„Šta je radila na Tajvanu? Ona je kineski san. Dala im je izgovor. Oni su čekali takav izgovor.“
Ovako je Donald Trump reagovao na posjetu Nancy Pelosi Tajvanu. Dok je politička karijera Trumpa obilježena iracionalnim ponašanjem i flertovanjem sa autokratijom, a Pelosi se odlikovala principijelnošću i prvenstveno liberalnim stavovima, u ovom slučaju Trump je ispao političar bliži realnosti, umjeren.
Šta je postigla Pelosi posjetom Tajvanu? Isprovocirala je Kinu koja je počela provokativne vojne vježbe i akciju pokazivanja sile. Nekoliko dana kolumnisti su pripremali svijet na mogućost Trećeg svjetskog rata, ne zbog Ukrajine, već zbog Tajvana.
Rat se nije desio, ali je pozicija Tajvana oslabljena, Kina je pokazala moć i odlučnost da zaštiti teritorije koje autokratski i jednopartijski režim smatra svojima te pokazala ambiciju da sustigne američku vojnu i ekonomsku moć i prije predviđene polovine stoljeća.
Liberalni svijet kojem Pelosi pripada (jedna je od vođa) pokazao je zabrinutost ali ne i pretjeranu moć i odlučnost da reaguje jer, zaboga, ko je spreman na rizik opšteg globalnog rata. Liberalni svijet, stanovništvo, svakako nije, a one u drugim svjetovima niko ne pita ako se zaluđeni vođa odluči na takvo što.
Vrijednosti liberalnog svijeta jesu privlačnije, poštuju individualnost, slobode i prava su zagarantovani i ljudski životi zaštićeni. Međutim, elite u tim društvima su otuđene, privilegovanegeneracijama i njeni sadašnji lideri, poput Nancy Pelosi, spremni su rizikovati svjetski mir zarad nekih uskogrudnih principa. Ona je posjetila Tajvan koji njena zemlja SAD, čija je ona treća najvažnija osoba u političkoj hijerarhiji, ne priznaje. Zašto nije inzistirala na priznanju Tajvana?
To ne bi prošlo u kongresu jer cijeli svijet je svjestan kineskih prijetnji u slučaju priznanja Tajvana. Samo 13 zemalja svijeta je priznalo „teritoriju“ koju Kina smatra odmetnutom provincijom. Od tih 13, možda bi jedino Vatikan bilo lako naći na geografskoj karti da nije zapravo samo jedna rimska četvrt.
Sjeća li se iko još Vasila Tupurkovskog? Tokom devedesetih godina prošlog vijeka bio je vjerovatno najliberalniji političar u državi koju danas znamo kao Sjevernu Makedoniju. Upravo je ime zemlje bilo sporno te su izostale investicije i donacije kao i interes za transformaciju sličan onome u ostatku post-komunističkog svijeta.
U takvoj situaciji gdje južni susjed, Grčka, negira državu i naciju, istočni susjed, Bugarska, negira jezik i naciju, sjeverni susjed, Srbija, negira autokefalnost crkve, a na zapadu je Albanija sa bliskim etničko-lingvističkim vezama sa četvrtinom makedonskog stanovništva, Vasil Tupurkovski je izašao s genijalnim planom. FYROM, zvanično makedonsko ime devedesetih, priznaće Tajvan i zauzvrat dobiti investicije koje će preporoditi ekonomiju i omogućiti dalju demokratizaciju društva.
Makedonci su tako postali prva evropska nacija s populacijom od preko hiljadu stanovnika koja je priznala suverenost Tajvana i svrstala se uz Vatikan i još dvanaest zemalja u svijetu. Bez obzira na ekonomsku razvijenost i demokratsko opredjeljenje, Tajvan je suočen s real-politikom gdje se čak i njene saveznice, poput SAD-a i globalnog Zapada, suzdržavaju od priznanja suverenosti.
Jednostavno, Kina zvanično stoji na poziciji da svako priznanje Tajvana smatra neprijateljskim aktom. Slijedeći makedonsko priznanje „teritorije“, rad Savjeta bezbjednosti UN-a postao je gotovo blokiran tokom kasne 1998. i rane 1999. godine kada su Amerikanci trebali odobrenje ovog tijela za legalizaciju vojne intervencije protiv uglavnom Srbije, ali i Crne Gore, zbog Kosova.
Epilog je nadaleko poznat. Intervencija je osporavana i odobravana, stotine hiljada Albanaca su se vratili kućama, Srbija je izgubila kontrolu nad teritorijom, Kosovo je samoproglasilo nezavisnost koju priznaje nešto više od pola zemalja svijeta. Kao i Tajvan, Kosovo nije članica UN-a. Tupurkovskogse niko više ne sjeća, osim možda nekih košarkaških navijača kada je kao predsjednik Košarkaškog saveza Jugoslavije presudio da Bosna i Šibenka moraju odigrati majstoricu za titulu prvaka. Makedonija je promijenila ime, a prethodno povukla priznanje Tajvana.
Sve je učinjeno s nadom da real-politika u kombinaciji sa liberalnim opredjeljenjima slijeđenja Zapada može preporoditi društva i države na istoku zapadnog Balkana.
Na zapadnom dijelu ove regije, Bosna i Hercegovina ne priznaje niti Tajvan, niti Kosovo. Dok se po tajvanskom pitanju svrstala poput skoro cijelog svijeta i shvatila realnost situacije, po kosovskom pitanju, BiH je talac unutrašnjeg uređenja zemlje.
Najnovije inicijative iz Hrvatskog narodnog sabora (HNS) da se prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela, uvode još jedno problematično polje. Evropska unija ga ne priznaje kao izraelsku prijestolnicu. Liberalne demokratije, osim američke pod Trumpom, inzistiraju na rješavanju „vlasništva“ na Jerusalemom na osnovi dogovora Izraelaca i Palestinaca. HNS, znači HDZ BiH, sada pokreće još jednu inicijativu u radikalnoj suprotnosti sa evropskim opredjeljenjima i stavovima liberalnih demokratija.
Dok je Pelosi učinila politički neinteligentan potez, HNS BiH ovom namjerom čini idiotski potez kojim nikakvo dobro neće donijeti na Bliskom istoku, a u BiH će uvesti još jedno pitanje za totalno razilaženje dominantnih političkih pokreta.
