„Ja sam u sedmom mjesecu trudnoće dobila koronu, brzi test nije pokazao pa su radili PCR test jer sam imala simptome, i ostavili su me samu u sivoj zoni, to je soba bez prozora, kao da sam u nekom zatvoru bez rešetaka. Kad je stigao pozitivan test, prebacili me u COVID-3 Infektivnu bolnica, a tu su porodilje i trudnice sa koronom kao šugu tretirali, WC bez tuša, kad ideš nosiš telefon jer nije bilo svjetla. Rekli su nam da se nemamo gdje kupati, da bi nam nakon pet dana sestra pokazala prolaz do tuša. Kada su me nakon osam dana pustili trčeći sam izašla onako sa stomakom. Ležala sam na patologiji, tu je i bože pomozi. I na trećem spratu sam ležala, jer sam se porodika na carski rez, i tamo je katastrofa. Nemaju posteljinu, generalno ni na kojem odjelu, kreveti iz ratnog doba još, a osoblje kao i svagdje, ima i dobrih i loših.. Sad je bitno da samo zgrade grade, gdje god se okrenem neka nova zgrada, a bolnica ginekologije se raspada!“
(Brankica Š.)
„Razumijem da tamo nema dovoljno osoblja i da je u smjeni samo jedan doktor koji u slučaju komplikacija prisustvuje porodu. Ali budite ljudi makar. Na kraju, ja lično doktora nisam ni vidjela. Odmah poslije poroda babica me izvela u hodnik na krevetu da vidim muža, donijela mi telefon i šapnula da mu pošaljem poruku jer je sad vrijeme da muž počasti parama sve babice i da ih ima četiri u smjeni. U šoku kako direktno traže pare, muž i ja nismo dali pare, nego je on naručio doručak za sve sestre, babice i doktora. Kasnije su me odveli na odjel gdje leže porodilje. Prvoj sestri što sam je vidjela dala sam 20 KM, u nadi da će mi pomoć naredna tri dana. To se nije desilo. Ležala sam na poderanoj krvavoj plahti tri dana i malom, tankom jastuku. Leđa su mi se ukočila pokušavajući dojiti sjedeći dok nemam nikakvu podršku iza leđa nego metalni krevet i mini jastučić. Nisu mi dali da donesem ništa svoje. Za plahtu su mi rekli da nemaju dovoljno plahti da bi se mijenjale svaki dan. Oko dojenja mi niko ništa nije kako treba objasnio. Pumpicu koja mi je trebala i koje sam vidjela u lager sobi da ih ima barem 10 komada novih, niko nije htio da donese. U kupatilu ne radi svjetlo, na česmi fale ručke, na wc šolji nema daske, u tuš kabini gmižu crvi“.
(Sarah Vučković)
PONIŽENJA I NEDOSTATAK EMPATIJE
Ovo su samo neka od svjedočenja žena koje su se porodile u Klinici za akušerstvo i ginekologiju Univerzitetsko kliničkog centa Banjaluka. Identična iskustva vežu se i za mnoga druga porodilišta u BiH i regionu.
Uvriježeno je mišljenje porodilja da je danas u BiH, iako je moderno doba, čin poroda oduzet ženama. Čak i kada odbacimo ekstremne opaske koje porodilje čuju od babica i ljekara „da su naše babe rađale na njivi ili iza štale“, „da bolnice nisu hoteli“, i daje su veoma česta verbalna poniženja, izostanak empatije, ili odbijanje medicinskog osoblja da porođaj učine što je moguće manje stresnim.
Uz sve to, porodilje ističu da im se uskraćuje mogućnost da aktivno sudjeluju u porođaju, zabranjuje im se nerijetko da koriste metode koje su naučile u školi za porodilje.
Iako je, primjera radi, primjena epiduralne anestezije godinama uobičajena tokom porođaja, iako se ova usluga mora platiti kao i prisustvo anesteziologa koji je primjenjuje i prati tok porođaja, postalo je svojevrsna lutrija hoće li se plaćena medicinska usluga i realizovati.
Naime, Klinika za akušerstvo i ginekologiju UKC Banjaluka među zaposlenim nema nijednog anesteziologa pa se on „posuđuje“ sa drugih klinika. Problem nastaje ako je taj anesteziolog angažovan na nekom drugom slučaju, tada postaje neizvjesno hoće li se i kada pojaviti.
Jovana Kisin koja je, kako kaže, doživjela svojevrsno psihičko i fizičko nasilje tokom poroda, ističe da je jedna od najgorih stvari bespomoćnost. Prema njenim riječima, kada svjedočite kakav je odnos babica i ljekara prema vama, onda koliko god da ste hrabri i spremni se boriti za svoja prava – samo ušutite.
„S pravom se pitate kada su takvi prema vama, šta su spremni učiniti i vašem djetetu“, ističe Kisin.
Iako javno zdravstvo u RS-u nije besplatno jer plaća se kroz sistem zdravstvenog osiguranja, prije poroda trudnice dobijaju spisak stvari koje sa sobom moraju ponijeti. A on podrazumjeva analgetike, antiseptike, kirurški konac, higijenske uloške, pelene za bebe, posteljinu. Jer sve to u UKC nedostaje.
U TANJIRU 17 MAKARONA
Kao što nedostaje i kvalitetna ishrana nakon poroda. Pitanje je da li se adekvatnim obrokom može smatrati šnita kruha, jedno jaje, šolja čaja? I da li je ručak kašika vrhnja i, kako je to jedna porodilja navela, 17 makarona u tanjiru?
U izjavi za naš portal bivši ministar zdravlja RS Slobodan Stanić, kako je sam rekao, sa žaljenjem mora da konstatuje da su žalbe i primjedbe porodilja osnovane. Ističe da je u obnovu i dogradnju UKC utrošeno 100 miliona eura a da ništa nije urađeno u Klinici za ginekologiju i akušerstvo.
„Za neprimjenu certifikovanih standarda I kvaliteta usluga kriv je menadžment UKC-a. Kada se tome doda i neadekvatna sistematizacija radnih mjesta, onda i ne čudi da ta klinika nema svoje anesteziologe, iako su oni izuzetno važni“, kaže Stanić. Podsjeća i da je u posljednjih šest godina UKC zaposlio 1.000 radnika, ali da je najmanje medicinskog osoblja.
Za komentar smo se obratili i UKC Banjaluka. U odgovoru na naša pitanja načelnica Klinike za akušerstvo i ginekologiju dr Vesna Ećim Zlojutro sve ove navode je odbacila kao neutemeljene.
„Na Klinici za ginekologiju i akušerstvo UKC RS nismo imali do sada ni jednu pismenu žalbu od strane pacijentkinja koje su liječene na našoj klinici. Opremu, odnosno sve ono što je neophodno da pacijentkinje ponesu sa sobom na porođaj, je dostupno i na našoj web stranici, a to podrazumijeva osnovne higijenske potrepštine, kako za trudnice tako i za bebu. Do sada nismo imali žalbe porodilja na informacije koje dobijaju od strane babica u našem porodilištu, zbog toga što se apsolutno poslije svakog porođaja pacijentkinjama, još dok leže u porođajnim salama, daju savjeti o načinu održavanja rane, kao i dojke. Isti savjeti se nastave i na odjelima gdje leže porođene žene“, navedeno je u odgovoru.
No i bez, kako se navodi, „pismenih žalbi“, porodilje svjedoče da im adekvatna njega i stručna edukacija nakon porođaja nisu pružene.
Uz puno uvažavanje činjenice da je rad medicinskog osoblja nakon izbijanja pandemije COVID-19 naporan i stresan, da su za svoj rad potplaćeni, to opet ne smije biti alibi za neetično ponašanje i grub odnos prema pacijentima, posebno prema porodiljama.
Foto: Majka s bebom od 20 dana čeka na pregled ispred “pedijatrije”
Važno je navesti i da se stanje u UKC-u već godinama bitno ne mijenja. Svjedoči tome i istraživanje koje je tokom 2014. godine provelo udruženje građana DRIP.
Na uzorku od 1.500 ispitanica ono je pokazalo da se 59 posto žena tokom porođaja nije osjećalo sigurno i zaštićeno, 85 posto žena nije imalo privatnost tokom porođaja, 75 posto žena kaže da u porođajnoj sali nije bila prijatna atmosfera.
Uopšteno, žene su navodile da su se osjećale usamljeno i omalovažavano, da ih se tretiralo se kao mašine za rađanje – umjesto da budu akterke u vlastitom porođaju, te ih je preko 60 posto kazalo da u istoj zdravstvenoj ustanovi ne bi željele da se ponovo porode.
I dok političari i vjerske zajednice udruženo lamentiraju nad natalitetnom politikom, sve ostaje na pukom lamentiranju. Umjesto populističkih parola i akcija Djeca nam se rađala, svi koji rađanje što više djece zagovaraju trebalo bi da se okrenu oko sebe i napore usmjere kako bi se žene tretirale kao ljudi, a ne mašine za rađanje.
