Aktuelni politički lideri u zemljama bivše Jugoslavije uradili su veliki posao na destabilizaciji regije, raspirivanju mržnje i ksenofobije, vjerskoj indoktrinaciji i produkciji straha „od nevjerstva i drugačijeg vjerovanja“.
Gotovo dvije i po decenije nakon rata i agresije na BiH, isplanirane i logisticirane i sa istoka i sa zapada, zahvaljujući političarima i politikama koje su se uveliko etrablitale širom regije došli smo, ponovo, u realnu opasnost od izbijanja novih sukoba. Čije bi posljedice zbog preklapanja strateških interesa velikih sila na ovim prostorima ovoga puta bila nezamislive. I nesagledive.
Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Milorad Dodik, Dragan Čović, Bakir Izetbegović, Ramush Haradinaj… unazad godinama predstavljaju političke ikone na Balkanu, ljude čija se slava unutar vlastitih nacionalnih korpusa može porediti i sa onom holywoodskih zvijezda.
Ovdje je, međutim, nužno napraviti jasnu ogradu od (često dokazanog) kriminala, šlampave, amaterske i neodgovorne politike klijentelizma jednog Bakira Izetbegovića, sa hegemonističkim politikama zvaničnog Beograda i Zagreba, koji su u miru nastavili tamo gdje su stali u ratu. Posljednjih godina i neskriveno, van svih diplomatskih normi ponašanja i odnosa sa susjedima.
Po svojoj neustrašivosti pljuvanja po našoj državi i njenom najmnogobrojnijem narodu posebno se izdvaja Kolinda Grabar-Kitarović, na baš naročito inteligentna i još manje mudra predsjednica Hrvatske, sklona političkim skandalima, koja je unazad nekoliko godina širom svijeta u hrvatskom dresu i patriotskom naboju izljubila i izgrlila sve vrhunske hrvatske sportaše kojih se domogla (mnogima ulijetajući i u svlačionice dok su se tuširali).
Od svih svojih pokazanih sklonosti Kitarović je, ipak, najsklonija dehumanizaciji cijelog jednog naroda, Bošnjaka, koje pogotovo sada u kampanji za predsjedničke izbore u Hrvatskoj otvoreno mrzi i omalovažava, verbalno i intelektualno na nivou dežurne mahaluše iz ulaza.
Najnoviji skandal u izvedbi Grabar-Kitarović dogodio se jučer, tokom njene zvanične posjete Izraelu kada je, između ostalog, izjavila da je BiH „nestabilna zemlja koju su preuzeli ljudi povezani sa Iranom, militantnim islamom i terorističkim organizacijama“.
Na stranu što kompletna postava savjetnika hrvatske predsjednice treba da dobije otkaz jer se sad cijeli svijet smije priglupoj hrvatskoj predsjendici koja ne zna osnovnu razliku između muslimanskih šiita i sunita (bosanski muslimani su, za razliku od Iranaca, suniti, kao i recimo Sirijci, nad kojima upravo Iranci provode etničko čišćenje), koliko je i sama Kolindina poruka iznimno opasna, fašistička, militaristička.
Upravo u danu kada je Dodik (ponovo) Bosni i Hercegovini i Bošnjacima zaprijetio novim ratom ukoliko Bakir Izetbegović i SDA „ne prihvate uspostavljanje nove državne vlasti po Dodikovim željama“ (sa Dodikovim državnim premijerom, nadasve spornim, i sa blokiranim putem prema NATO), Kolinda je na drugom kraju svijeta iz Izraela tom istom svijetu poručila da je Bosna i Hercegovina postala „radikalno-islamistički tamni viljaet, koje su preuzele terorističke organizacije, i kojom sada vlada Iran“.
Ne bih se uopće smio opkladiti da ove aktivnosti nisu koordinirane, iz više razloga (o tome nekom drugom prilikom). U međuvremenu su hegemonističke politike zvaničnog Zagreba i Beograda, preko svojih džojstika u BiH (Dodika i Čovića) uspjele da ovladaju i većinom bh. institucija – i što je ključno – državnim pravosuđem, koje sada brane pošto-poto. Sve i jedna državna afera, tako i ona nedavno u kojoj je baš Zagreb odigrao glavnu ulogu (pokušavši BiH podmetnuti terorizam u slučaju SOA selefije), obesmišljena je djelovanjem glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, Čovićeve tužiteljice od „povjerenja“, koja godinama štiti kadrove HDZ-a, ali i partnerskog SNSD-a od bilo kakvog proceruiranja.
Jednakom odsudnom žestinom brani se pozicija potkovanog, korumpiranog šefa Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) Milana Tegeltije, koji je, uprkos svim najrelevantnijim audio-video dokazima o njegovoj upletenosti u korupciju, i dalje šef VSTV-a, slobodan kao ptica.
Svim tim procesima rukovodi se iz Beograda i Zagreba, s jedinim jedinim ciljem: slabljenja države Bosne i Hercegovine i njenih institucija, obesmišlavanja njene državnosti, podrivanja njene opstojnosti.
Kolinda Grabar-Kitarović, istovremeno, glorificira ustaštvo „kao vid legitimne borbe za slobodu Hrvatskog naroda“, pa tako nikada neće zabraniti paradiranje ustaša u crnim uniformama hrvatskim gradovima, nikada neće propustiti jedan Bleiburg, odavanje počasti pobijenim zločincima iz redova ustaša i domobrana (koje su zaganjali i, tačno na vrijeme, kod Bleiburga u Austriji stigli partizani-antifašisti na kraju II svjetskog rata), nikada neće propustiti koncert ili zapjevati neku od ustaških pjesmica Marka Perkovića Thompsona, čovjeka kojem je čitava Evropa zatvorila vrata zbog veličanja ove ideologije, ali zato će zaboraviti i pokušati obesmisliti sve i jedan antifašistički praznik.
Zato će, uvijek kad joj se ukaže prilika, priprosto, neuko i priglupo omalovažavati i obesmišljavati vrijednosti antifašizma, lupajući gluposti kao što je ona o „jednom jogurtu“ (njena sada već antologijska izjava da je u bivšoj Jugoslaviji mogla da pije samo jednu vrstu jogurta), zato će za Josipa Broza Tita, vođu NOB-a, jednog od najvećih svjetskih državnika s ovih prostora, reći da je bio „komunistički zločinac“, valjda zato jer je, uz ostale idologije, pokušao da iskorijeni i njenu omiljenu (i nažalost nije od kraja uspio), zato će se, uvijek i u svakom trenutku, baviti besmislenim revizionizmom historijskih događaja iz bliže i dalje prošlosti.
Istina, na najnoviju skandaloznu izjavu hrvatske predsjednice reagirale su i neke javne ličnosti iz Hrvatske, izvinjavajući se u svoje ime Bosni i Hercegovini i njenom najmnogobrojnijem narodu na novoj Kolindinoj blasfemiji i otvorenom fašizmu.
Da li je to dovoljno, da li će ipak glasna manjina aktivista, javnih ličnosti i medija (među koje, s ponosom, ubrajam i Inforadar) biti dovoljna u odsudnoj borbi protiv neofašizma i desno radikalnih ideologija, kojima iz susjedstva kormilare Kitarović sa zapada, a dvojac Vučić-Dačić sa istoka, pokazaće bliska budućnost. Zapravo, od toga najviše i zavisi budućnost svih nas na ovim prostorima.
Jednako kao što zavisi i od odgovora klovnovske bh. politike. Jer da je imalo hrabrosti, državničkog držanja i ponašanja, da je malo manje klijentelizma i gledanja isključivo vlastitih političkih i poslovnih interesa, državna politika bi sada napokon hrvatskom ambasadoru uručila diplomatsku notu, Kitarović proglasila personom non grata, po cijenu zamrzavanja političkih i diplomatskih odnosa sa Hrvatskom.
