Piše: Zvonimir Nikolić
Sjećam se polaganja testova za vozački ispit jedne davne prijeratne godine. Bilo mi je tako stalo da položim vozački i da i ja na neki način uđem u svijet odraslih. Testove sam naučio, što bi se reklo, “k’o hafiz“, a nakon testova išlo se starim fićom na polaganje poligona, gradske i na kraju noćne vožnje.
I naravno, kao i svaki naivac svima sam razglasio da taj i taj dan polažem vozački, valjda kako bi bio frajer u raji.
I došao je taj dan. Po dvojica u klupama i testovi.
Kako sam već rekao, testove sam znao napamet i u vrlo kratkom roku završio, ali i greškom pogledao onog “jadnika” što sjedi kraj mene. A on mi je uputio tako molećiv pogled.. I šta ću – otvorim opet svoje testove, da bi izgledalo kao da radim, a zapravo sam njemu pomagao da prepravi silne greške koje je napravio. U neko doba malo mi je dosadilo da mu sve prepravljam i odlučim se da predam svoj papir.
BOGA DAO, BOG UZEO
Dok smo bili vani i pušili cigarete, čekajući da nam saopšte rezultate testova, ja sam već u mislima bio na poligonu i pokušavao da se sjetim kad treba da zakočim a da ne nagazim na onu liniju i kako da se uparkiram “u rikverc” na parking mjesto. Ubijeđen da nemam nijedne greške.
I zovnuše nas – onaj levat do mene nema niti jedne greške, a ja četiri. To je značilo da on ode na poligon, a ja nemam pravo ni na popravni. Jer što bi rekli „on je imao štelu“. Džaba sam ja galamio i svađao se, tražio na uvid testove. On ode na poligon, a ja kući.
„A šta ćeš sine, nije Bog dao da položiš ovaj put. Daće Bog sljedeći put“, rekla je moja majka na sve to.
„Draga mama, nije Bog u pitanju nego onaj bezobrazni žohar sa debelom štelom. Nema to nikakve veze sa Bogom.“
„Ima sine, ima..“
Desetak godina kasnije, sa dvije najlon kese u koje je stala sva naša prošlost, sadašnjost i budućnost, došli smo kod mojih roditelja bježeći sa Grbavice. Tokom jednog noćnog stravičnog granatiranja i boravka u podrumu sa kompletnim komšilukom, te nakon naše priče zbog čega i kako smo otišli iz svog doma i moje tuge za novom muzičkom linijom, jedna starija komšinica reče: „A šta ćeš sine, Bog dao, Bog uzeo. Biće bolje akoBogda..“
„Bogme komšinice, nije mi Bog dao, nego sam ja radio k’o konj da skupim pare i da je s merakom kupim. A nije mi je Bog ni uzeo, nego onaj idiot koji nam je upao u stan.“
I baš nekako čini mi se da je u ratu u masovnu upotrebu ušla ta fraza Akobogda. Sasvim i razumljivo – jer bio je rat i nakon što su nas skoro svi izdali i ostavili na milost i nemilost, još smo se jedino u Boga mogli pouzdati.
Ali to je sada postala fraza za masovnu upotrebu. Pa često čujemo iz usta naših faraona koji bi trebali da se pouzdaju u svoje sposobnosti, znanje i pamet, kako ćemo izgraditi nove kilometre autoputa – Akobogda. Pravićemo i nove škole – Akobogda. Pa biće tu, Akobogda, i puno stranih ulaganja. Akobogda i radnih mjesta za naše nezaposlene.
AKOBOGDA KAO SAVRŠEN ALIBI
Isto kao da Bog nema važnijeg posla nego da vodi računa koliko se onaj neki naš ukalkulisao u tu izgradnju puta ili škole. Nije mu dosta što svaki dan mora da sluša molbe milijardi ljudi nego još i ministara koji bez njegove pomoći neće biti u stanju da izvrše obećano. I da pritom imaju savršen alibi i prije same izgradnje.
Čim kaže Akobogda, dao nam je do znanja da nije sve baš u njegovim rukama. I da nešto može poći po zlu, a da on koji za to prima dobru platu nije ništa kriv. Nije Bog dao, šta ćemo.
Kao da Bog drži ključeve od sehare, a ne oni.
I čudno je kako svi govore da je Bog jedan, a i dalje nas ubjeđuju da su nam bogovi različiti, da je naš bolji i da nas voli više nego što onaj njihov voli njih. A pritom uglavnom zaborave da naglase da je suživot jedan od uslova blagostanja. Zloupotreba Boga je ušla u sve segmente društva i to ne samo našeg. Doduše, naš Bog je malo sklon graditeljstvu i arhitekturi, investicijama, zapošljavanju i sl.
Siguran sam da su one riječi moje majke ili naše komšinice bile sasvim iskrene i dobronamjerne. Siguran sam da dobar dio ljudi zaista vjeruje i koristi tu uzrečicu svakodnevno i sa dobrim namjerama. Kao što sam siguran da dobar dio ljudi ni ne registruje da je to izgovorio.
Njima svakako ovaj tekst i nije namjenjen. Nego onima koji umjesto da zavrnu rukave i naprave bolje i sretnije društvo za sve nas, Bogom pravdaju svoju nesposobnost. Kao što sam siguran da ga malo manje spominjemo i malo više i poštenije radimo da bi nas i Bog nagradio.
Ovako, prvo što pomislim je – jadan li je Bog sa nama kakvi smo.
Nije ni čudo što mi se ponekad čini da je digao ruke od nas.
