Prije nekoliko sedmica, naslovne strane mnogih bh. novina, portala i TV vijesti su preplavile priče žena (i nekoliko muškarca) koje su progovorile protiv nasilja i zlostavljanja. Njihova hrabrost se proširila diljem regiona, povezujući pozive na djelovanje poput #NisamTražila i #NisiSama sa #MeToo pokretom diljem svijeta. Podijeljene priče su bile šokantne, ali možda ne iznenađujuće, bar za polovinu stanovništva, prikaz muškaraca (skoro uvijek) koji koriste položaj moći da naude i iskoriste žene (skoro uvijek).
A, evo nas ovdje danas, i skoro pa se ni riječ o ovome ne čuje. Zašto? Jer se problem tako efikasno riješio da žene ne moraju brinuti za svoju sigurnost, kod kuće, na poslu ili na ulici? Da je bar tako. Tužna činjenica je da pažnja odluta i ono što je juče bilo hitno i nemoguće za ignorisati, danas se slabo pamti. I ja se moram suočiti sa činjenicom da sam i ja dio problema, dozvoljavajući da trenutna reakcija zamagli ono što je zaista važno.
Nasilje nad ženama i djevojčicama je globalna pošast, i tu je. Ovdje u BiH, #NisamTražila pokret je doveo do izljeva ličnih iskustava i bolnih ispovijesti iz prve ruke. Agencija za ravnopravnost spolova BiH procjenjuje da je jedna od dvije žene ovdje iskusila nasilje u svom odraslom životu, iako stvarni brojevi mogu biti čak i viši zbog čestog oklijevanja da se nasilje prijavi.
Pandemija je samo pogoršala stvari, jer su mnoge žene bile zatvorene sa svojim zlostavljačima, sa manje prilika da traže podršku i pomoć drugih. Potreba za uslugama sigurnih kuća za žene i djecu koji bježe od nasilja diljem BiH se povećala, a finansiranje njihovog rada od strane lokalnih vlasti je bilo ograničeno ili nepostojeće. Drago mi je da je Britanska ambasada, vođena zamjenicom ambasadora dr Ruth Wiseman, bila u mogućnosti da bar kratkoročno pomogne da se odgovori na neke od tih dodatnih pritisaka, uz partnere poput Ambasade Švedske.
Koliko god je bilo strašno čitati brojne ispovijesti, oni su konzistentni sa obrascom nasilja, prijetnji i zlostavljanja usmjerenog ka ženama u javnom životu BiH. Tretman političarki, novinarki i drugih istaknutih žena karakterišu nagađanja, insinuacije, prijetnje, kritike fizičkog izgleda i zlostavljanje širokog spektra zbog usuđivanja da se istaknu i daju svoj doprinos umjesto da šute. Može se povući jasna poveznica između ove pojave i depresivno malog broja žena na visokim i pozicijama donošenja odluka u politici, poslovnom svijetu i medijima.
Šta se može uraditi po pitanju ovih problema, bez obzira da li su tema naslovnica naše savjesti? Zar to sve nije previše komplikovano i duboko uvriježeno da bi se bilo šta promijenilo? Upravo suprotno, ispred nas su jasni i primjenjivi koraci. Njih su artikulisale četiri elokventne i motivisane žene koje su pomogle da #NisamTražila preraste u više od 4000 pojedinačnih svjedočenja i podrži preko 40 000 žena i muškaraca diljem Zapadnog Balkana.
U pismu zastupnicima u Parlamentu FBiH, grupa je predstavila kolektivnu odlučnost da promijeni situaciju u kojoj više od 91% slučajeva silovanja nije procesuirano, počinioci djeluju bez kazne dok njihove žrtve ispaštaju. Tri jasna koraka su predstavljena:
- Da se seksualno uznemiravanje uključi u Krivični zakon, kao što je to definisano Zakonom o ravnopravnosti spolova i da se zakonska regulativa uskladi sa Istanbulskom konvencijom,
- Da se izdvoje sredstva za formiranje centara za medicinsku pomoć žrtvama seksualnog nasilja, koji će pružati i besplatnu pravnu i psihološku pomoć,
- Da se prevencija i prepoznavanje seksualnog nasilja tretiraju kroz kurikulume u osnovnim i srednjim školama, te fakultetima.
-
-
Jasno je da se treba još puno toga uraditi, ali ovo je jednostavna i jasna početna tačka, koja je rezultat tako snažnog javnog vapaja. Nažalost, ovi zahtjevi su i dalje samo to, slova na papiru, iako je njihova implementacija moguća od strane izabranih predstavnika.
Osim široke podrške i solidarnosti sa onim koji su progovorili putem #NisamTražila, primijetio sam i početak samoanalize muškaraca koja ukazuje da se ne može boriti protiv spolno-zasnovanog nasilja bez sagledavanja počinilaca i šta je to što se treba uraditi da se nasilje spriječi na njegovom izvoru. I tu je dug put, ali razgovori o maskulinitetu i odgoju dječaka i mladića na drugačiji način su ključna polazna tačka.
Urednice #NisamTražila online foruma zaslužuju našu punu podršku, kao i hiljade, ako ne i stotine hiljada neimenovanih čija iskustva one predstavljaju i obznanjuju. Problemi nisu nestali zato što više nisu na naslovnicama. Ali, prateći njihov primjer i odlučnost, možemo početi sa promjenama koje će trajati.
(Matt Field, ambasador Velike Britanije u BiH)
