.
