Ne znam da li je patriotizam, kako se nerijetko tom prigodom citira, „posljednje utočište hulja“, ili je, pak, kako to Emma Goldman poentira, „sujevjerje koje krade čovjeku njegovo samopoštovanje i dignitet tako što mu povećava aroganciju i zabludu“, ali u etnonacionalističkoj BiH patriotizam odavno znači posljednji mehanizam discipliniranja, uniformiranja i mobiliziranja etničkog stroja.
Takmičenje u državotvornosti etnonacionalističkih elita u kojem nerijetko, neuvjerljivim – testosteronskim naglašavanjem veličine svoga državotvorstva učestvuju i one političke snage kojima to nipošto ne bi smjelo biti u opisu političkog djelovanja (vidi slučaj „Milanović“) pokazalo se za ovih tridesetak godina etnopolitičke vladavine kao uspješan, dobitnički ideološki mehanizam održavanja političkog terena i pravila kojeg uređuju i nadziru nacionalisti.
Svi oni koji ne pripadaju tom bloku – a zaigrali su na tu kartu, završili su kao gubitnici i to dugoročno, jer su ostali bez kredibiliteta – poput onih europskih socijaldemokrata koji su se s liberalima i narodnjacima svojevremeno takmičili u mjerama štednje, otpuštanjima i stvaranja ambijenta povoljnog za investitore.
ETNONACIONALIZACIJA IZA PRIČA O DRŽAVI
Patriotizam je – barem kakav je kod nas u upotrebi u posljednjih nekoliko desetljeća – stožerni pojam etnonacionalističkog ideološkog vokabulara, a ideologija kako je to Marx pisao još četrdesetih godina devetnaestog stoljeća, priča parcijalnog dijela društva, vladajućeg sloja, uspješno predstavljena kao opći interes svih, s ciljem očuvanja i legitimacije vladajućih pozicija nekolicine.
Vokabularom o naciji i državi kao općem interesu tako se skriva partikularni, sitnosopstvenički interes. Kada se ugrozi položaj vladajućeg sloja to se uvijek predstavlja kao ugroženost države i naroda, ne samo kod nas. Dovoljno je slušati Trumpa.
S pojavom manje-više konzistentnog nenacionalnog – ili slobodno rečeno, nenacionalističkog bloka kao ozbiljnog političkog subjekta (nakon decenija soliranja, rastakanja i paktiranja), uz sve još uvijek prisutne pubertetske bolesti sitnog politikantstva i takmičenja u veličini, postavlja se pitanje njegove pozicioniranosti u političkim institucijama ove zemlje. Kako se, pak, uopće možete pozicionirati unutar jednog manje-više nedovršenog konsocijacijskog institucionalnog i političkog aranžmana gdje sve upućuje na politiku identiteta, proporcionalnog predstavljanja, segmentiranu autonomiju i slično? Kako se pozicionirati unutar sistema koji počiva na vrijednostima u potpunosti suprotstavljenim vašim? Tako što ćete se prikloniti onom kolektivnom političkom tijelu koje ima vrijednosti najbliže vašim?
Foto: Šef Misije EU u BiH sa čuvarima vitalnih nacionalnih interesa
Budući da čuvari vitalnih nacionalnih interesa dva konstitutivna elementa – jedan direktno, drugi indirektno, osporavaju same temelje bh. političke zajednice, oni treći koji se zalažu – nominalno – za državu BiH kao zajednicu svih njenih naroda učinilo se, nekoliko puta u prošlosti, najboljim izborom. No, iskustva takvog koaliranja pokazala su da je takvo zalaganje ipak samo nominalno, upravo ideološko. Iza priča o državi i ljubavi prema njoj na terenu se pod njihovom kontrolom provodila temeljita etnonacionalizacija. Poklopljeni su resursi i institucije od strane tih čuvara vitalnog nacionalnog interesa na tom dijelu države. I sada opet ista dilema – prikloniti im se ili ne?
Kako se pozicionirati u takvom neprijateljskom kolektivističkom, konsocijacijskom okruženju?
Najprije tako što će se promijeniti mentalna predstava o ključnim političkim subjektima u ovoj zemlji. Iz takve perspektive danas postoje, u suštini, samo dva bloka: etnonacionalni i građanski politički blok. Kako napraviti tu razliku?
ZASEBNI POLITIČKI IDENTITET
Možda tako što će se konsocijacijski mehanizam ovaj put doslovno shvatiti. Naime, pojavom relevantne nenacionalističke opcije, iza koje stoji značajan broj stanovnika ove zemlje, po prvi put se stvaraju uslovi za pojavu novog (odnosno, starog, ali već predugo nepriznatog) političkog identiteta koji uporno postoji, koji svakodnevno operira, djeluje, za pojavu četvrtog elementa, demosa koji bi u datom trenutku legitimno pred institucije ove zemlje mogao postaviti zahtjev za svojim političkim priznanjem.
Ne bi trebalo biti sporno da je riječ o zasebnom, naročitom kulturno-političkom identitetu, načinu života čije prisustvo u društvenom i političkom životu ove zemlje nije vidljivo samo u dosadašnjim političkim i građanskim inicijativama, već se manifestira u najrazličitijim dimenzijama svakodnevnog života i djelovanja, osobito (ali ne i isključivo) u urbanim područjima u cijeloj BiH i čiju okosnicu čini zametak neke srednje klase. Isto tako nije sporno da se ta relevantna društvena grupacija već trideset godina uspješno opire etnonacionalističkom političko-identitetskom pokoravanju i mobiliziranju i sebe ne prepoznaje u nacionalnom ideološkom pravorijeku bilo gdje u BiH. Taj identitet prevazilazi uske, zadate etničke crte, a stupanj obrazovanosti i umreženosti u poslovne, društvene, kulturne tokove predstavlja branu spram ideološki oktroirane identitetske redukcije.
Foto: Lideri BH bloka Nermin Nikšić, Željko Komšić i Predrag Kojović
Tip društvenosti i društvene proizvodnje u kojem pripadnici te grupe učestvuju putem ponovljenih i bezbrojnih interakcija kroz duži vremenski period stvara konkretne tipove solidarnosti koji nadilaze one poželjne, dozvoljene i odozgo naređene otvarajući prostor za proširenje političkog artikuliranja i političke sfere. Na taj način stvaraju se pretpostavke za pojavu novog, samosvjesnog političkog grupnog identiteta, građanina.
Samo je pitanje vremena – kako devastirajuća hegemonija etnonacionalizma ulazi u četvrtu deceniju svoje vladavine (približavajući se komunističkom rekordu) – kada će se pred udobno pozicionirane etnonacionalističke elite i njihovu konsocijacijsku (javašluk-konsocijacija: M. Lasić) konstelaciju odbrane vitalnih nacionalnih interesa isporučiti konsocijacijski konzistentan zahtjev za političkim priznanjem, priznanjem političke konstitutivnosti. To je logično za očekivati s obzirom da etnonacionalistički režim ulazi u svoju metastazu.
DVA OBLIKA POLITIČKOG PREDSTAVLJANJA
Postoji li ustavni osnov za takvo što? Naravno da postoji. Ako se u Preambuli Ustava BiH kaže „Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani BiH“ to onda znači sljedeće: konstitutivnost se ostvaruje u zajednici s ostalima, a nikako ponaosob i partikularno, kao što se, istovremeno podrazumijeva, da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi – politički prepoznati istovremeno i kao pripadnici konstitutivnih naroda i kao građani – naravno, u zajednici s ostalima. Iz toga slijedi da je građanski identitet i zajedništvo koja je pretpostavka za svaku moguću konstitutivnost pojedine društvene grupe podjednako važan, ako ne i važniji ustavni princip od onog koji se kod nas stalno naglašava u vladajućem političkom diskursu i koji govori o konstitutivnosti pojedinačnih naroda.
Iz toga slijedi da sada postoje dva oblika političkog predstavljanja i djelovanja: etnonacionalistički blok, u cjelini uzet, predstavlja Bošnjake, Hrvate, Srbe kao konstitutivne narode (pri čemu je već odmah jasno da tu ne može biti mjesta za ostale) rukovodeći se identitetskom politikom (etnopolitikom) u međusobnoj suprotstavljenosti; građanski blok, sa svoje strane, treba da predstavlja Bošnjake, Hrvate, Srbe i ostale kao građane rukovodeći se politikom zajedništva (politika utemeljena na građanskim vrijednostima).
Dakle, ne samo da postoji ustavni prostor za konstituciju „četvrtog elementa„ demosa – premda, čak i da ne postoji, ako postoji politička relevantnost određenog društvenog grupstva koje ima svoju grupnu samosvijest, ona služi u političkom smislu kao dovoljan legitimacijski osnov za političko priznanje; sjetimo se samo procesa ustanovljenja Muslimana kao šestog konstitutivnog naroda u SFRJ – već, kako se čini, taj element može da predstavlja najbolje otjelovljenje savremenih legitimacijskih principa političke zajednice s obzirom na privrženost građanskim vrijednostima, principima zajedništva, individualnim slobodama i ljudskim pravima.
To je ujedno, ako se već danas govori o patriotizmu, najveći zamislivi patriotizam koji možemo imati od građana ove zemlje, iznurenih nacionalizmom i stravičnom egzistencijalnom situacijom.
ISPUNJENJE PATRIOTSKE DUŽNOSTI
Naravno, zbog velikih političkih pritisaka, imperativa brzih reagiranja, u dogledno vrijeme ovaj blok neće sebi moći dopustiti luksuz detalje, preciziranja, finog podešavanja identiteta onoga što se u najširem smislu zove građanskom opcijom. U ovom vremenu hitnosti izgledno je govoriti samo općenito o antinacionalističkoj platformi. Ali ova neodređenost ne treba da plaši. Neka to bude nejasno, neodređeno upravo onako kako je prije trideset godina, uz prve višestranačke izbore, „antikomunizam“ bio ujedno i jedini zajednički predložak tadašnje pobjedničke etnonacionalističke koalicije.
Baš kao nekada što je bilo rušenje „komunističkog režima“, danas platforma političkog djelovanja mora biti „rušenje nacionalističkog režima“. To je koordinatni sistem unutar kojeg treba da djeluju svi politički antinacionalistički subjekti, građanske udruge i pojedinci.
Foto: Stjepan Kljujić, Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, prvi predsjendici HDZ-a, SDA i SDS-a, koje su 1990. srušile „komunističku vlast“. Godinu i po nakon toga počeo je rat u BiH.
Nacionalistički režim se mora svakodnevno obesmišljavati, potkopavati gdje je god to moguće. Potkopavanje nacionalističkog režima nije potkopavanje države, odnosno političke zajednice, naprotiv. To je samo potkopavanje jednog dekadentnog režima. Ako i ne postoji jasna predstava, ili neki detaljno razrađeni plan kakvu to uistinu političku zajednicu želimo, treba da postoji jasno uvjerenje, ili, još bolje – osjećanje koje nam organskom odbojnošću govori kakvu to političku zajednicu ne želimo. To osjećanje treba da posluži kao ishodište, gravitacijsko polje za one snage i pojedince jedne nove demokratske kontrasile, koja može da izroni na površinu.
Antinacionalistički blok koji predstavlja Bošnjake, Hrvate, Srbe i ostale kao građane mora počivati na njegovanju specifičnog tipa društvene proizvodnje zajedništva, a ne da parazitira na postojećim formama proizvodnje zajedništva koje rezultiraju u uniformnom tijelu „nacionalnog jedinstva“. Antinacionalistički savez treba da potiče i da se sastoji od autonomnih tijela i pojedinaca: od pojedinih političkih partija, udruga, mreža i pojedinaca koji zadržavaju svoju autonomiju i jedinstveni subjektivitet, ali ga izgrađuju u zajedništvu u odnosu prema drugim subjektima kroz politike zajedništva. To je projekt koji nadilazi trenutne političke konfiguracije. Zato empirijski konstatirati da postoji neka relevantna pluralna društvena i politička identitetska grupa ne znači automatski njezino priznanje.
Daleko od toga. Otpori na svim stranama će biti žestoki. Ova grupacija se najprije kroz osmišljeno političko djelovanje stalno mora prizivati u postojanje, odnosno izgrađivati. Postojeće mreže građanske solidarnosti moraju se istovremeno jačati i širiti, politički artikulirati, i u društvenom ali i u geografsko-teritorijalnom smislu. Mora se iznaći načina da se tamo gdje se pluralizam i građanska svijest sistematski suzbija nađe efikasan instrument koji će držati polje političkog otvorenim. Utoliko je odgovornost Bosanskohercegovačkog bloka za sudbinu ove zemlje veća, a ispunjenje svoje dužnosti istinski patriotsko.
