U Bosni i Hercegovini se već dvije generacije poteže vitalan klasni interes, onda jedna generacija poteže vitalan nacionalni interes, a sada je došlo vrijeme da se potegne vitalan racionalni interes, stav je profesora Vjekoslava Domljana koji je iznio promovirajući svoju knjigu „Potezanje vitalnog R(N)acionalnog interesa”. U vremenu budžetokracije, kada političke snage napadaju budžet s desna i s lijeva, radnici su obespravljeni. Zato mlade generacije nemaju motiv da znanjem koje stiču van zemlje unaprijede stanje, što je jedini mogući izlaz za oporavak.
Domljan u svojoj knjizi prvo analizira stanje i navodi razloge zbog čega BiH ima najlošije ekonomske pokazatelje u Evropi. Takođe iznosi nekoliko ideja kako bi BiH mogla postati zemlja visokog dohotka. U prvom redu potrebno je podizanje rasta bruto društvenog proizvoda sa tri na šest ili sedam posto. No, prognoze su pesimistične jer dosadašnjim tempom to bi se moglo desiti tek 2037. godine.
„To su zemlje Istočne Evrope uspjele za jednu generaciju. Nakon pada Berlinskog zida te zemlje su završile tranziciju, postale su zemlje visokog dohotka, i ono što je meni najdraže – ne članice Evropske unije nego su postale članice kluba OECD, kluba bogatih zemalja. Dakle, ako bih ja htio reći šta bi BiH, gdje bi najviše volio da bude – volio bih da bude u OECD-u. To mora biti naš cilj.
E, sada, kako to ostvariti? Prvo, zemlja treba biti otvorena, i to postoji u BiH, nije sporno. Drugo, treba postojati makroekonomska stabilnost. I to je dobro u BiH. Imamo nisku inflaciju i zadnje dvije godine smo dobro stegli budžet, tako da možemo reći da po prvi put u zadnje dvije godine javni sektor ima pozitivnu stopu štednje. Moramo povećati stopu štednje i stopu investicija. Zahvaljujući doznakama koje primamo, oko tri, četiri milijarde, kad se gleda od rata pa do sada, mi imamo pozitivnu stopu agregatne nacionalne štednje, ali ta je štednja na razini deset do dvanaest posto dohotka. Nama treba minimalno dvadeset posto da bismo imali ovu visoku stopu rasta. I stopa investicija bi trebala biti minimalno 25 posto. Dakle, moramo povećati stopu štednje, moramo uvesti nove institucije, nove instrumente, da bismo imali veće investicije. Četvrta stvar: tržište mora biti glavni alokator resursa. Tržište treba određivati, a ne političke snage. Znate kakav je odnos javnog i privatnog sektora kod nas. I peta stvar, lako reći, ali možete misliti kako je teško ostvariti: mala, čvrsta i odlučna vlada.
Dakle, ovih pet lekcija, to nisam ja smislio, to je Ekonomska komisija za rast i razvoj Ujedinjenih nacija, dvojica nobelovaca, Majkl Spens, (Michael Spence) – 2001. godine, i Robert Solou (Robert Solow), možda najbolji kvantitativni ekonomist u povijesti čovječanstva. Njih dvojica i devetnaest predstavnika zemalja čije zemlje su postale svjetska ekonomska čuda.“
Džemal Aslani, konsultant i poduzetnik koji je svoje školovanje ali i karijeru stekao u Švicarskoj gdje i danas živi, kaže kako BiH treba da zaboravi do sada forsirane koncepte jačanja poljoprivredne proizvodnje ili industrije, jer su zemlje Evropske unije to svele na minimum, a i ne može se takmičiti sa zemljama poput Kine i Indije. Aslani smatra da je znanje najvrjedniji resurs u koji treba ulagati.
„Te priče koje smo mi ranije čuli u bivšoj Jugoslaviji, da imamo sirovine. Ništa nemamo, gospodo. Najveći resurs su nam ljudi. Sve što imamo ili smo zagadili, šume i vode, ništa nemamo u dovoljno velikoj količini da se specijaliziramo, da budemo na svjetskom nivou ili evropskom neki faktor, šume nam odoše kao trupci, a ono što je pet, deset puta veća vrijednost, ode tamo da Nijemac, Švicarac, koji isto imaju šume, i više nego mi, da bosansku šumu kupuju, to su samo dodatne stvari. Put znanja, put učenja, podrška svih segmenata koji će nas uvesti, osposobiti naše mlade ljude, momke i djevojke, da usvajaju ta znanja i tehnologije, tako se stvara visok dohodak.“
No, budući da u BiH, osim deklarativnog opredjeljenja, nema političke volje niti za usvajanje ekonomske strategije, a usvajanje i mijenjanje zakonodavstva za bolje poslovno okruženje se dešava veoma sporo, profesor Tahir Mahmutefendić predlaže da se prepiše model uspješnih zemalja.
„Moja ideja je bila, nadovezujući se na ono što je profesor Domljan pomenuo u svojoj knjizi, da se napravi sprega između biznisa koji su uspješni i onoga što predstavlja najveću komparativnu prednost Bosne i Hercegovine, a to je obrazovanje, u svim međunarodnim studijama stoji, kada se govori o Bosni i Hercegovini, visok nivo pismenosti, visok nivo obrazovanja, visok nivo ljudskog razvoja, da se jednostavno na taj način politika zaobiđe. A recimo, sprega biznisa i školskih obrazovnih ustanova, u kome bi studenti identificirali probleme koji postoje u biznisima i nastojali u svojim diplomskim radovima, stručnim, magistarskim, doktorskim disertacijama riješiti, u kojima bi biznisi bili zainteresirani da finansiraju te studente i da koriste rezultate njihovih istraživanja.“
Profesor Domljan podsjeća da je za BiH ekonomiju visok stepen korupcije najveći problem i dodaje da će bh. građani bolje živjeti tek od onog trenutka kada svi u zemlji počnu dobro i pošteno raditi svoj posao.
