Šta je zajedničko svim inicijativama, zahtjevima, radikalnim izjavama etnonacionalističkih lidera – nabrojimo samo neke: promjena imena entiteta, stolni gradovi, novi entiteti, razdruživanja i ‘otcjepljenija’, etničko uvjetovanje glasačkog prava prepakovano kao ljudsko pravo, tužba za genocid, isticanje zastava – koje, izrečene u prijetećim i apokaliptičnim tonovima radikalno uznemiruju i potresaju bosanskohercegovačko društvo posljednjih desetljeća?
Šta naime može značiti pokretanje tužbe za genocid uz mobiliziranje najšire javnosti i sazivanje skupa intelektualaca u Vijećnici nakon što je nadležni sud već dao svoje negativno mišljenje?
Šta uopće može značiti zahtjev za redukcijom fundamentalnih ljudskih prava u čije lobiranje se uključuje i članica EU i uprizoruju najrazličitiji znanstveni i politički skupovi? Kako shvatiti pompezno isticanje zastave ako se zna da postoji prethodno utvrđeni i usaglašeni protokol o isticanju zastava?
TOTALITARNA KONTROLA NAD MISLIMA PODANIKA
Cinično bismo mogli zaključiti da im je zajedničko to što su oni koji ih lansiraju u javnost prvi koji pouzdano znaju da se ništa od toga neće ostvariti. Pa zašto ih onda ipak svako malo izbacuju? I time smo došli do pravog pitanja: ‘zašto?’ Takve stvari se traže upravo stoga da se ništa ne bi promjenilo, da bi ostalo isto, zapetljano, neriješeno, konfliktno i da bi se došlo do jedino mogućeg ishoda: učvršćivanje hegemonije zaštitnika nacionalih interesa. Gotovo svaka od ovih i sličnih inicijativa u proteklim desetljećima podjednako je na sve tri strane konsolidirala iznova hegemoniju etnonacionalističkih elita, dok je, istovremeno, na sve tri strane mobilizirala, getoizirala njihove podanike, razvijajući kod njih osjećanja beznadežnosti, straha, neizvjesnosti, bespomoćnosti.
Taj postupak nepogrešivo je dovodio uz prigodnu medijsku pompu do dobrovoljnog potčinjavanja etnosa svome rukovodstvu.
Tako je najveća državotvorna stranka u BiH pokrenula inicijativu o promjeni diskriminatornog imena Republike Srpske. Inicijativa je to, rekli bismo, koja stiže u zadnji čas. Već sam se uplašio da se u periodu od 9. januara do 1. marta neće pojaviti ništa što će okupirati našu imaginaciju, što će ovladati našim javnim, političkim pa i privatnim diskursom, nešto što će obezbijediti kvalitetne minute mržnje.
Orwell je u svojoj knjizi 1984 već opisao kako se uspješno, uz medijsku, podršku postiže totalitarna kontrola nad mislima i tijelima podanika. Svi građani morali su biti nazočni na javnom emitiranju dvije minute mržnje prema neprijateljima svog naroda. Naravno, najmanje važno je gledanje propagandnog sadržaja. Najvažnije je mržnju javno demonstrirati pred budnim okom Velikog brata koji mjeri koliko je građanin iskren u svom ispoljavanju mržnje.
Ovaj proces razvijanja dobrovoljne potčinjenosti Orwell opisuje na sljedeći način:
„U vezi sa ‘Dva minuta mržnje’ strašno je bilo to što čovjek nije morao da se pretvara; naprotiv, bilo je nemoguće neučestvovati. U roku od trideset sekundi nije više bilo potrebno pretvarati se. Odvratna ekstaza straha i osvetoljublja, želja za ubijanjem, za mučenjem, za razbijanje tuđih lica maljevima počela bi da struji cijelom grupom kao elektricitet, pretvarajući čoveka protiv njegove volje u ludaka koji kezi zube i vrišti“ (Orwell, 2004:18).
To se kod nas i u susjedstvu zove „nacionalnim jedinstvom“.
Isto kao u Orwellovoj 1984-oj, tako i ova nacionalistička hegemonija počiva na vladavini ideoloških normi i fraza koje određuju način na koji se nacionalni pojedinac treba pojaviti u nacionalno određenom javnom prostoru, koje fraze treba reproducirati, s kojim rečeničnim repertoarom nastupati. Ostatak njihovog ljudskog identiteta koji kao pojedinci sobom nose je irelevantan – baš striktno privatan – i takav treba ostati, a ako „izroni“ nepažnjom u javnu sferu on će biti sankcioniran: anacionalizam, sekularizam, ateizam, nacionalna izdaja i slično.
Što se tiče mobilizirajućih fraza i tema, valjda su one, kao što je „slučaj zastave“ ili „NATO integracija“, ili „izbornog zakona“ koje su popunjavale vrijeme oko 9. januara bile preslabe, prekomplicirane ili isuviše dosadne (a i na pompu oko 9. januara građani kao da su navikli) da bi kvalitetno etnički mobilizirale naše ljude.
Kao da je nastupio „zamor materijala“, pa je trebalo nešto žešće, da uzburka krv, da se digne pritisak, barem do 1. marta.
„AUTENTIČNI BRANITELJI“ NACIONALNIH INTERESA
Zašto nam treba nešto žešće? Zato što vladavina etnonacionalizma ulazi u svoju terminalnu fazu. Sučeljena, s jedne strane, s već poodmaklim procesom klasnog raslojavanja čiji prijeteći jaz ozbiljno ugrožava hegemonijsku poziciju vladajuće klase, što se, s druge strane odražava na sve manju ubjedljivost vladajuće ideologije, koja postaje sve manje uvjerljiva i koja silom novonastalih okolnosti, kao reakcija, poprima sve radikalnije oblike. Radikalniji nacionalistički govor nastupa, a pogodnosti za njegovu upotrebu, prilike – izazvane jazom u bogatstvu koji ih čini neuvjerljivim – sve su češće.
Kao ovisnost o teškoj drogi – u svojoj terminalnoj fazi doze su sve žešće i češće. Stvari bi mogle vrlo brzo izmaći kontroli. A kada izmiču kontroli? Upravo onda kada podanici više ne razumijevaju i interpretiraju stvarnost terminima i frazama vladajuće oligarhije.
Da bi se to preduprijedilo evo ga – idemo ukinuti RS, na što stiže spreman odgovor – idemo se razdružiti! Dvije minute mržnje za mobilizaciju svojih naroda mogu početi. Slijedi ponovno nacionalno poravnanje: svi moramo stati iza inicijative za ukidanje imena RS, odnosno svi moramo stati u odbranu RS i tako iznova učvrstiti hegemonijski položaj autentičnih (a ne onih „lažnih“, ljevičarskih ili opozicionih) branitelja vitalnih nacionalih interesa.
Sada će Dodik okupiti političke subjekte RS u stroj, a Izetbegović vjerovatno opet sazvati bošnjačke intelektualce u Vijećnicu, sada ćemo gledati kadrove kada se iz gepeka „golfa“ pred Ustavnim sudom izvlače nove kartonske kutije s neoborivim dokazima.
Tajna mehanizma vladavine etnonacionalizma, ali i svakog upitno-demokratskog, populističkog režima je upravo „upravljanje“ bijesom, mržnjom i drugim osjećajima svojih građana. Ali upravljanje osjećanjima nije nimalo bezazlen posao. Orwell s tim u vezi kaže:
„Pa ipak, taj bes je bio apstraktna emocija bez usmerenja koja je mogla da s krene s jednog predmeta na drugi kao plamen acetilenske lampe“ (Orwell, 2004:18).
Bijes se, ako pažnja menadžera mržnje popusti, može okrenuti u drugom pravcu, pa čak usmjeriti i na njih.
Dovoljno je da se sjetimo protesta iz 2014., ili najnovijeg izljeva bijesa obespravljenih i u ljudskom dostojanstvu poniženih građana okupljenih oko Pravde za Davida, kada je bijes bio usmjeren prema svojim zaštitnicima vitalnih nacionalnih interesa. Zato je za one vladajuće od izuzetne važnosti znati tempirati, odabrati teme, medijskih ih plasirati i na taj način svaki put iznova zatvarati to emotivno „strujno kolo“ koje daje energiju sveprožimajućoj naponskoj mreži režima i omogućuje mu time opstanak do daljnjeg.
