Naslovnica Kolumne ASIM MUJKIĆ: O korekciji granica, ili mit o konačnom rješenju nacionalnog pitanja

ASIM MUJKIĆ: O korekciji granica, ili mit o konačnom rješenju nacionalnog pitanja

Kako uopće u „europske vrijednosti“ može biti uklopljena i legitimirana ideja radikalnog pojednostavljenja demografske slike? Čime danas u doba apsolutne globalne komunikacije legitimirati stav da je pluralizam, različitost, otvorenost u stvari nešto izuzetno opasno? To mogu samo palanački Hitleri iz naših sokaka

PODIJELI

Piše: Prof. dr. Asim MUJKIĆ

Pravac u kojem se kreću ‘pregovori’ između Beograda i Prištine, uz zastrašujuću šutnju Bruxellesa i neodgovorne izjave predstavnika Trumpove administracije, ne može a da ne ledi krv u žilama svih onih koji su devedesetih preživjeli i na svojoj koži osjetili ratna pustošenja. Ideja konačnog rješenja nacionalnog pitanja se opet vratila u igru i kroz stalno ponavljanje u medijima sve više se normalizira, šta više, predstavlja se kao zdravorazumsko rješenje.

Političke vođe nagovještavaju kako je to jedino moguće rješenje koje će trajno donijeti mir, „jer će svaki narod biti svoj na svome“ tako što će se izvršiti korekcija granica koja će omogućiti stabilizirajuću koncentraciju domicilnog, većinskog stanovništva. Još gore, ta ideja se kontekstualizira u eurointegracijske procese. Ova priča nastavak je priča iz 1990., da ne kažemo da je ideološki nastavak konačnog rješenja židovskog pitanja iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, koja počiva na pretpostavci da je glavni uzrok napetosti i nestabilnosti na zapadnom Balkanu, pa time i u BiH i u srpsko-kosovskom čvoru, neriješeno nacionalno pitanje, odnosno prevelika etnička izmiješanost, pluralizam različitosti.

Svi ti problemi će, navodno, biti riješeni ako se prethodno riješimo prijeteće izmiješanosti, a konačno razgraničenje bi onda dovelo do novog razdoblja mira, prosperiteta i saradnje. Iste riječi slušamo već duže unutar BiH od strane etnonacionalističkih srpskih i hrvatskih vođa (bošnjačke se tome službeno protive, no to ih ne priječi da teritorije pod svojom kontrolom u potpunosti nacionaliziraju), kako je razgraničenje na tri etnonacionalna entiteta, tri mini nacionalne države ključ za rješenje svih opstrukcija.

IDEJA KONAČNOG RJEŠENJA

U političkoj povijesti ovo, kako sam već nagovijestio, nije nova ideja i nije karakteristična samo za Balkan. Ideja konačnog rješenja nacionalnog pitanja u vidu nacionalne države jednog etničkog naroda i zanemarive, poželjno, nikakve manjine, vodilja je strukturne transformacije istočnog i jugoistočnog dijela Europe koja je pratila prodor kapitalističkih proizvodnih odnosa.

Kapitalističko-nacionalistički preustroj teritorija od druge polovine XIX stoljeća koje su do jučer bile pod propalim imperijama – Otomanska, Austrougarska, Ruska – odvijao se uz pomoć, kako to objašnjava američki sociolog Rogers Brubaker – procesa ethnic unmixinga, odnosno procesa etničkog razlučenja, jer je riječ o teritorijama koje su se uglavnom odlikovale visokim stupnjem multietničnosti, socijalnog pluralizma, ili kako Todorova navodi jedan novinski natpis iz 1920., bili su ‘beznadežnom mješavinom rasa’.

Foto: Austrougarsko carstvo uoči i početkom Prvog svjetskog rata

Proučavajući Balkan, Brubaker vremenski taj proces etničkog razlučivanja situira između 1875. i 1924., koji prati, s jedne strane, dezintegraciju Otomanskog carstva, a s druge prodor kapitalizma i izgradnju novih nacionalnih država. Etničko razlučivanje podrazumijeva masovne etničke migracije i korekture nacionalnih granica, a njegova osnovna karakteristika je, kako to opisuje autor – radikalno simplificiranje etničke demografije ovog regiona stvaranjem relativno homogene populacije gdje je velika heterogenost bila norma (Brubaker, 1995:192).

Bilo je to doba nacionalnih ustanaka i buna, praćeno zastrašujućim zločinima i etničkim čišćenjima svih onih koji su se zatekli na prostorima zamišljenih nacionalnih država a ne pripadaju matičnom narodu. Bilo je to doba ratova «masovnog etničkog nacionalizma», koga su predvodile mlade buržujske elite u usponu u državicama „privrženim oblikovanju svojih teritorija u skladu sa svojim maksimalističkim – često fantastično pretjeranim (sjetimo se samo srpske luke Soluna ili Drača, ili Hrvatske do Drine) zahtjevima etničke demografije riješene da oblikuju svoje heterogene populacije u relativno homogene nacionalne cjeline“ (Brubaker, 1995:194).

U tom svjetlu razumijevamo balkanske ratove, ali i najveći nacionalistički rat – Prvi svjetski rat – koji je izazvao etnička razlučivanja i homogenizacije do tada neviđenih razmjera, od Turske i Grčke pa sve na sjever do Poljske.

TEŽNJE ZA NACIONALNIM DRŽAVAMA

Kao eho tog kontinentalnog procesa, dobrano poslije 1924., odvijalo se i konačno rješenje srpskohrvatskog pitanja koje je formalizirano u Nagodbi Cvetković-Maček 1939. godine. To je bio plan za etničko razlučenje, pa je tokom Drugog svjetskog rata ustaški režim pristupio etničkom razlučivanju, odnosno čišćenju od srpskog stanovništva, dok je četnički pokret pristupio čišćenju „srpskih zemalja“ od nesrpskog elementa.

U sklopu konačnog rješenja nacionalnog pitanja, i prateće mu korekcije granica, proces etničkog razlučenja tako je ključni dio šireg procesa ‘nacionalizacije’ svoje zamišljene nacionalne države. U imaginaciji ovih etnonacionalista uistinu ne postoji nešto kao Velika Srbija, već samo „srpske zemlje“ koje treba da se nađu u sastavu jedinstvene homogene države srpskog naroda (isto važi i za Veliku Hrvatsku, naravno i svaki slični etnonacionalistički projekt ‘nacionalizacije’, uspostavljanja svoje nacionalne države).

Foto: Ideja “Velike Srbije” u ime koje su počinjeni masovni ratni zločini i genocid

Procesi stvaranja svoje nacionalne države gotovo po pravilu podrazumijevaju „ratove u ime nacionalnog samoodređenja, gdje se nacionalno sopstvo zamišlja isključivo u etničkim a ne građanskim terminima na područjima gdje je stanovništvo bilo zamršeno izmiješano“.

Nacionalistička ideja u takvom kontekstu nužno je vodila „do etničkog razlučivanja pomoću migracija, ubistava ili nekom kombinacijom oba. Migracije etničkog razlučivanja nisu izazvane ratom kao takvim, već ratom vođenim idejom formiranja nove nacionalne države i etničkim ‘nacionalizacijama’ postojećih država na području izmiješanog stanovništva i u vrijeme izuzetno naelektriziranog masovnog etničkog nacionalizma“ (Brubaker, 1995:194).

Ovdje je važno primijetiti da procesi etničkog razlučivanja prestaju neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, koji je također bio nacionalistički rat i da je po pitanju smanjenja izmiješanosti stanovništva ovaj rat rezultirao novim etničkim razlučenjima, zaključno s prisilnom seobom Nijemaca iz Istočne Pruske, Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Jugoslavije, itd. Usljed oštre blokovske podjele europskog kontinenta, ovaj je zlikovački proces pojednostavljenja demografske slike utihnuo, da bi se ponovno razbuktao nakon Baršunaste revolucije 1989., koja je istovremeno bila i revolucija nacionalnog samoodređenja i restauracije kapitalizma.

NASTAVLJENI PROCESI ETNIČKOG RAZLUČIVANJA

Zbacivanje komunističkih režima istovremeno je afirmiralo nacionalističke osjećaje i nacionalnu svijest, pa ova svojevrsna renacionalizacija svoje nacionalne države nije mogla proteći sasvim mirno od baltičkih država pa sve do Rumunije i Bugarske jer je počivala na reafirmaciji većinske etničke vladavine domaćinskih naroda. Dešavali su se etnički konflikti i incidenti, uzburkala se etička strast kod većine i strahovi kod manjine (Mađari u Slovačkoj i Rumuniji, Turci u Bugarskoj, Rusi u Litvi i Estoniji itd.). Etničko razlučivanje u svojoj najstrašnijoj dimenziji desilo se u bivšoj Jugoslaviji, gdje se etničke granice nisu poklapale s administrativnim.

Revitalizirane su ideje konačnog rješenja nacionalnog pitanja, dogovor Milošević-Tuđman nastavio je procese etničkog razlučivanja, uz čitav arsenal zločinačkih mjera nacionalne revolucije tamo gdje se zastalo s realizacijom nagodbe Cvetković-Maček. Na području bivše Jugoslavije provedene su nacionalne revolucije upravo s ciljem „radikalnog simplificiranja etničke demografije i stvaranja relativno homogenih populacija“ na zamišljenim ili sporazumno dogovorenim nacionalnim prostorima. Zato je nacionalizam u bivšoj Jugoslaviji i na Balkanu etnonacionalizam, a politika koja ga provodi samo i isključivo etnopolitika.

Foto: Aleksandar Vučić i Hašim Tači

Tako je druga faza etničkog razlučivanja u Europi počela 90-ih, a – kako vidimo u susretima Vučića i Tačija – traje do danas. Dakle, nakon zastrašujućih progona, nasilja, etničkih čišćenja i genocida koje je do sada odnijelo milione života, jedna stara, zločinačka praksa iz druge polovine XIX stoljeća, praksa radikalnog pojednostavljenja etničke demografije i uništenje izmiješanosti i različitosti milom ili silom (silom, naravno, uvijek najbrutalnijom silom) danas se pokušava prepakirati u novu mirotvornu ideju možda vrijednu Nobelove nagrade za mir, u prvoj polovini XXI stoljeća. Sama asocijacija konačnog rješenja nacionalnog pitanja je užasavajuća i puca pod bremenom najtežih zločina počinjenih u ime nacionalne ili rasne čistoće tokom kratkog ali burnog perioda vladavine paradigme nacionalne države.

Ako davne 1875. za zločine počinjene u ime nacionalne države nismo mogli znati, ako smo se tridesetih i četrdesetih godina još mogli pretvarati da za zločine ne znamo, danas 2018. godine ne možemo ne znati niti se možemo pretvarati da ne znamo da je ta ideja zločinačka.

Kako uopće u „europske vrijednosti“ može biti uklopljena i legitimirana ideja radikalnog pojednostavljenja demografske slike? Čime danas u doba apsolutne globalne komunikacije legitimirati stav da je pluralizam, različitost, otvorenost u stvari nešto izuzetno opasno? To mogu samo palanački Hitleri iz naših sokaka.

MULTIETIČNOST KAO CIVILIZACIJSKA ZADAĆA

No, ostavimo po strani ovaj put moralne dileme, ostavimo po strani zločinačku bit nacionalizma. Pogledajmo gole činjenice, rezultate takvih rješenja. Temeljita razmjena stanovništva, etničko razlučivanje koje se desilo između Turske i Grčke dvadesetih godina XX stoljeća nije do današnjeg dana stavila konačnu tačku na sukob nakon čega bi te dvije države mogle ispočetka graditi dobrosusjedske odnose.

Konačno rješenje nacionalnog pitanja između Turske i Grčke, naprotiv, rezultiralo je dvjema izrazito neprijateljski nastrojenim državama s agresivnim nacionalizmom, koje se do današnjeg dana gledaju preko nišana. Neprijateljstvo traje stotinu godina, premda danas nema nijednog živog svjedoka tog procesa radikalnog pojednostavljenja demografske slike tih zemalja.

Konačno rješenje nacionalnog pitanja između Indije i Pakistana rezultiralo je  time da su ove dvije države stalno na rubu nuklearnog rata.

Na kraju, da li je uklanjanje „srpskog remetilačkog faktora“ iz Hrvatske kao dijela konačnog rješenja nacionalnog pitanja između ova dva naroda dovelo do stabilizacije i dobrosusjedskih odnosa? Smatrati da će korekcijom granica po kojoj će Preševo pripasti Kosovu, a Mitrovica Srbiji, ne uzimajući u obzir lavinu zahtjeva za korekcijama granica koje će potom uslijediti u Makedoniji, BiH pa i u samoj Crnoj Gori, nastupiti mirnodopsko i prosperitetno razdoblje znači otvoriti vrata pakla i ući u novo razdoblje nacionalističkog terora i divljaštva. Nacionalizam se neće time zadovoljiti i neće stati – što primjer Turske i Grčke jasno pokazuje.

Nešto je suštinski pogrešno s idejom nacionalne države. Zato je civilizacijska zadaća koja se pred nama postavlja danas očuvati i forsirati multietničnost, izmiješanost, pluralizam, različitost po svaku cijenu i neumorno tragati za institucijama i aranžmanima koji neće ništa uniformirati već naprotiv, omogućiti različitostima – i ne samo etničkim – da se neometano razvijaju u svojoj različitosti, ali u međusobnoj otvorenoj komunikaciji s drugima.

Boriti se za takvu Europu u kojoj će jednog dana nacionalizam biti sankcioniran kao njegov radikalniji brat naci-fašizam.

OSTAVITI ODGOVOR