Pandemijom koronavirusa čovječanstvo je ušlo u jednu novu, našim generacijama potpuno nepoznatu fazu društvenih odnosa. Većina ili gotovo svaka država svijeta uvodi radikalne, vanredne mjere, kako bi zaštitila vlastitu populaciju, vlastitu ekonomiju, kako bi na neki način pokazala snagu u vrijeme najvećeg iskušenja.
Ljudi kao društvena, socijalizirana bića već sedmicama usvajaju nove životne navike, privikavajući se na samodisciplinu, jednu vrstu osame, odgovornosti prema samima sebi i okolini; niko od nas, naime, i dalje ne zna ko u sebi nosi virus što je čitav svijet okrenuo naglavačke.
I ovom prilikom, na ovom mjestu, za sve ono što su do sada uradili, za njihov angažman, staloženost, pokazano znanje, dostupnost i transparentnost, moram i želim, umjesto opravdanih kritika kojima su toliko puta izloženi, da odam priznanje i pojedinim predstavnicima vlasti u BiH.
To se prevashodno odnosi na ministra zdravlja RS Alena Šeranića, direktoricu Doma zdravlja u BL, pa i neke članove kriznog štaba na nivou države koji su, doboko se nadam, ipak na vrijeme shvatili s kakvom se opasnosti i naše društvo součava te su u skladu s tim utvrdili i donijeli opravdano radikalne mjere koje proizilaze iz vanrednog stanja.
Mi kao društvo ovoga puta imamo problem, i to veliki problem, druge prirode. Naš najveći problem smo mi sami, građani BiH, kao stanovnici države rasjepkane i podijeljene na entitete i kantone, iz koje je desetine hiljada pečalbara, ljudi koji su otišli da žive i hljeb zarađuju na zapadu i sada se vraćaju u BiH.
Dakle, dio našeg velikog problemu je među njima.
Drugi dio našeg velikog problema su naši domaći „balkanoidi“, oni među nama koji se ne boje ničega, ni korone, ni dragog boga, ni oružja, ni zmije, ni zemljotresa, ni poplava, ni oružja, ničega! Ti takvi među nama prkose gravitaciji, svim zakonima i autoritetima, oni mogu slobodno da putuju i idu gdje žele, mogu da izlaze i ne moraju nikome da polažu račune!
Mnogi od njih su dobrostojeći članovi društva, među njima i pripadnici ovdašnjeg džet-seta (ma šta to značilo), što su protekle sedmice i mjesece proveli na skijalištima u Austiji i Italiji. U regiji Tirola, naprimjer. Neki i sa švalerkama, pa ko bi još o tome pričao i duplo se kompromitirao.
No, nakon što su iz Italije počele da stižu kataklizmične vijesti i slike, u svega nekoliko dana sve je naglavačke promijenjeno i u Bosni i Hercegovini.
Mnogi od naših pečalbara, kojima je naloženo da se „samoizoluju“, ponašali su se bahato i neodgovorno. Bezobrazno prema društvu i vlastitoj porodici. Uz njih jednako neodgovorno, bahato, pokvareno, hinjski, ponijeli su se i ovi što su prešutili svoje zimske avanture u mondenskim centrima zapadne Evrope. Neki od njih, a dovoljno je i nekoliko ljudi, pokupili su virus i uvezli u BiH.
Zato danas imamo tempiranu bombu u bosanskohercegovačkom društvu. Njih. Zato čekamo 14 dana, o kojima tako često pričaju predstavici kriznih štabova, jer je toliko period inkubacije virusa. Oni su u međuvremenu ostvarili brojne kontakte, zarazili su mnoge ljude, i sada nam preostaje samo da čekamo.
Želite da pričamo odgovorno i otvoreno, ili da se i dalje samozavaramo?
Na kraju, veliko je nezadovoljstvo onog većinskog, odgovornog dijela bh. društva i prema populaciji koja, uprkos jasnim mjerama, upozorenjima, ubjeđivanjima da ostanu kući, pa i kaznama, i dalje izlazi iz svojih domova i bez ikakve potrebe šeta ulicama naših gradova i ulazi u prodavnice, rizikujući da pokupe i dalje „šeruju“ virus.
Jedini, apsolutno jedini i mogući način da ga pobijedimo u kratkom roku, i bez velike štete, jeste samodisciplina, samoizolovanost, ponašanje u skladu s mjerama i uputstvima ljudi koji rizikuju vlastite da bi spasili živote svih nas i naše djece.
Zato svako od nas ima još jednu vrstu odgovornosti, onu građansku prema našem društvu, kao komšija, poznanik, rođak pojedinaca koji se i dalje ponašaju neodgovorno i bahato, ugrožavajući zdravlje hiljada drugih.
Prijavite ih!
