Radnik je ozlijeđen u obrušavanju kamenja s mostarske ruševine. Na tom mjestu, prije dvadesetak godina, od kamenja iste ruševine, stradao je prolaznik. Krpi se rupa, po tko zna koji put, na mostarskom Bulevaru. Ta rupa krpila se i ranije i krpljena je tako da nikad ne bude zakrpljena.
Prerano ostarjeli muškarac, zbog izgubljenog posla pretvoren u zaštitara, po tko zna koji put obilazi građevinu koja nijemo i sablasno čeka da ju netko pretvori u legalnu zgradu.
Komunalci, kamionom koji ne može proći tehnički pregled, biraju osakaćene kontejnere koje će prazniti i uz puno buke bude grad časteći ga svojim nemarom baš kao što ga nemarom časte svi oni koji ulaze na neka službena gradska vrata pretrpanih ureda u kojima nitko nikome ne odgovara za neurađeno.
Slike su to koje bi mogle opisati današnji Mostar, grad ukopan duboko na jednome mjestu, koji bespomoćno gleda kako bezbroj stvari u njemu tone i kako bezbroj života iz njega bježi ili se jednostavno, bez puno galame i muke, prepušta jednom od bezbrojnih dna koje su 12 godina nebiranja rastvoreni pod gradom.
Iako bi netko mogao reći da će ga biti nakon što 12 godina nisu imali priliku glasovati i birati likove koji će odlučivati o njihovim životima na najvažnijoj razini vlasti, ne vidi se u Mostaru nikakvo ushićenje zbog mogućnosti biranja. Nije ga bilo ni kad su lideri dvije stranke koje vedre i oblače u (Federaciji) BiH potpisali dugo čekani odgovor na jednom listu papira, s nekoliko zacrtanih ciljeva.
Foto: Izetbegović i Čović potpisuju dokument o izborima u Mostaru
Nije, jer su valjda toliko izmrcvarili Mostar i toliko puta prožvakali njegovu važnost „za obje strane“ i spominjali povijesne dogovore da su svi prestali vjerovati u njihove istupe kao u predvidive krajeve loših kazališnih komada.
Nema ni na ulicama previše znakova da će se uskoro birati novi likovi koji će pokušati pogurati vrijeme što u Mostaru stoji 12 godina unaprijed i pokušati stići ostatak države.
Nije da će biti teško jer ni država, koja je birala kako je birala, nije odmakla daleko.
Nažalost, a to je možda najstrašnije u ovom procesu, nije to nitko shvatio ozbiljno pa preuzeo edukaciju onih koji nikada u životu nisu glasovali, a Mostar je bio takav fenomen da su u njemu odrasli ljudi koji nikada nisu upraznili svoje građansko pravo i birali nekoga da im se brine o gradu.
Čak se ni Središnje izborno povjerenstvo, koje se busa u prsa demokracije svake dvije godine, nije potrudilo napraviti poseban program edukacije za Mostar, nego su tako važnu stvar upakirali u predizborne poruke s ostatkom države.
A onda čujemo stranke kako kukaju kako bi se moglo dogoditi da malo ljudi izađe, a ničim ih nisu potaknuli da urade suprotno.
Ni programi, koji su se na kapaljku dobivali iz stranaka, nisu nikakav mamac. Riječ je o brdu izlizanih floskula u kojima dvije najjače stranke koje su u zadnjih 12 godina bile zarobljene u vladavini, a Grad zarobljen u njihovim aljkavim promišljanjima i nemarnim potpisima, nisu ponudile ništa novoga niti oprale ruke za sve što se Mostaru u vrijeme bezvlašća dogodilo.
Trube „veliki“ kako će promijeniti grad, sa sloganima koji nemaju previše veze s lokalnim niti s onim što tišti ovaj grad i optužuju „male“ da će rasuti glasove. „Mali“ se pak trude donijeti nešto novo, ali se sva galama uglavnom svodi kako neće biti kao oni prije njih. Grad je pošteđen predizbornih plakata i stvaranja budućeg smeća kojeg će odnijeti mostarska bura, baš kao što će i obećanja, po starom dobrom postizbornom običaju, odnijeti vjetar čim svane postizborni ponedjeljak.
Pošteđen je grad i velikih skupova. Tek tu i tamo se vidi stranačka mladež kako dijeli promotivne materijale prolaznicima kojih je sve manje, a na kojima dominira lik – ali ne i buduća djela.
Održi se tu i tamo neki mali skup. Nedavno jedan od njih pored gradskog sata koji godinama miruje i na sve četiri strane simbolično pokazuje različito umrtvljeno vrijeme.
U programima prepunih odluka, bez uvjerljivog „Kako“, svima je zajedničko da žele očistiti grad. Ostala viđenja problema jednog grada koji lovi vrijeme razlikuju se i dok jedni u nečemu vide problem, drugi se prave slijepi i malo je dodirnih točaka koje bi mogle značiti da će u novom Gradskom vijeću sjediti ljudi koji će za važne stvari lako dignuti ruku.
Foto: Slike koje su Mostarcima postale svakodnevnica
A važnih stvari je bezbroj. Prvi će ispit biti novi gradski Statut i nekih novih 58 točaka koje će odrediti kako će funkcionirati Grad. U predizbornim pričama, čini se kako će, tko god da dobije većinu, biti teško pridobiti sve da dignu ruke za njega. I tu će, predviđaju mnogi, nastati prvi zastoj koji će potrajati baš kao što bi moglo potrajati i dizanje ruku za prvog čovjeka grada.
Neće to ni čuditi, jer se i posljednje biranje gradonačelnika razvuklo na preko 400 dana, a koliko je to nekima bitna stvar govori i činjenica da u pola države imamo tehničku vlast pa neće čuditi da Mostar, ma koliko se zaklinjali i zaklanjali njime, nastavi puzati u nemogućnosti dogovora.
Godinama su gradom upravljali HDZ BiH i SDA, iako se sad pred izbore pretvaraju kao da je Mostar i sve loše u njemu palo s Marsa kojeg su, dok se grad koprcao, u međuvremenu istražili. Grad je bio osuđen na njih i oni osuđeni na grad, samo što su se oni lakše snalazili u bezvlašću i bili su spretniji u komadanju unaprijed određenog proračuna.
Ono na što upozoravaju druge stranke i kandidati u Mostaru – rivalstvo između ove dvije strane bila je samo šminka pred bez puno svađe dogovorenim dijeljenjem plijena čiji su se rezultati uvijek pravdali time da ne postoji Gradsko vijeće i da bolje ne može. Ako je i moglo, a moglo je, nikoga nije bilo briga, jer se nikome nije moralo odgovarati za učinjeno i neučinjeno.
To bi, tvrde svi u kampanji koja se svela na statuse na društvenim mrežama, sučeljavanja koja online prati 60-tak ljudi i prepiske u plaćenim priopćenjima, trebala biti prošlost. Nitko ne preuzima odgovornost za sve loše urađeno u proteklom desetljeću i sve nelegalno čime je zatrpan grad, ali svi trube kako će grad pretvoriti u moderno europsko mjesto.
Naravno, sjenu nad mostarske izbore baca i činjenica da je riječ o gradu kojem se želi prevlast. Iako i SDA i HDZ BiH provlače priču kako strahuju od malog broja glasača i presipanja glasova, potiho se nadaju da će grad biti „njihov“ pa se lokalna borba za vlast, koja bi trebala u osnovi imati prizemne, lokalne teme, diže na visoku razinu dominacije u kojoj svatko obećava da će biti jednako dobar drugima. Mostarska borba, ma koliko neki tvrdili da je to daleko od istine, ipak se svodi na to tko će u njemu imati prevlast.
Sve su se snage usredotočile na to da najvjerniji glasači obje stran(k)e donesu potvrdu da će glasovati za svoje. Svemu tome, pridonijela je i nova bura na visokoj razini na kojoj se nedovoljno stabilan i grad pretvoren u kusur Mostar uvijek ljulja. Stoga će, ma koliko se smiješili, glavni rivali naoštriti zube. Sreća je da su i jedni i drugi do laktova u pekmezu pa su oprezni u potezanju teških pitanja.
Spas ovom vječitom natezanju grada kojem ne daju da bude bilo kakvo središte su neki novi likovi i pokušaji njihovih ideja. Umoreni Mostar ionako ne može napraviti velike korake naprijed, jer je sapleten velikih koracima unazad koje bi trebalo raspetljati zapetljano pravosuđe.
Bilo kako bilo, Mostar će, bez puno ushićenja, opet birati. No, bitno je da Mostar u borbi da bude nečiji ne postane opet ničiji i da grad ne potone još više koliko je i u ulicama i u nadanjima potonuo u zadnjih 12 godina.
