I na kraju, bi doživotna, bi genocid u Srebrenici, bi i progon, istrebljenje, ubistvo, deportacija stanovništva, prisilno premještanje stanovništva, terorisanje stanovništva, protivpravni napadi na civile i uzimanje talaca… Ali ne bejaše genocid u drugih šest opština, uključujući Prijedor. Na kraju, bi potvrda presude od prije četiri godine, što zaista ne čudi.
Tribunal, odnosno Mehanizam kao da jedva čeka da završi svoju misiju a na tom putu svako odstupanje od zacrtanog samo bi im dodatno komplikovao život. Jer, recimo da su potvrdili genocid, barem u Prijedoru, to bi onda dovelo u pitanje i prethodne presude i njihovu opravdanost, a dovoditi u pitanje sopstvene odluke i nije baš poželjno, zar ne?
Za Ratka Mladića će reći da je imao „zavidnu“ vojnu karijeru. Izeš… Ma jebeš takvu karijeru.
MOJ OTAC Vs RATKO MLADIĆ
Sasvim slučajno, istražujući istorijate bolesti Ratka Mladića, od momenta njegovog hapšenja, a ona je podugačka, uvidio sam određene sličnosti između Ratka Mladića i mog oca. Razlika među njima je pet godina, ali obojica su rođeni u siromaštvu, jedan za vrijeme Drugog svjetskog rata, gdje mu i oca, partizana ubijaju ustaše, a drugi tek koju godinu nakon rata, sa izranjavanim ocem nakon borbi po Dalmaciji. Ono „izranjavanim“ ne mislim samo fizički. O tome šta se sve dešavalo za vrijeme rata nikad nije pričao, a bijeg od svega je tražio u alkoholu.
Oba sina su šansu da nešto učine za sebe i zemlju u kojoj su živjeli potražili kroz partiju i kroz vojsku. Mladić je to nešto ozbiljnije shvatio. Dok se moj otac zadovoljavao ulogom u rezervnom sastavu vojnih oficira, Mladić je odlučio da ne bude igrač sa klupe, već na terenu, među prvih 11, da se poslužimo fudbalskim žargonom.
Kao takav se 1991. godine transformisao od oficira JNA, koji je učen da čuva i brani, u oficira koji je bez pogovora izvršavao zadatak uništavanja neprijateljske sile, sa tim što je ta sila bila ista ona kojoj se zakleo da će je čuvati i braniti.
Nekako su se naša dva „heroja“ opet našli isprepleteni. Mladić je poslan da „čuva i brani“ Knin i Zadar, dva grada u kom se moj otac školovao i radio.
Foto: Ratko Mladić u vrijeme kada je, još uvijek noseći odoru JNA, naređivao napade na Zadar
I dok je Mladić komandovao vojskom „braneći“ Jugoslaviju uništavajući Zadar i njegovo zaleđe, Knin, Šibenik, moj otac je gledao kako mu se urušava rodni kraj i te godine se prvi put suočio sa otkazom na poslu i ogromnim pitanjem koje mu visi nad glavom – kako prehraniti porodicu, da li ostajati, bježati jer rat je bio realnost, a samim tim i revanšizam prema ostalim Srbima u Hrvatskoj, dobrim dijelom i zbog djelovanje Ratka Mladića i sličnih.
Godinu kasnije, kad je Ratko Mladić već prebačen u Bosnu i Hercegovinu, a rat je već uveliko bio svakodnevnica, ne samo u Hrvatskoj, moralo se i u izbjeglištvo.
„Velušiće, tuci Velušiće… tamo nema srpskog življa mnogo“, jedna je od naredbi Ratka Mladića nakon što je premješten u Sarajevo dok je nadgledao kako teče opsada jednog grada.
U isto to vrijeme, srpski je živalj kupio svoje stvari i bježao glavom bez obzira jer mu niko više nije mogao garantovati bezbjednost. Svaka granata i metak čije je ispaljivanje Mladić naredio, osim što su ubili „neprijatelja“, odbili su se i na srpski živalj u čiju je zaštitu, navodno, Ratko Mladić stao.
KRVAVI TRAG ZLOČINCA
Što se njega tiče, više-manje znamo kako se razvijao život. Pod krinkom heroja nacije skrivao se do 2011. godine, kad je lociran, uhapšen i procesuiran, da parafraziramo Vladimira Šeksa. A da je bio itekako svjestan onoga šta čini i za što je dobio amen iz Beograda govori i njegov odgovor sa zatvorene sjednice Skupštine RS, gdje su Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik iznijeli ratne ciljeve.
Foto: Presuđeni razni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, u društvu Nikole Koljevića (desno) prilikom jedne od skupštinskih ratnih sjednica na Palama
„Ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi u džepu pa ćemo premjestiti tamo-amo… Rat ne možemo voditi ni na svakom frontu niti protiv naroda, ja bih ovdje predložio da mi usvojimo takvu pamet da mi nećemo u rat, a ako budemo napadnuti mi ćemo se braniti i mi nećemo rat protiv Muslimana kao naroda, niti protiv Hrvata kao naroda, već protiv onih koji su taj narod poveli i nahuškali na nas… Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.“
U međuvremenu, mediji su više prenosili kakvo je zdravstveno stanje „generala“ nego detalje sa suđenja, nego svjedočenja 592 svjedoka. I tako sve do dana kad je „doživotna“ postala realnost. U međuvremenu, moj otac živi relativno mirne penzionerske dane svog postizbjegličkog života, sa povremenim posjetama ljekaru.
Tek, tu i tamo, tu mirnoću može mu poremetiti sopstveni sin. Kažem, „može“, jer se trudi da to ne čini, ali kad razmisli malo, ne čini on ništa loše, već naprotiv. Gdje i kako stigne ukazuje na zlo i krvavi trag Ratka Mladića, ali ne samo njega.
Ukazuje, kako neko drugo dijete ne bi moralo sutra opet put izbjeglištva, ili u goroj varijanti da ga pronađu, ili možda čak i ne pronađu nakon nekog masovnog ubistva kojim će rukovoditi oni koji se kunu u Ratka Mladića, njegovu odbranu srpstva i njegovu vojnu doktrinu, koja se svodila samo na silu kojom je raspolagao.
Tako je objavljivanje fotografije prekrečenog murala Ratka Mladića, prema kom se taj sin pozitivno izrazio, dovelo do niza prijetnji, među kojima i smrću jer se usudio dirnuti u Mladićevo „herojstvo“, u odbranu srpstva i ostalih gluposti kojima nas redovno zasipaju.
A to se dešavalo svega desetak dana prije izricanja konačne presude. Doživotna robija.
S jedne strane, sve što se dešavalo tih dana realna je slika stanja u društvu. Oni koji dirnu u dogme bivaju proglašeni legitimnom metom, jer remete mir baruštine u kojoj se živi. Svega par dana nakon toga dobili smo još jednu potvrdu ko je za takvu atmosferu i zaslužan.
Na pitanje da li će, ako do potvrde prvostepene presude dođe, vlasti u bh. entitetu Republika Srpska, kao i vlasti u Srbiji zauzeti drugačiji stav u odnosu na Srebrenicu i genocid, te koliko se smatraju odgovornima za stanje u društvu u kom oni koji ukazuju da je genocida bilo bivaju proglašeni izdajnicima, te verbalno i fizički napadnuti, dobili smo očekivane odgovore. Prvo, „genocida nije bilo“, a drugo, „šta ćemo sa Jasenovcem“, „da li je tu bilo genocida“?
POLITIKA SRBIJE ISTA NAKON 30 GODINA
I jedna rečenica koju je izgovorio Aleksandar Vučić na prvu se činila relativno beznačajnom, ali iza nje se krije svaka ona upućena prijetnja, a ona je glasila otprilike ovako: „Vi imate pravo ovdje da pitate i niko vam to ne brani“, a to valjda ukazuje na velikodušnost Srbije na isti onaj način kad ti napišu da je dokaz koliko je Srbija demokratska zemlja činjenica da ti je omogućeno da živiš u njoj i da još imaš kritički odnos prema vlasti, kao i da dovodiš u pitanje zvanične narative, a da si još živ.
Hvala Srbiji na toj mogućnosti, ali ona me ne čini spokojnim.
Kad se vratimo na onaj prvi odgovor, vidimo da se zvanična politika Srbije nakon 30 godina, nakon hiljada mrtvih, ranjenih, protjeranih, unesrećenih, nije pomjerila ni za milimetar od politike koja je do svih tih mrtvih, ranjenih, protjeranih, unesrećenih dovela. Sa Jasenovcem u mislima i strahom od ponavljanja, što je bio zvanični narativ, krenulo se u stvaranje novih koncentracionih logora i jama. A iza onih najznačajnijih stoji potpis Ratka Mladića.
Foto: Sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić s tablom “Bulevar Ratka Mladića” koju je kao tadašnji sekretar Šešeljove radikalne stranke 2007. zalijepio na zgradu B92.
Nova, mlada generacija, koja je za sada spremna samo prijetiti iza zaključanih profila, a sutra će biti ohrabrena i povučena u novi sukob, uredno se već priprema za to. Tome je služio i film Dara iz Jasenovca, tome služi svako Vučićevo i Dodikovo „ali“ i spominjanje Jasenovca u kontekstu u kom se Srebrenica spominje.
I ne treba imati iluzije da tišina koja je uslijedila nakon izricanja pravosnažne presude, a ona glasi: „doživotna robija“, znači da je time stvoren otklon od lika i djela Ratka Mladića, jer to nije tišina koja vodi u pomirenje i suočavanje. To je tišina u kojoj je ostavljen prostor dominantnoj retorici u kojoj nastaje mit o Ratku Mladiću, heroju koji je samo branio srpstvo, koji će opstajati i nakon njegove smrti, što po zidovima, što u medijima, što usmenim predanjem.
Srbija nije poslijeratna Njemačka i malo je onih koji su spremni svoje roditelje upitati gdje su bili i šta su radili za vrijeme rata. Ne uče se takvom načinu razmišljanja, a oni koji jesu naučeni – naučeni su i da prepoznaju da u žabokrečini nema vazduha i da će biti ugušeni, pa istu napuštaju glavom bez obzira.
I dok se jedan 79-godišnjak suočava sa doživotnom ćelijom, onaj 74-godišnjak, za koga znam gdje je bio za vrijeme rata, na koji način je izbjegao oblačenje ratne uniforme, te kako se pobrinuo da mu porodica ostane čitava, živi svoje penzionerske dane obrađujući zemlju, gajeći voćke, prilagođavajući vojvođansku ravnicu svojim potrebama.
Danas bi možda to isto radio u svom rodnom selu koje je zbrisano nakon Oluje, a koje je navodno Ratko Mladić branio, tačno koji mjesec prije nego se krenulo u „čišćenje“ Srebrenice, ali u tom selu život opstaje samo dok je još tog malog broja povratnika.
Neki od njih su možda i bili pod komandom Ratka Mladića, u vrijeme njegovog komandovanja po Kninu i okolici. Danas jedva preživljavaju, poput nekih odmetnika su jer su se odlučili vratiti tamo gdje ih ne žele, ali oni nisu poželjni nigdje. Osim pod zemljom. Pod zemljom je mir i tu više zaista nije bitno ko je kog roda, osim ako ste neimenovani i još neotkriveni a takvih se samo u Srebrenici traži još hiljadu. A tu je i Prijedor, tu su i druge sredine, što u BiH, što u Hrvatskoj, na Kosovu…
I ključ njihovog otkrivanja se opet nalazi u Srbiji. A Srbija ćuti. U žabokrečini se jedino to i traži. Da se ne ustalasa.
