“Plata je pet, pet i stoja na listi, i dodaju još dvije u kešu, ma dobro je,“ povjerava se radnik na benzinskoj pumpi, jednoj od niza čiji je vlasnik „ugledni biznismen“, humanista i naravno značajni stranački donator.
Ovom radniku, kao i hiljadama drugih koji pitanja o plati i drugim pravima završavaju sa „ma dobro je“ prvomajski praznik nema nikakvo značenje, ukoliko se čudom nisu posložila tri faktora: slobodan dan, lijepo vrijeme i društvo za roštilj.
Koga još briga za negdašnju radničku maksimu sadržana u tri osmice (osam sati rada, osam odmora i osam sna) ionako pretvorenu u puku floskulu, poput one da nema više radničke klase. Nije ona brojčana kao nekada, ali ima je itekako u rudnicima, zeničkom Mittalu, lukavačkom GIKIL-u, maglajskom Natronu ili mostarskom Aluminiju, u desetinama građevinskih firmi, u tekstilnoj industriji te posebno u trgovini i ugostitelljstvu. Ima je itekako, eno je na biroima za zapošljavanje (?) i onim otužnim skupovima gdje očajnički mole bešćutne vlastodršce da im uplate povezivanje staža kako bi dobili minimalnu penziju.
Prepušteni sebi
Ne, nije nestalo radničke klase, ona je je samo u sveopćoj tranziciji i pljačkaškoj privatizaciji gurnuta u zapećak. Nestalo je samo onog sloja koji je u socijalizmu glumio srednju klasu, željni da se „izdignu“ od pukog prefiksa radnika.
Ti se isti i danas trude to biti. Izlaze iz svojih stanova u novogradnjama izgrađenim na mjestu gdje su nekada bila fabrike, stanova kupljenih kreditom banaka koje su zauzele upravne zgrade tih istih fabrika, odlaze gotovo hodočasnićki u tržne centre koji su sinonim za, „najvažnije investicije“,
Prošetaće, popiti kafu, ne razmišljajući da ih uslužuju slabo plaćeni sugrađani, koji rade i prekovremeno i nedjeljom i praznicima.
To su oni nimalo virtualni ljudi u čije je ime Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti Bosne i Hercegovine dan uoči prvomajskog praznika organizovao prvi virtualni protest pod nazivom “Slobodni za praznike”, tražeći zakonsko reguliranje pitanje rada praznicima i nedjeljom.
Ljetovaće ta nazovi srednja klasa u Neumu, u hotelima poput „Zenita“ beskrupulozno preotetog zeničkim željezarcima, onih istih koji su početkom prošle godine bili prinuđeni da blokadom saobraćajnica i štrajkom glađu iskamče obećanja da će dobiti zaostale plate i uplatu staža za penzionisanje.
Negativna sigurnost ili pozitivna neizvjesnost
O sveopćoj apatiji radništva govori gotovo pa otužni centralni prvomajski skup ispred upravne zgrade ostataka Željezare Zenica. Okupilo se tek, a i to je optimična brojka, tri stotine ljudi na skupu pod sloganom „Rad je važniji od kapitala-rad stvara kapital“ u organizaciji, e tu se može reći gotovo virtuelnog, Saveza samostalnih sindikata BiH. Realan je bio samo netom skuhani grah..
Savez sindikata Republike Srpske, radnički je dan pak obilježio sjednicom svog Predsjedništva pod sloganom „Srpsku grade radnici – povećajte plate da bi ostali ovdje“. Ironija sindikalne borbe i današnjeg sindikalizma u BiH sadržana je upravo u drugom dijelu navedenog slogana. Ljudi odlaze. Neće oni na „trulom zapadu“ biti pošteđeni izrabljivanja globalnog neoliberalnog kapitalizma, ali je ono humanije od ovog što producira ovovremeni antiradnički režim u BiH.
„Svoju negativnu sigurnost ovdje, mijenjam za pozitivnu neizvjesnost“, reći će jedan od mladih aktera Žurnalovog filma „Nestajanje“, objašnjavajući zašto odlazi iz BiH.
Radno-pravno naslijeđe socijalizma je uništeno, Prvi maj nije više praznik rada. Sretno dalje, drugovi radnici.
(zurnal.info)
