Dijabetes je jedan od vodećih hroničnih oboljenja u svijetu pa i u našoj zemlji, koji je rastući problem svih dobnih grupa, pa se može govoriti o epidemiji ove bolesti. Bosna i Hrecegovina je jedna od rijetkih zemalja u regionu koja nema službeni registar oboljelih od dijabetesa, a evidentno je da se broj oboljelih iz dana u dan povećava.
Procjenjuje se da u Bosni I Hercegovni od dijabetesa boluje 399 hiljada pacijenata, te da je od tog broja 35% koji imaju dijabetes tip 1.
“Kako bi bolest bila u granicama, odnosno kako bi bila dobro kontrolisana, preporučuje se da dijabetičar obavezno kontroliše nivo glukoze u krvi prije svakog obroka, dakle oko četiri puta, zatim dva sata nakon obroka još četiri puta minimalno, te barem još jednom prije spavanja, te još jednom u toku noći oko 3h (kada je mogućnost niskog šećera velika). Dakle riječ je o ukupno minimalno deset mjerenja glukoze u krvi dnevno, kako bi se izbjegla hipoglikemija kao najteža komplikacija. To je broj mjerenja u idealnim uslovima! U slučaju da je oboljeli u infektu, šećer se mjeri i do 20 puta”.
Ovo je navedeno u brošurama i Inicijativama dijabetičara i roditelja djece s dijabetesom koji se već nekoliko godina bore da se popravi stanje u društvu ove populacije.
Iako u mnogim državama već nekoliko godina mjerenje šećera ide putem senzora, u udruženjima pacijenata kažu da u Fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske nisu osigurali ni dovoljan broj trakica za kvalitetno kontrolisanje dijabetesa.
Zašto dijabetičari imaju nedovoljan broj trakica za mjerenje?
Foto: Vedran Puzović, predsjednik udruženja DijabetNo1
„Pacijent sa dijabetesom Tipa 1 na inzulinskoj terapiji ima pravo na 50 trakica od Fonda. Ovi na pumpama oni imaju malo više, a ovi što su tipa 2, oni imaju 150 trakica na godišnjem nivou. To je stvarno malo. Ja sam dijabetičar Tipa 1 i dobijam 50 komada trakica na mjesečnom nivou. Kad se uzme da bi minimalno mjerenje šećera u jednom danu trebalo da bude četiri puta, kad uzmete 30 dana i prostom matematičkom radnjom pomnožite, dobijete da vam je za 30 dana potrebno najmanje 120 komada, a mi dobijamo 50. Šećer bi trebalo po pravilu da se mjeri prije obroka, pa onda dva sata poslije obroka. Dakle, uz samo dva obroka, to je četiri puta minimalno. Dakle, ono što fali, ostatak tih trakica ljudi kupuju“, govori za Gerilu Vedran Puzović, predsjednik Udruženja DijabetNo1 iz Banjaluke.
Ovo udruženje koje okuplja dijabetičare već nekoliko godina se bori za izmjenu Pravilnika o pravima na medicinska sredstva, to jeste da im se poveća broj trakica za mjerenje šećera. Za sada, neuspješno.
„Imali smo neka istraživanja. Najgori smo u regionu što se trakica tiče. Svi su povećali broj trakica za pacijente. Na primjer, Slovenija je povećala na četiri kutije trakica mjesečno za inzulinske ovisnike od Tipa 1. Mi još uvijek stojimo na jednoj kutijici. Ostalo moramo da kupujemo. Jedna kutijica košta 48 KM. Vi kad dobijete otpusno pismo i kada ste registrovani kao dijabetičar, vama endokrinolog traži da imate mjerenja prije doručka, pa dva sata poslije, pa prije ručka, pa dva sata poslije, pa tako i oko večere. Imate inzulin koji se daje noću, u 22 sata i traži se mjerenje prije tog inzulina. Ljudi ne shvataju da je ovo ozbiljan problem. Inzulin je veoma zeznut, 90% dijabetičara daju sebi inzulin napamet, jer nemaju trakice. Da bi uštedio te trakice jer nema para da je kupi, on sebi daje neku dozu inzulina i upada u hipoglikemiju ili daje nedovoljno, pa dođe visok šećer u krvi i eto opet problema“, kaže Puzović.
Dodaje da je Udruženje slalo dopise i Ministarstvu zdravlja, Fondu za zdravstvenu zaštitu, a da su dobili odgovor u kojem je navedeno da nema uslova/sredstava da se poveća broj trakica na mjesečnom nivou.
U odgovoru iz Fonda zdravstvenog osiguranja navodi se da je Fond povodom dopisa Udruženja DijabetNo1 tražio mišljenje nacionalnog koordinatora za dijabetes za Republiku Srpsku, te da je nacionalni koordinator Mirjana Bojić informisala da trenutno ne postoji adekvatan registar oboljelih, te da veliki broj oboljelih nije pravilno kategorisan prema patofiziologiji oboljenja. Kako se dalje navodi, koordinatorka je obrazložila i da je u pravilnicima zemalja u okruženju definisan kraći vremenski rok za ostvarivajne prava na određeni broj trakica.
U razgovoru za Gerilu doktorica Bojić kaže da je izračunat broj trakica i prema ostalim zemljama kako daju svojim pacijentima.
„Mi jesmo voljni da neke stvari drugačije riješimo, ali to sve zavisi od finansijskih sredstava koje budemo imali. U opciji je da se uvede Libra za djecu, ali se desilo ovo s koronom i svima će nam biti finansijski problem.“
Na pitanje da li su osnovani zahtjevi udruženja dijabetičara, doktorica Bojić kaže da situacija nije baš onakva kakvom se predstavlja.
„Onda bi svako od njih morao da dođe na kontrolu sa uredno napisanim profilima šećera i po datumima i vremenima kad su to mjerili, a oni ne dostave baš sve toliko. Nismo mi toliko nevaljali da mi nećemo da damo. Lijepo je to kad svi vole da imaju više, ali sve zavisi koliko može. Trudimo se mi, uz sva poštovanja, s obzirom da se radi o hroničnoj bolesti i da ima mladih ljudi i da ima djece. Nekako se uvijek više okrećemo ka djeci i trudnicama, a ovi ostali koji su Tip 2, pa se prevedu na inzulinsku terapiju – u stvari je sve više do njih. Ne možemo posmatrati sve isto jer nisu svi na inzulinu nego na drugim preparatima za regulaciju glikemije. To su ovi novi preparati koji su GLP1. Vidjelo se po listi koja je napravljena da smo mi iza Slovenije. Recimo, Hrvatska je ostala iza nas“, napominje doktorica Bojić.
Kusturić: Trenutni broj je jedini moguć, treba raditi na prihodovnoj strani Fonda
Zahtjev dijabetečara je vjerovatno osnovan, ali isto tako možemo reći da je Fond ograničenih prihoda, izjavio je za naš portal Dejan Kusturić, direktor Fonda.
Foto: Dejan Kusturić, direktor Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske
„Mi možemo reći da za dijalizu za 1.000 pacijenata trošimo 35 miliona KM. Za dijabetes, kada bi se sabralo sve, po pitanju inzulina, tableta, trakica i svega ostalog, trošimo i do 100 hiljada KM. Samo na taj dio liječenja. Ja bih postavio kontrapitanje. Njihov zahtjev je opravdan, ali postoje kapaciteti. Da li treba da neko ko ima karcinom, da li treba da umjesto njegovog prava prebacimo za druge. Mi nastojimo da rasporedimo to prava što imamo da bude koliko-toliko prihvatljivo. Pored toga, ta kategorija je oslobođena participacije“, kaže Kusturić.
On napominje da je situacija trenutno takva da ako bi jednoj kategoriji pacijenata proširili neko pravo, nekoj drugoj bi morali smanjiti. Prema njegovom mišljenju, nema potrebe da se bilo ko ostavi po strani, već da te snage rasporede u postojećem u okviru, a da se radi na prihodovnoj strani.
„Kad bi bilo koja populacija podržala Fond umjesto protesta i kad bi podržali da se uvede plaćanje paušalno putem registracije automobila, Fond bi obezbijedio 7,5 miliona. Kad bi mi obezbijedili tih 7,5 miliona ja vjerujem da bi mi povećali i broj trakica, koje bi dali pacijentima i povećali broj citostatika i biloških lijekova. O čemu se radi? Znači, u okruženju, u Srbiji i Hrvatskoj, od premije od auto odgovornosti se plaća određeni procenat. U Srbiji je pet, a u Hrvatskoj četiri. Na 144 miliona koje se plaća na ime auto odgovornosti, Fond bi dobio nekih sedam miliona KM. Naš zakon to predviđa i sada da naplaćujemo, međutim, zbog tromosti sistema, osiguravajuće kuće to ne plate i taj profit zadrže za sebe“, kaže Kusturić.
Napominje da nije u redu da se u slučaju saobraćajne nesreće plati lim i šteta koja bi nastala prilikom tog udesa, a da Fond plaća troškove liječenja za čovjeka koji se povrijedio.
„Nije korektno da je lim vrijedniji, a nije liječenje tog pacijenta, pogotovo ako je on za to kriv, a to bi osiguravajuća kuća morala da plati. Osiguravajuće kuće to vješto izbjegavaju, iako neke osiguravajuće kuće dolaze sa područja Hrvatske tamo uredno plaćaju na taj način zdravstveno osiguranje, a ovdje kažu da im taj način nije prihvatljiv“, dodaje Kusturić.
Iz Fonda i napominju da u izuzetnim slučajevima, ako ljekar procijeni da je potreban veći broj trakica, prijedlog ide na komisiju i naša prvostepena komisija odlučuje po zahtjevu, i oni kojima je medicinski indikovan veći broj u odnosu na ono što ima pravo, dozvoljava se veći broj.
Društvo nesposobno da umanji bol djece dijabetičara
Poseban problem prilikom mjerenja nivoa šećera imaju djeca dijabetičari. U Republici Srpsko više od 600 djece ima dijabetes.
Roditelji apeluju na nadležne bar u dijelu koji se odnosi na smanjenje bola prilikom mjerenja nivoa šećera u krvi, te rizika koji nose česte hipoglikemije i hiperglikemije, moguće je nabavkom senzora za kontinuirano mjerenje nivoa šećera u krvi.
„Mi smo predali jednu inicijativu Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ja sam bila pokretač građanske inicijative za dobijanje senzora. To je druga vrsta u odnosu na trakice za mjerenja šećera. Sve zemlje u regionu imaju te senzore, osim nas. Mi, u stvari 99% roditelja djece dijabetičara u Republici Srpskoj, kupuje te senzore u drugim zemljama. Snalazimo se kako znamo. Taj jedan senzor košta 60 evra. Nije nimalo jeftino, a trebaju minimalno dva mjesečno. Zamisliti život bez toga je nemoguć“, kaže Jelena Škrbić, majka djeteta koje ima dijabetes i pokretač „Inicijative za život sa manje boli, za osobe oboljele od dijabetesa Tipa 1“.
Dodaje kako je veliki dio građana podržao inicijativu. Skupljeno je 12,5 hiljada glasova, koji su poslati u Narodnu skupštinu Srpske. Bez rezultata, čak i odgovora. Inicijativa je predata sve i jednom klubu poslanika u NSRS, međutim nikada niko nije odgovorio niti se oglasio po tom pitanju.
„Prvo bi to trebalo da usvoji skupštinski odbor za zdravstvo i da kaže da je to potrebno, onda da upute Fondu zdravstvenog osiguranja. Taj Fond je adresa koja donosi odluke i mijenja pravilnike. Oni su ti koji mogu puno da učine, a mislim da su imali najmanje sluha u svemu. Išli smo i na razgovor sa ministrom zdravlja. Ministar je bio vrlo ljubazan i raspoložen i jako je upoznat, pošto mi se čini i da je radio doktorat na temu o dijabetesu i poznaje problematiku oboljelih od dijabetesa. Međutim, mislim da to nije do Ministarstva, nego da to treba da se desi u Fondu da se to registruje kao pomagalo, taj senzor, i da se do dolaska tog proizvoda na naše tržište omogući refundacija, jer mi to kupujemo u inostranstvu, u Njemačkoj, Austriji…“, zaključila je Škrbićeva.
Kaže da su se, s obzirom da se ništa nije promijenilo i da nadležni ne žele da reaguju, roditelji ponovo usmjerili da kako znaju i umiju sami nabavljaju uređaje koji omogućavaju mjerenje bez uboda.
Da su osobe s dijabetesom prepuštene samo sebi i svojim porodicama, govori i Vedran Puzović. Dijabetes je uzročnik velikog broja oboljenja i ako se ne kontroliše i ne liječi adekvatno, posljedice su za pacijente još gore.
„Sve zemlje u okruženju napreduju u liječenju, edukaciji i prevenciji. Samo mi stojimo u mjestu, čak i padamo iz nekih razloga. Mi smo imali Edukativni centar u UKC-u koji je ukinut zato što nije bio rentabilan. Ja sam postavio pitanje kome je taj centar trebao da bude rentabilan. Vi kad odete na Paprikovac, vas kad stabilizuju dobijete list papira, na kojem piše vaša terapija. Dobijete otpusno pismo, odete vašem porodičnom doktoru, dobijete inzulin i idete kući. Poslije par dana dobijete hipoglikemiju i nemate pojma šta se s vama dešava. To je činjenično stanje. Nemoguće je da se u 21. vijeku hvalimo nekim savremenim kliničkim centrima, a hipoglikemiju liječe hljebom“, zaključio je Puzović.
Izvor: Gerila. info
