Historija obiluje momentima kada se društveni i politički procesi odjednom ubrzaju i zgusnu, pa oni razvojni pravci za čije odvijanje i oblikovanje nekada trebaju desetljeća počinju da se dešavaju gotovo iz dana u dan. Na žalost, moram reći, historija moje zemlje ima tu nesretnu tendenciju zgušnjavanja, ili da to kažem modernim jezikom, tendenciju „zipovanja“.

Tako se, gotovo u par dana, pred našim očima i bez nekog našeg posebnog, bosanskohercegovačkog udjela u svemu tome, izdešavaše, filmskom brzinom, događaji koji bi mogli biti nagovještaji tektonskih pomjeranja globalne arehitektonike sila. Od optimizma konačne promjene začahurenog stanja u kome cvatu samo korupcija i novi krugovi nacionalističke netrpeljivosti, a najavljenog pobjedom Joe Bidena, do pesimizma i zebnje nakon posjete ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, kako reče Milorad Dodik, Republici Srpskoj, a onda i BiH.

RUSIJA ŽELI BiH „U DIJELOVIMA“

Na raspravi o BiH održanoj u američkom Kongresu zaključeno je da je BiH „nedovršen posao“, te da joj je zajedno s ostatkom Zapadnog Balkana mjesto u euroatlantskim integracijama te da nova administracija treba učiniti konačni napor u koordinaciji s europskim saveznicima i konačno staviti tačku na taj problem.

Ono na što je u više navrata istaknuto u toj raspravi bilo je da je dosadašnja nezainteresiranost SAD u prvom redu ostavila ovo područje otvorenim za širenje ruskog, kineskog a i turskog utjecaja, pa je Zapadni Balkan postao neka vrsta „mekog trbuha“ Europe te kao takav potencijalna opasnost i izvor nestabilnosti. Administracija Bidena i učesnici rasprave u Kongresu jasno su istaknuli da BiH vide kao jedinstvenu, suverenu, multietničku državu vladavine prava i sastavnim dijelom Europe i NATO-a. U svojoj čestitci povodom jubileja Dejtonskog sporazuma Biden jasno ističe, osim korupcije, nacionalizam kao glavni remetilački faktor miru, vladavini prava i daljim integracijskim procesima ovog regiona, čime nagovještava pravce predstojeće reforme. Ona mora težiti k smanjenju nacionalizma.

Joe Biden: Novi američki predsjednik i prije inauguracije najavio snažno vraćanje SAD-a u regiju te podršku jedinstvenoj i suverenoj BiH

Rusku reakciju na ovo otvaranje karata nove administracije nije dugo trebalo čekati. Kao prstom u oko, Lavrov slijeće u Sarajevo i odlazi u Lukavicu gdje ga bez obilježja suverene države, čiji je zvanično gost, dočekuje svita jednog dijela te države čija, usput rečeno, politička doktrina odiše separatizmom.

Tim potezom, način na koji Rusija gleda na Bosnu postao je kristalno jasan. Nakon Lavrovljevog posjeta, ali to se vidjelo i prilikom organizacije rasprave o BiH u Vijeću sigurnosti na kojem su trebale učestvovati „plemenske starješine“,  Rusija Bosnu vidi „u dijelovima“ –  ili kao slabašnu „Ligu naroda“, ili pak kao što vidi Ukrajinu, Moldaviju, Gruziju – isfragmentiranu u međusobno suprotstavljene nacionalne partikularitete koje po potrebi može slagati i kombinirati.

Strategijom podgrijavanja zamrznutih konflikata, koliko god to paradoksalno zvučalo, Rusija pokušava osigurati svoju interesnu sferu i zaustaviti širenje Zapada na zemlje s neriješenim teritorijalnim sporovima. Kada je Balkan u pitanju, preko nacionalističkog režima u Srbiji, kome gravitiraju politike takozvanog srpskog sveta na Kosovu, u Crnoj Gori, na kraju i u BiH, Rusija je Lavrovljevom posjetom iskazala intenciju da zaokruži jednu platformu za političku destabilizaciju Zapadnog Balkana.

Sergej Lavrov: Iskusni ruski diplomata jedan od oslonaca etabliranja Putinovih politika na Balkanu i uopće

Samo iz te perspektive paradoksa možemo razumjeti šta znači kad Moskva kaže „podržavamo Dejton – ali smo za ukidanje institucije Visokog predstavnika“. U tom smislu, rezultat posjete ruskog ministra, ako na čas zanemarimo incident u Sarajevu koji je sam izazvao, jeste „visoki stepen saglasnosti“ između stavova Rusije i Dragana Čovića, Rusije i Dodika, potom Rusije i Beograda, pa na kraju Rusije i Zagreba u vezi s BiH. Stvorena je jedna cijela mala nacionalistička Antanta kao prepreka ili barem značajno zagorčavanje najavljenom završavanju posla SAD-a. Forsiranje naroda uz istovremeno demoniziranje ideje građanske države i paketa europskih vrijednosti koje uz nju idu na čelu s ljudskim pravima i slobodama, jasno naznačuju koga u ovom maloj Antanti smatraju svojim neprijateljem i u čemu vide najveću opasnost. Ta mala Antanta samo je dio šire nacionalističke i političko-identitetske internacionale koja uživa rusku podršku.

ŠTA POSLIJE SARAJEVSKOG „NE“

Ruska podrška nacionalizmu nije od jučer. Još od 19. stoljeća caristička vlast potiče razne nacionalne pokrete i bune, osobito na Balkanu, crta granice, postavlja ili smjenjuje vladare. Nakon socijalističkog perioda, kada podrška ruske vanjske politike mijenja ideološki predznak, s Putinom ona se vraća potpirivanju nacionalizma i identitetskih politika u područjima od njenog interesa.

Višedecenijska oseka američkog liderstva u Europi, izražena nezainteresiranost Bushevih administracija i Obame, a potom i otvoreno subverzivno djelovanje Trumpove administracije, odrazilo se značajno na jedinstvo EU i samog NATO pakta. Velika ekonomska a potom i migrantska kriza samo su dodatno pogodovale europskom rastakanju koje je pratila porast ksenofobije i nacionalizma, dovodeći u pitanje same tekovine poretka utemeljenog nakon 1945. i zasnovanog na antifašizmu, ljudskim pravima i slobodama i državi blagostanja.

Izlazak Britanije iz Unije koincidirao je s pojavom malih autoritarnih suverenističkih vođa s demokratskim legitimitetom, kao što su Orban, Kaczynski, pa čak i Janša, koji otvoreno najavljuju kontrarevoluciju protiv temeljnih europskih vrijednosti. Nije nikakva tajna da preko mreže svojih oligarha Rusija podržava razne desničarske i identitetske pokrete širom Europe, cijelu desničarsku internacionalu. U takvoj konstelaciji, u kojoj bez podrške SAD, odnosno otvorene destrukcije koju je raspirivao Trump, EU postaje tigar od papira, šansu za jačanje svojih pozicija i resetovanje na pozicije iz 1992. vidjele su male balkanske reakcionarne oligarhije.

Od tada se zaoštrava diskurs prema Bosni, Bošnjaci se orijentaliziraju, i opet u zvaničnim obraćanjima postaju „muslimanima“, s namjerom da se uglave u ksenofobni, političko-identitetski potaknuti antiislamistički imaginarij koji raspiruje desna Europa, a ideja građanske države postaje „islamska država“, ideja kalifata, ni manje ni više. Važno je prikazati ideju građanske države kao bošnjačku zavjeru i skriveni plan za islamsku dominaciju nad Bosnom. „Sapuni i parfemi“, s jedne, Vulinovo i Vučićevo prijeteće režanje da „niko ne sme da bije“ RS, s druge strane, samo su logični dio te cijele naracije koja sada, kako to balkanska turneja ruskog ministra pokazuje, stječe svoj puni smisao, savršen krug koji se zatvorio oko ideje i aktera građanske Bosne.

Vučić i Milanović: Srbijanski i hrvatski predsjednik “dva oka u jednoj glavi” kada je u pitanju njihov odnos prema BiH

Da ugođaj ove ideološke opsade Sarajeva bude potpun, pobrinule su se i epidemiološke mjere na bosanskim granicama, a ni „tehnički kvar“ na plinovodu nije tome odmogao. Pozornica je postavljena za novi krug „razvlačenja pameti“ i „istrage“ građanista i njihovih vrijednosti.

Zato je u ovom trenutku važno pitanje šta poslije sarajevskog NE. Da Rusija neće u dogledno vrijeme biti neki konstruktivni i prijateljski nastrojen partner Bosne i Hercegovine jasno je od njihovog srčanog zalaganja da se rezolucija o Srebrenici ne usvoji u UN. Takvo odsustvo ikakve empatije i bešćutnost prema žrtvama genocida rijetko se može vidjeti.

Ali nije stalo samo na tome – niti jednom riječju nikada nije osuđen ijedan potez Dodikovog režima, ni kada je negirao drugim narodima pravo da svoj jezik nazovu onako kako oni žele, ni kada je pozivao na secesionizam, ni kada je izjavio da ne žele da mu sude sudije muslimani.

Utoliko naš izbor i opredjeljenje biva lakšim. Od ofanzive nacionalizma jedino je moguće odbraniti se antinacionalizmom i pokušajem jačanja građanskih snaga koje će zaista biti bosanskohercegovačke, daljom privrženošću ljudskim pravima i slobodama, insistiranjem na provođenju odluka Europskog suda za ljudska prava i stvaranjem pretpostavki za pobjedu na izborima za dvije godine.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime