„Preglasavanjem na nelegitimnom referendumu, a onda i pucnjem u srpskog svata, Srbi u BiH dobili su dvije poruke: u BiH vas možemo eliminisati udruženi Hrvati i muslimani, a ako na to ne pristanete proći ćete kao Gardović. Taj datum muslimani slave kao tzv. dan nezavisnosti i taj dan im čestitaju diplomate koje ne žele da vide da je pucanj od 1. marta 1992. zapalio BiH. To nije praznik BiH, ponajmanje dan nezavisnosti”, izjavio je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, uoči ovogodišnjeg Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
I nije Dodik ništa novo kazao. Iste fraze izgovarali su od 1992. godine i drugi lideri bosanskih Srba, od Radovana Karadžića i ostale vrhuške SDS-a, do svih onih partija osnovanih nakon rata u ovom entitetu.
ODLUKA O RASPISIVANJU REFERENDUMA
Pravno utemeljenje na kojem je organiziran i održan referendum o nezavisnosti SR BiH 29. februara i 1. marta 1992. godine srpski politički establišment nikada nije zanimao. A na tom nezanimanju i negiranju 31 godinu odgajaju se generacije koje danas Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao svoju državu, već „nametnuto nužno zlo“ koje ih je odvojilo od „srpske matice“.
Stoga i ovog puta valja podsjetiti da je Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine utvrđeno je da su se “narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje (…), ujedinili u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti i stvorili socijalističku federativnu zajednicu radnih ljudi – SFRJ (…)”.
Shodno tome, odluka o raspisivanju republičkog referenduma o utvrđivanju statusa Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine objavljena je u Službenom listu SRBiH 27. januara 1992., u kojoj se navodi:
„Na osnovu člana 152. Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Amandmana LXXI tačka 5. alineja 9. na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 3. i 26. Zakon o referendumu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine održanoj 24. i 25. januara 1992. godine, donijela je Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o utvrđivanju statusa Republike Bosne i Hercegovine“.
U potpisu stoji potpredsjednik Skupštine SRBiH Mariofil Ljubić.
SDS je pozvao bosanske Srbe da na referendum ne izlaze, pa su organizirali i kontrareferendum s pitanjem žele li ostati u SFRJ.
No, države u kojoj su željeli nastaviti živjeti i na koju su se pozivali više nije bilo. Slovenija je još 25. juna 1991. godine proglasila nezavisnost, iste godine i istog mjeseca i hrvatski Sabor donio je Ustavnu odluku o suverenosti i neovisnosti Republike Hrvatske, u jesen te 1991. godine godine u znak odmazde takozvana JNA pregazila je Vukovar i od njega stvorila doslovno novu Hirošimu.
Ipak, sve pravne i povijesne činjenice nisu ništa promijenile pa ni 31. godinu od nezavisnosti BiH i njenog međunarodnog priznanja u ovoj državi ni na vidiku nije mogućnost postizanja političkog konsenzusa o istoj temi.
Branko Todorović, direktora Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava RS, smatra da neće biti moguće naći rješenje za ovo, ali ni za mnoga druga pitanja.
„Zbog čega mi ne možemo za sva ova pitanja naći rješenja? Postoji više razloga, ali prvi, koji rijetko spominjemo, jeste da su narodi odnosno građani u Bosni i Hercegovini, na svim stranama, politički nepismeni ili polupismeni. Očigledno je da BiH nema tradiciju jedne građansku države, odnosno tradiciju slobode mišljenja, slobode govora, slobode izbora. Nažalost, kroz našu istoriju mi smo razvili samo tradiciju podanika. Građani su pasivni, poslušni i spremni da povjeruju u svaku laž koju im serviraju ljudi koji vode ovu državu, a nju vode manipulatori koji zloupotrebljavaju to neznanje građana odnosno naroda, i koji zloupotrebljavaju njihove emocije ili taj neki lažni patriotizam. Svi političari godinama govore o ugroženosti jednih, drugih ili trećih. Tim narativom oni nas drže već trideset godina u stanju pokornosti i potčinjenosti, a koje možemo nazvati pomračenje uma“, naglašava Todorović.
MANIPIULIRANJE EMOCIJAMA
Prema njegovim riječima, za Bosnu i Hercegovinu, „realno gledano, 1. mart, 25. ili 29. novembar, ili 9. januar može da bude različito percipiran, ali nije suštinsko pitanje za građane ove zemlje“.
„Mislim da su za nas bitnija neka druga pitanja kao ko krade godišnje iz budžeta narodne para namijenjene za škole, puteve, socijalno zbrinjavanje, itd, četiri milijarde maraka“, podvlači Todorović.
„A da građani ne bi obraćali pažnju na te lopove ili mafijaše, kako ja volim reći, koji vode političke stranke, oni nas drže u toj nekoj vrsti mraka i neznanja, ljutnji, mržnji. Građani će se zabavljati 1. martom, 9. januarom ili nečijim izjavama, a oni koji nam tu demagogiju, te laži, političko smeće serviraju, nastavit će da kradu“.
Damir Arsenijević, univerzitetski profesor i građanski aktivista iz Tuzle, ističe da ako je 1. mart podsjetnik na bilo šta – podsjetnik je kako je UN zakazao u Bosni i Hercegovi“.
„Jer , kako sada vidimo i u Ukrajini, bez konkretnih daljih koraka međunarodno priznanje može dovesti do disfunkcionalnosti države 31 godinu od njene nezavisnosti“, ističe Arsenijević.
Osvrćući se na kontinuitet srpskog negiranja 1. marta, naš sugovornik kaže da je riječ o „razvlačenju pameti“ ali i nastojanju da se države od svega razvlasti što se najbolje vidi kroz Zakon o nepokretnoj imovini koji vlasti RS žele po svaku cijenu provesti.
„Ostaviti zemlju bez zemlje“, upozorava Arsenijević.
Politička analitičarka Ivana Marić, referirajući se na sve kontraverze koje svake godine prate obilježavanje Dana nezavisnosti BiH, odnosno srpsko negiranje i hrvatsku ravnodušnost spram tog datuma, smatra da jedan od problema leži u tome „što je bošnjačka vodeća politika prisvajala sve što je bosansko“.
„I onda su ljudi koji su Bosanci ostali nigdje, potpuno nebitni. I sada se pravo mijenja historija i oni koji su bili za Bosnu danas kažu da to nije to za što su glasali za nezavisnost. I što se nezavisnost više povezuje s bošnjačkom stranom to se više odbijaju ostali građani, pa se izgubila ili ušutjela ona umjerena masa u BiH“, navodi Marić.
BIH I DAldrzavni praznikJE POD PRITISCIMA
Arsenijević kaže da je napuštanje zajedničkog Predsjedništva, odnosno kada su Tatjana Mijatović, Zlatko Laumdžija i Mirko Pejanović postali marionete, i kada je napuštena zajednička odbrane BiH – „najveća trauma ove zemlje“.
„Kada je SDA napustila ideju zajedničke BiH, to je bilo gotovo. Stoga 1. mart nije identitarna priča, već očuvanje nekih tekovina, jer je propuštena priča da se napravi bolja država“, smatra Arsenijević.
Opstojnost i nezavisnost BiH i danas je na kušnji, kako zbog kontinuiteta uplitanja u njenu unutrašnju politiku Srbije i Hrvatske, ali i malignog utjecaja Rusije. Ivana Marić smatra da su Hrvatska i Srbija popustile sa pritiscima na BiH, iako je nesporno da svako pokušava da preko ove zemlje dobije političke poene. To i ne čudi, dodaje, jer „smo ih mi iz BiH često pozivali da se miješaju, da djeluju u našoj državi“.
„Nakon što je riješeno hrvatsko pitanje u BiH, ne očekujem da će se Hrvatska miješati u BiH, pa je sve do nas i naše spremnosti da im to onemogućimo. Bilo kome, tako i Srbiji i međunarodnoj zajednici“, kaže Marić.
Što se ruskog utjecaja tiče, navodi da je „dobro što je Dodik na vlasti pa zna dobro izabrati stranu.
„Posjeta Nenada Stevandića Rusiji u vrijeme kada je bilo glasanje o Ukrajini u UN-u je njegovo balansiranje, jer je svjestan da mu Rusija ne može pomoći, pa je koristi da bi se izvukao iz brojnih ekonomskih problema u koje je uvukao u RS“, smatra Marić.
Na drugost strani, Arsenijević ne dijeli to mišljenje te ističe da je danas nezavisnost „svakako na udaru kolonijalnih sila Srbije i Hrvatske i ruskog utjecaja koji ovo koristi za novu nesigurnost u BiH, odnosno preko BiH potkusurivanje velikih sila u Evropi“.
I za one koji slave i one koji ne slave Dan nezavisnosti svanut će 2. mart sa svim problemima koje je nosio i dan prije. Političari će nastaviti, bez obzira koji nacionalni korpus predstavljaju ili iz njega dolaze, brinuti se prevashodno za vlastite benefite, radno sposobno stanovništvo napuštat će BiH, koja sve više liči na praznu ljušturu. I koja ni 31 godinu od svoje nezavisnosti nema ni stihove himne koju bi, ako niko, onda barem navijači državnih reprezentacija na utakmicama mogli zapjevati.
