Samo prije koji dan mi ni na kraj pameti da bi još jednom, i baš sada, mogao zboriti o intelektualnom sunovratu kao dijelu ukupne civilizacijske kalvarije BiH na prijelazu dvaju stoljeća. A danas pisanje o tome je izraz potrebe da, distanciranjem od žablje perspektive „intelektualne kaste“ vlastite mi zemlje, barem zaštitim osobni intelektualni integritet.
Doduše, o intelektualnoj kasti, onome što bi trebalo imati ulogu društvene savjesti BiH, desetljećima unazad i nemam bogzna kakvo mišljenje.
Već sredinom devedesetih sam, svjedočeći o zlu koje je gudurama bosanskim i hercegovačkim haralo, a i pokušavajući spasiti obraz onih koji su se za ljubav univerzalnih vrijednosti nacionalom zovu uspjeli othrvati, pribjegavao manheimovskom razlikovanju inteligencije od intelektualaca – fachidiota od onih koji, izdižući se iznad baruštine svakodnevnice, oreol društvene savjesti i zaslužuju.
KAKO JE PUKLA „VODOVODNA CIJEV“
Jer, prvi, fachidioti su, umjesto da promoviraju pravo čovjeka na život, sve to vrijeme bili u službi sumanutih, patriotsko-kolektivističkih ideologija – i suodgovorni za sva zla koja je čovjek ovog prostora bio prisiljen proživljavati. I koja istim intenzitetom proživljava još uvijek.
Dokaza tome je na tisuće. Najnoviji, međutim, zaslužuje posebnu pažnju – i potrebu da se o njemu detaljnije prozbori. U pitanju je, da ne duljim, sramna rola Odsjeka za historiju banjalučkog Filozofskog fakulteta, a povodom organizacije ovogodišnjega, trećeg po redu History Festa – koji je prethodnih dana realiziran u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, među inima i u Banjoj Luci.
U Narodnom pozorištu RS-a, naime, u okviru History Festa, organizirana je promocija knjige o Jasenovcu zagrebačkog historičara Ive Goldsteina – nakon nje i okrugli stol o historijskom revizionizmu, posebice na prostoru bivše zajedničke države. Nažalost, sve to je kultnu ustanovu kulture u ovom dijelu zemlje zaobišlo jer je, kako je organizatoru samo koji sat ranije javljeno, k’o biva iznenada, „pukla vodovodna cijev“, zbog čega su u njoj prisiljeni na otkazivanje gostoprimstva eminentnom društvu.
Foto: Goldstein (desno) i njegova monografija „Jasenovac“
„Peh“ s vodovodnim cijevima, istina, nije onemogućio banjalučki program History Festa – a ni drugačiju istinu o Jasenovcu od one koja se narodu ovog dijela BiH godinama „prodaje“. No, ostalo je pitanje što je uzrok iznenadnoj „havariji“ i otkazivanju gostoprimstva onima koji su na dogovorenu temu banjalučkoj publici trebali zboriti?
Dilema je dešifrirana vrlo brzo, gotovo istodobno s otkazom nastupa eminentnim historičarima.
Uzrok, da ne duljim, nije ni vodovodna, ni neka druga cijev nego pismo odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci kojim se od institucija RS traži zabrana banjalučke sesije History Festa. Ne zna se jedino tko ga je i napisao – nastavnici i asistenti navedenog studijskog programa ili netko drugi, možda i političari koji se iza njih vješto skrivaju.
Vjerojatno u toj dilemi treba tražiti i razlog zašto je organizator History Festa od svojih banjalučkih kolega očekivao javno očitovanje – i ograđivanje od teksta koji po svim svojim elementima ima obilježja političkog pamfleta.
MOTIVI ANONIMNIH „ZNANSTVENIKA“
Dok, međutim, ova analiza nastaje, takvo očitovanje i takve ograde nisu ugledale svjetlost dana – ili ih osobno nisam bio u prilici vidjeti. A to bi, onda, moglo značiti da je, koliko god to izazivalo mučninu, sudjelovanja u nečasnoj, antiintelektualističkoj raboti ipak bilo – ili, pak, iako u tu mogućnost ni sam ne vjerujem, nedostaje hrabrosti da se istinom, bez obzira na moguće posljedice, tresne o stol.
Što je to banjalučke „historičare“ natjeralo na prosvjedno pismo – i na zahtjev da se autoritetom države onemogući komunikacija s Banjalučanima najeminentnijim imenima iz svijeta historiografije s prostora bivše Jugoslavije? Sudi li se po obrazloženju koje se u pismu navodi, „antisrpska histerija“ – i gotovo pa planetarna antisrpska ujdurma dakako.
Kako drugačije shvatiti optužbe da su na banjalučkoj sesiji zaobiđeni „znanstvenici iz RS-a“, a da su iz Srbije dovedeni Latinka Perović i njoj slični, sve „osvjedočeni promotori bošnjačke nacionalne ideologije i politike“. Kako drugačije shvatiti, potom, optužbe da bi pred Banjalučanima „laži o Srbima“ istresati trebali Raif Dizdarević, Kučan, Mesić, Tupurkovski, Bogićević i ini, redom „političari koji su imali važnu ulogu u propasti“ Jugoslavije a da ni prismrditi nije mogao ni jedan „relevantni predstavnik srpske politike onog vremena“.
Foto: Latinka Perović, jedan od vodećih, eminentnih historičara na prostoru bivše Jugoslavije
Da je, hoće reći, pozvan barem Šešelj – ili netko njemu sličan – čiji su humanizam, „elementarno poštenje“ i „znanstvena etika“ dokazani na stotine puta.
Da, međutim, motivi anonimnih „znanstvenika“ – zamislite intelektualce koji nisu spremni čak ni na potpis iza stava kojeg zastupaju – nisu ni malo bezazleni, svjedoči nekoliko detalja. Da im je, recimo, krunski dokaz antisrpske ujdurme organizatora banjalučkog History Festa činjenica da njime moderirati treba ugledni novosadski historičar, poznat po „izdajničkoj“ kako je „Srebrenica ključno mjesto srpskog identiteta“.
A nije jer banjalučki „znalci historije“ ne priznaju ni nalaze „izdajničkih tijela vlasti“ RS-a, ni presude međunarodnih sudova, nego isključivo mišljenja svojih „znanstvenih autoriteta“ – Dodika prije svih. Ili, da se na pismo odlučiše i zbog činjenice da „organizatori ovogodišnjem festivalu nastoje dati bosanskohercegovački karakter“. A to bi, onda, trebalo implicirati i njihovo uvjerenje kako je organiziranje History Festa, zapravo, silovanje stvarnosti. Jer, pita li se njih, BiH – što, uostalom, tvrdi i Dodik, njihov prvi „znanstveni autoritet“ – nije država, pa ni historijskim događajima ne treba davati predznak nečega čega u stvarnom životu nema.
OD JASENOVCA DO SREBRENICE
Nema, potom, reakcije banjalučkih „znanstvenika“ na demantije sarajevskog im kolege, prvog čovjeka History Festa, u vezi s lažima koje su vlastitim pismom plasirali.
Podsjeti ih profesor Kamberović, među inim, da History Fest nije „grom iz vedra neba“ nego priredba koja zadobiva obilježje tradicije, da su na ovogodišnji uredno pozvane i banjalučke kolege – oni koji su sudjelovali na svim dosadašnjim, ali i ostali – da je neke od njih i u više navrata molio za sudjelovanje na panelu o historijskom revizionizmu, da ne nabrajam. I da su ga uredno kolektivno ignorirali.
Ako čovjek ne govori istinu, a iz pisma anonimnih „znanstvenika“ proizlazi baš to, zašto šute? Što mu u brk ne skrešu da manipulira javnošću. Pa, zato što je lažima, koje su sami plasirali, teško parirati istini. Uz to, pitanje istine njih ni ne zanima. Da jeste, oglasili bi se prije koji mjesec kako bi prosvjedovali protiv „znanstvenog“ širenja laži o Srebrenici na sijelu u kojem je, kako napisa uvaženi banjalučki kolega, umjesto znanstvenika participirala „gomila idiota čija je jedina kvalifikacija ljubav prema ratnom zločinu“.
Foto: Detalj sa sramne “međunarodne konferecnije“ o Srebrenici
Ali, zašto su banjalučki „zaljubljenici u historijsku istinu“ intervenirali u slučaju History Festa? Razlog je, dijelom doduše, u Goldsteinovoj monografiji Jasenovac – u kojoj znanstvenoj kritici podvrgava napuhavanja brojki o jasenovačkim žrtvama. Brojka od 83.000, ponovi ugledni zagrebački historičar i u Banjoj Luci, vjerojatno nije konačna. Ali, od istine su, i to višestruko, još dalje teze, koje je moguće čuti od historičara, još češće od današnjih srpskih političara, o 700.000 u Jasenovcu pobijenih – mahom Srba dakako.
Dijelom se, potom, razloge može tražiti u činjenici da je ljubav prema ideologiji, u konkretnom slučaju velikosrpskoj, pretpostavljena znanstvenoj misiji – traganju za historijskom istinom.
I otuda srdžba zašto uz Kučana i ine nisu pozvani i spodobe poput Šešelja i njemu sličnih, zašto se naspram Latinke, Bešlina i društva nije mogao naći ni jedan od još uvijek živućih autora dvaju velikosrpskih memoranduma, zašto istrajavanje na integriranju BiH kao države i društva ako su nanovo odškrinuta vrata njezinom raštimavanju – i novoj reinkarnaciji načartanijevskog sna.
Zaludu im, međutim. Jer, istrajavanje na protuprirodnomu nikada u historiji nije završilo kao dio pobjedničkog historijskog vala. Da su iz historije kao znanosti banjalučki anonimni „historičari“ naučili išta, znali bi i to. A znali bi i da su oni, koji su jahali na konjima koje su i oni sami osedlali, uvijek u historiji završavali na istom mjestu – na smetlištu. Koje se, siguran sam, smiješi i njima samima. Jer, tamo im, na smetlištu historije, i jeste mjesto.
