Milorad Dodik rijetku i navodnu pobunu unutar SNSD-a sasjekao je u korijenu koncem januara, neposredno pred izbor novog saziva Vijeća Ministara BiH.
Rukovodstvo gradskog odbora SNSD-a Istočno Sarajevo nakon „razgovora“ u Banjaluci sa stranačkim šefom kući se vratilo podvijenog repa, a Nenad Nešić, lider DNS-a, koji je izazvao stranačku pomutnju, zasjeo je u fotelju državnog ministra sigurnosti.
Nezadovoljnim članovima Ljubiši Čosiću, gradonačelniku Istočnog Sarajeva i Miroslavu Vujičiću, zastupniku u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Dodik je dopustio tek da javnosti „pojasne“ da su nezadovoljni politikom DNS-a u svojoj izbornoj jedinici, odnosno da ne daju podršku Nešiću, „ali kako se za izbor državnih ministara glasa u kompletu, a ne pojedinačno, onda će slijediti odluku stranke“.
KAKO JE PRIMIREN ISTOČNOSARAJEVSKI OGRANAK
Čosićeva „pobuna“ zapravo je bio signal da od Dodika želi za sebe poziciju na nivou državne vlasti i već se spekulira da bi mogao zasjeti u fotelju državnog ministra finansija kada Zoran Tegeltija bude imenovan za direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH umjesto Mire Džakule (HDZ), dugogodišnjeg direktora u dva mandata koji, mimo toga, već više od dvije godine radi u tehničkom mandatu.
Kada se pogleda povijest djelovanja SNSD-a, onda se da i zaključiti da je Dodik svih ovih godina imao tek rijetke oponente unutar stranke kojoj je na čelu. I da su gotovo u pravilu bili poraženi pa je, barem za javnost, bilo i vrlo malo unutarstranačkih obračuna.
U društvu kleptokratije – a RS je školski primjer takvog društva – kojim suvereno upravlja SNSD, očekivati unutarstranačke pobune zasnovane na ideološkim razilaženjima i načinu vođenja javnih politika je iluzorno, jer pojedinci u vlasti samo se bore za ličnu dobit.
Željko Raljić, dugogodišnji novinar i dobar poznavatelj odnosa unutar SNSD-a, podsjeća da je bilo više političkih obračuna unutar SNSD-a, ali da javnost pamti samo rijetke u kojima su se pojedinci ili grupe funkcionera pokušali da se usprotive Dodikovoj volji.
„Sve je rezultiralo smjenama sa stranačkih i drugih funkcija i, konačno, isključenjima iz partije. Dodik je oprezan sa iznošenjem prljavog veša jer mu je stalo da u očima javnosti figurira kao neosporni lider, dok s druge strane rijetki pojedinci koji odluče da mu se suprotstave, vrlo često pognu glavu i odustanu. U suprotnom su na izlaznim vratima“, kaže Raljić.
Najozbiljniji takav obračun vodio se između Dodika i sada bivšeg člana stranke, bivšeg predsjednika Narodne skupštine RS i bivšeg banjalučkog gradonačelnika Igora Radojičića. Formalno, nijedan od njih dvojice nije javno istupao s optužbama na račun onog drugog, no kontinuitet sporenja trajao je od 2015. i kulminirao nakon što je Radojičića izgubio u utrci za gradonačelnika Banjaluke na lokalnim izborima 2020. godine.
Radojičić se, valja podsjetiti, iako je sam nije koristio, nikada nije ogradio od nacionalističke retorike Milorada Dodika, nikada se nije javno suprotstavio načinu politika koje je Dodik zagovarao kako na entitetskom tako, i državnom nivou. Njegova umjerenost, o kojoj se u javnosti često govorilo, ipak iz današnje perspektive nije bilo pitanje drugačijih politika, nego pragmatizam koji je partijski šef tolerisao dok je donosio izborne rezultate. A kada je to vrijeme prošlo, Dodiku nije trebalo ni 24 sata da raspusti rukovodstvo banjalučkog SNSD-a, smijeni i Radojičića i da mu do znanja da je na izlaznim vratima iz stranke.
Raljić smatra da je Radojičić uklonjen više zbog očekivanja javnosti i ljudi u samom SNSD-u da će se pojaviti kao korektivni faktor unutar stranke koji može da utiče na Dodika.
„Mislim da je to bilo presudno, a ne to šta je Radojičić htio, mogao, ili smio da uradi protiv Dodika. Jedna partija, jedan vođa, a samo jedan vođa smije da se voli. Nismo imali dva Tita, nego jednog“, naglašava Raljić.
KO SE JOŠ SJEĆA DRAGE KALABIĆA
Drugi, javni, unutarstranački obračun datira također od prije par godina i za rezultat je imao isključenjem iz SNSD-a Drage Kalabića koji je bio član najužeg stranačkog rukovodstva i poslanik u Narodnoj skupštini RS. Kalabić je javno progovorio o brojnim aferama koje su se adresirale na SNSD, ali je potom znakovito i ušutio.
„Što se tiče Drage Kalabića, on je imao veći pregovarački kapacitet, da ne kažem jače argumente za trgovinu. Zato je, iako isključen i smijenjen, postavljen za savjetnika načelnika Prnjavora, jer je tako Dodik odlučio, uprkos sukobima tog dvojca“, naveo je Raljić.
Iako ti povremeni unutarstranački sukobi za javnost izgledaju kao sukobi različitih politika, odnosno borbi onih kojima su interesi građana bitniji od ličnog bogaćenja i vlastitih pozicija, u suštini ipak se sve svodi samo na pokušaje pojedinaca da sebi osiguraju što veće benefite od stranačkog članstva.
Komunikolog Mladen Bubonjić ističe da je „SNSD interesna grupa“, iako je teorijski ustrojena kao i bilo koja druga politička partija koja ima svoje organe, te da je partijska hijerarhija samo puka formalnost. Suštinski, naglašava Bubonjić, na čelu stranke je gazda i to je onaj isti gazda koji gazduje i u Republici Srpskoj.
„Sukobi, oni javni i oni za koje se spekuliše, svode se samo na pitanja preraspodjele pozicija u društvu. Odnosno kada se pojavi neko nezadovoljan, on je nezadovoljan samo zbog načina raspodjele moći i to u javnim institucijama koje oni smatraju svojim stranačkim plijenom. Jer unutarstranačka demokratija SNSD-a svodi se na poštovanje odluka koje je Milorad Dodik donio“, ističe Bubonjić.
Kada se u javnosti i govorilo o sukobima unutar SNSD-a, postojanju stranačkih frakcija, isto se vezalo najčešće uz ime Nebojše Radmanovića. Podsjećamo, Radmanović je 2000. godine zajedno s Radojičićem i grupom nezadovoljnih narodnih poslanika i odbornika napustio Socijalističku partiju i osnovao Demokratsku socijalističku partiju koja se 2002. godine priključila Dodikovimsocijaldemokratima, čime je i osnovan SNSD.
Niz godina u vrijeme izbora spekulisalo se da će Radmanović i Radojičić ili napustiti SNSD ili izvršiti stranački prevrat, da Radmanović ima „svoje ljude“ unutar stranke koji rade iza leđa Dodiku, no ništa od toga nije se dogodilo. Od člana Predsjedništva BiH, do delegatskih pozicija u Domu naroda PS BiH, Radmanović i dalje visoko kotira u SNSD-u i već godinama u javnosti je nijem poput ribe.
„Ako Radmanović ili neki drugi funkcioneri u SNSD-u imaju svoje igrače oni su mudri i zarad svojih političkih interesa nikada ne igraju javno, već testiraju strpljenje vođe i njegovu spremnost da im izlazi u susret“, smatra Bubonjić.
„Što se Radmanovića tiče, kaže Raljić, on kao stari kadar odavno više nije politička artiljerija, „već se namješta za prikupljanje mrvica sa glavnog stola za kojim sjede Dodik, uži krug partijskih funkcionera, članovi familije i partijski tajkuni“.
„Naravno, ni njegovo maslo nije za Ramazana, jer dok je bio na pozicijama moći radio je isto što rade i današnji visoki funkcioneri SNSD, samo je bio manje bahat. Dokaza i primjera ima na stotine. Malo ko zna da je za račun Nebojše Radmanovića počinjena prva velika krađa glasova još 2010. godine, pri izboru člana Predsjedništva BiH“, podsjeća Raljić.
Stoga je sasvim jasno da Milorad Dodik nema, a malo je vjerovatno da će i imati jake oponente u redovima stranke koju vodi. Jednako kao što je jasno da sve što čini neće biti podložno sudu stranačkog članstva, odnosno garnitura koje participiraju u vlasti od lokalnih zajednica do državnih institucija dok god im to bude osiguravalo lične benefite.
A oni kojima se želje ne ostvare prije će iz stranke biti isključeni, nego će biti u prilici da uzdrmaju neprikosnovenost Dodikovih odluka.
